On je noćni kralj pulskog Foruma u ljetnom periodu, čuvar ugostiteljskih terasa, ali nikako samo to. On glavni gradski trg pomete, očisti od svih naših malih dnevnih prljavština, pazi na njega kao da mu je to dom, kao da je dnevni boravak ili spavaća soba, intimni prostor unutar četiri zida. Miloš Vorkapić već gotovo 30 godina pazi na Forum i na sve koji se tu zadržavaju ili su samo u prolazu.

Prošla je ponoć, na trgu nema nikoga osim jedne bučne, mlade grupe turista kod Augustovog hrama. Miloš stoji nasred Foruma i gleda hoće li ovi napraviti kakvu spačku. Bolje u startu spriječiti, nego da situacija izmakne kontroli. Iskustvo mu to govori. Nekakva bazna stanica mu je kafić Diana. Obično s te terase kreće njegova noćna smjena. Nekako je otuda pogled na trg najbolji, sve su strane pregledne. Turisti su napokon otišli. Uputili su nam nekoliko nesuvislih pitanja, a onda im valjda sve skupa dosadilo pa se uputili nekamo drugamo. Sjedam s Milošom na terasu Diane. Kaže mi da je ovo najbolji trenutak da porazgovaramo, jer oko dva i pol počinje graja. U dva i pol? Iznenađen sam. Otkuda odjednom u dva i pol ujutro ljudi u inače u to doba pustim ulicama Pule? Terase na Forumu se u ovo pandemijsko vrijeme prazne u 23 sata. "Ne znam gdje budu ti ljudi, ali tamo nakon dva, tri sata počinju prolaziti trgom kao da su svi kafići u gradu otvoreni", objašnjava mi Miloš. Nismo se još ni smjestili pošteno u stolce na terasi, a već prolazi jedna grupa mladih Puljana. Sve muški, nemaju više od 20 godina, bit će i manje. Jedan od njih sjeda na terasu kafića Sirena. A sve odavno zatvoreno, stolovi i stolice poslagani kao po špagi. Miloš odmah reagira, blago. Objašnjava mladcu poput oca da to nije dozvoljeno, da je kafić zatvoren… A ovaj odmah, bez ikakvih primjedbi, ustaje i odlazi sa svojim društvom u smjeru Kandlerove ulice.

Sve manje problema

- Imaš dana kad je lijepo, mirno, kad ljudi noću prolaze trgom i ne zaustavljaju se. Ali često se nađe i neka budala. U ovom mom poslu uvijek moraš balansirati, prići ljudima kulturno, fino ih zamoliti da ne rade budalaštine. Ako ne ide, moraš zvati policiju. Ali i to se s godinama smanjilo. Sve manje ljudi radi probleme. Najgori je osmi mjesec kada dođu mladi Talijani. Oni znaju bacati stolice, samo da naprave štetu. Iz iskustva mogu reći da je najgore kad je miješano, žensko-muško društvo i kad su pijani, pogotovo žene. E onda znaš da će biti svašta. Žene obično tentaju muškarce da naprave nešto, da razbiju, bace…, otkriva Miloš tajne svog posla.

Je li ga ikada itko napao? "Bilo je i takvih slučajeva, ali ništa drastično." Priča mi o nekim suludim situacijama. "Jednom je jedan tip bacao stolice s terasa posvuda, pritom se hvalio da je hrvatski vojnik. Nazvao sam policiju koja je brzo došla, a ovaj odjednom počeo šepati i vikati da su ga policajci udarili. Što ćeš, nazvali mi hitnu pomoć. On leži na trgu i liječnici govori da mu je policija slomila nogu, a ovi ga odmah stave na nosila. Ja im govorim da ga ne mogu staviti na nosila dok ne utvrde koja mu je noga slomljena, je li vanjski prijelom, kažem im da bi mu trebalo škarama razrezati hlače i vidjeti kakva je ozljeda. Kad je liječnica otišla po škare i kad je on to vidio, odjednom je skočio i dao se u bijeg."

Ima Miloš za sve lijeka. "Uvijek kod sebe imam kutiju cigareta, a ne pušim. Znaš zašto? Kad prođu dečki malo pod gasom, često pitaju cigaretu, a kad im je daš, možeš sutra spavati nasred trga, oni neće nikakvo zlo napraviti."

U gotovo 30 godina njegovog sezonskog noćnog rada na glavnom pulskom trgu godina stvari su se, kaže, promijenile nabolje.

- Mladež je barem 50 posto kulturnija nego što je bila. E sada, zavisi od tvog pristupa njima. Nikada nikoga nisam opsovao, jer bih time izazvao sukob. Ne smiješ nikoga izazivati. Meni su se čudili kako ja rješavam stvari. Malo pustim i da me zezaju, onda ih smirujem. Na kraju ti pruže ruku i odu svojim putem, a da sam im ih išao psovati, ne bi tako završilo. Treba malo trpiti. Trijezan se nitko neće tući, niti razbijati. Imao sam slučaj dvojice momaka koji su tuda prolazili s curama. Počeli oni razbijati na njihov nagovor, ja ih smirujem, a oni psuju. Zovnem policiju i ovi ih odvedu. Prespavali su noć u policiji. Sutradan ih sretnem kod suca za prekršaje i kažem im: "Jesam li vam lijepo rekao da ne radite to?" A oni odgovaraju: "Jeste vi, ali nisu one." Zato ja kažem da se treba dobro psihički pripremiti kad vidiš da alkoholizirani žene i muškarci idu zajedno, onda znaj da će biti svašta. Najgore mi je kad po Augustovom hramu pišaju. Nije to što piša, nego će sutra doći malo dijete i rukama dirati pod pa ih stavljati u usta. Idi u park pištati ako nemaš gdje. Tamo će barem zemlja upiti.

Danju spava

Miloš je na trgu obično od svibnja do kraja listopada. Ove godine je počeo nešto kasnije, tek sad u lipnju. Korona je učinila svoje, terase još nisu pune, daleko smo od ljetne vreve. Zanima me kako se svake godine privikne na noćno bdjenje, kako mu pada ta zamjena noći i dana.

- Kad tek startam u sezonu, prva dva, tri dana je gadno. Isto je i kad prestanem, onda dvije, tri noći ne mogu spavati. Sad ugostitelji zatvaraju u 23 sata, moram biti barem pola sata prije toga na trgu, i ostajem tu dok prvi ugostitelj ne otvori svoj objekt, kaže Miloš.

Nekad je prvi na trgu bio pokojni Stanko u Sireni, uvijek prije svih, ugostitelj starog kova. Otac sadašnjeg vlasnika Robija radio je to jer je tako navikao. Normalno je bilo da se kafići u centru grada otvaraju u šest, uljanikovci bi svraćali na kafe prije odlaska na posao. Sada to nema smisla. Kafići na trgu počinju raditi u sedam i pol. Prvi otvara Cvajner, zatim oko osam i ostali. Miloš do tada otvori suncobrane, prebriše stolove. "Ugostiteljima radim uslugu, a meni prođe vrijeme. Pokojnom Stanku bih otišao po kroasane. Sad nemaš kome, nema Stanka…", sa sjetom se prisjeća.

Objašnjava da nikada ne ide na spavanje odmah nakon otvaranja kafića i restorana na Forumu. "Ispočetka sam to radio pa sam imao problema sa snom. Prvo odem na tržnicu, malo šećem gradom i tek nakon ručka idem na spavanje. Spavam u komadu od 13 do 21 sat. Ne smeta meni nikakva dnevna buka, još su mi i škure otvorene. Tako sam navikao organizam."

Dijabetičar je, ali tvrdi da mu ne smeta ta promjena životnog ritma, i prehranu je prilagodio ljetnom režimu rada. Zimi je u potpuno drugačijem, normalnom modu. Vidim ga ujutro na trgu naspavanog, odmornog. Fascinantno mi je kako mu nikada nije hladno. Već u drugom mjesecu ga znam zateći u kratkim rukavima, ljetnim hlačama. "Ma bio bih ja i cijele godine u kratkim rukavima da me nije sramota i da me žena pusti."

Posebno pazi na to da je dnevni boravak, odnosno Forum uredan. Svaku se večer lati metle i sam čisti terase, cijeli trg, čak i ispred gradske palače. Tko će ako ne on? Najgore mu kaže pada kad u se u ljetnim mjesecima napokon pojavi kamion Herculanee pa još više zaprlja Forum. Naime, komunalci samo ovlaš poprskaju trg vodom i time samo naprave štetu. Jer ne paze ni na što, kaže Miloš, već isprljaju terase, izloge, stolove, stolice, sve što im se nađe na putu. "I večeras ću očistiti Forum. Još ove godine nisu bili iz Herculanee. Prvomajsku peru svaku večer, ali ne i Forum. Srce me zaboli kad vidim kako je zimi prljav trg. Ili kad ga ovi peru, a zapravo ga isprljaju. Zvao sam njihovog šefa u Herculaneu, ali džaba. Sad se nadam da će se s promjenom vlasti u Gradu drugačije razmišljati. Rekao mi je i novi gradonačelnik Filip Zoričić, koji zna da ja čuvam Forum, da se više neće tako 'čistiti' trg."

Eto nas učas na politici. Ali nećemo se dugo zadržati jer Miloš mi kaže: "Boli mene ćošak tko je na vlasti. Znaš tko mi je bio najbolji? Luciano Delbianco. Oni nemaju čuvara, ja čuvam i njihovu zgradu, gradsku palaču. Delbianco me pozvao u kancelariju kod sebe i dao mi ugovor o djelu za čuvanje trga. Primao sam tada tih šest mjeseci po tisuću kuna od Grada. Još čuvam taj ugovor kod kuće. Ovi ti ne kažu ni hvala. Jedino je Matić (Aleksandar, pročelnik Ureda Grada, op. n.) bio susretljiv."

Bivši policajac

Na glavnom trgu Miloš zna svaki kamenčić, zna napamet koliko svaka zgrada ima prozora, sve ih pobrojao u besanim noćima. "Najteže mi je palo kad su prije sedam, osam godina pomaknuli kamen na stubama tu kod hrama i ja to uredno prijavio Gradu, ali i dandanas tako stoji, nitko ništa nije pipnuo, popravio."

Dođe li mu sada da se mane tog posla, u nekim je godinama, valjalo bi malo uživati u penziji. "Ne bih još odustao od čuvanja terasa, barem dok me zdravlje služi. Čuj, svaki dinar dobro dođe, naročito ljeti, zimi nemaš velike potrebe."

U penziju je otišao mlad, sjeća se i točnog datuma - 31. ožujka 1991. Sad ima 71 godinu. Onda je to bilo tako, beneficirani radni staž. Radio je u policiji, odnosno tadašnjoj miliciji. Rodom je iz okolice Topuskog, iz sela Vorkapići. "Tamo su ti sve do granice s Bosnom pravoslavna sela", pojašnjava. Selo je, kaže, uništeno nakon "Oluje" 1995. Već dugo nije bio u rodnom kraju. "Nemam volje ići tamo kad nema nikoga. Šta ću? Ne da nema ljudi u pravoslavnim selima, nego ni u katoličkim, sve je to otišlo, nema posla." Roditelji su pokojni, a iza njih ostala samo kućica od 40, 50 kvadrata koju im je država izgradila nakon rata.

U Pulu je Miloš kao policajac premješten 1971. iz Karlovca. "Htio sam se na početku vratiti iz Pule u Karlovac, podnosio sam molbe, ali nisu me pustili. Zatim sam se oženio, došla i djeca, i gotovo, ne možeš se više seljakati. Da se nisam oženio, vjerojatno bih i otišao. Imao sam ponuda da odem, ali sad mi je drago da nisam. Svugdje drugdje bih bio morao odabrati stranu, na ovu ili onu, il' tamo il' ovamo, a ovdje nisam morao nikuda."

Svoju je suprugu upoznao u Puli, ona je ovdje rođena. Nema što nije radio u policiji, bio je specijalnoj, prometnoj, graničnoj, temeljnoj. "Jedino nisam bio u pomorskoj. Drugo sam sve prošao. Bio sam i vođa sektora. U Dugoj Uvali sjedim u autu, jedan sat u noći, dobivam zadatak da odem u Orihe, da se susjedi svađaju oko međe. Dođem tamo, a dvojica se svađaju je li kamen od međe pomaknut lijevo ili desno, naprijed ili nazad. U tim je Orihima stalno bilo takvih problema", priča mi.

Živi u neposrednoj blizini Foruma, 1975. je, kaže, tu dobio stan. Zanima me je li ikada u profesionalnoj karijeri morao vaditi pištolj iz futrole. "Ne, nikada. Ali palica je radila." Doduše, prisjeća se jednog slučaja kad se uhvatio za pištolj, no nije ga uperio u čovjeka.

- Svašta sam vidio u karijeri, i obješenih, i ubijenih… Jednom je jedna starica izgorjela u svojoj kući, poslali me da čuvam leš, nitko ne zna što se dogodilo, treba čekati vještačenje. Stalno sam skakao od straha, jer čulo se pucketanje, a ono kosti pucaju. Nisam nakon toga spavao mjesec dana. Upozorili su me i da žena ima velikog psa. Negdje oko tri i pol ujutro čujem psa. Tada sam jedini put izvadio pištolj iz futrole i držao ga u ruci. Ali prizor je bio nevjerojatan. Pas je ušao u kuću, sjeo ispred leša, tri puta zacvilio, okrenuo se i otišao. Poslije su mi njeni susjedi rekli da ga više nikada nisu vidjeli. A ona se slučajno zapalila svijećom."

Poseban status

Svakakvih priča ima Miloš. Priča mi crticu i o njegovom slučajnom posjetu Velikoj Kladuši baš kada je Fikret Abdić zvani Babo još u vrijeme Jugoslavije izašao iz zatvora. "Dočekao ga tamo šest metara širok crveni tepih, janjci s jedne strane za Bošnjake, s druge odojci za katolike i pravoslavce. A on iz auta po tepihu do svoje vile."

On i moj pokojni nono Božo bili su nerazdvojni, svi su u bivšoj Prvomajskoj znali kada bi njih dvojica prolazila ulicom. Gromki glasovi probudili bi i kakvu beštiju iz zimskog sna. A i stakla su opasna podrhtavala od njihovih baritona. Siguran sam da bi njih dvojica čula jedan drugoga i da je jedan stajao na jednom kraju Prvomajske, a drugi na drugom. Često mi zna reći: "E, kad smo tvoj nono i ja…" Zato imam i poseban status kod Miloša. Ma to si ja samo umišljam, Miloš na sve gleda isto. Svi smo mi njegova djeca Foruma.

Povezane vijesti

• Nova knjiga Petra Pece Popovića predstavljena u Puli: Zapisi o mjestima i ljudima koji su u život donosili svjetlost