ULIČNE SVJETILJKE

Josip Kvesić "radi" na štandu u Flanatičkoj. Preživljava od prodaje časopisa o beskućnicima i socijalno ugroženima. "Kad platim stanarinu, ostane mi 150 kuna. ALI LJUDI SU DOBRI"

| Autor: Roberto RAUCH
Kupujmo "Ulične svjetiljke"! - Sonja, Eliana, Anka, Josip, Nataša, Mirna i Matko (Snimio Roberto Rauch)

Kupujmo "Ulične svjetiljke"! - Sonja, Eliana, Anka, Josip, Nataša, Mirna i Matko (Snimio Roberto Rauch)


U Flanatičkoj ulici u Puli uz svoj mali improvizirani štand redovito sjedi Josip Kvesić i nudi   "Ulične svjetiljke", časopis o beskućnicima i drugim socijalno ugroženim osobama, koji su još 2008. godine pokrenuli riječki franjevci. Dok se u Rijeci i Zagrebu tijekom godina oko ovog projekta okupio velik broj korisnika, na pulskim se ulicama održao samo Josip, jedini uporni prodavač i promotor časopisa koji govori o životnim iskustvima ljudi koji su ostali bez posla i svog doma, ali donosi i druge zanimljive tekstove. "Ulične svjetiljke" svom prodavaču osiguravaju kakvu-takvu dnevnu zaradu, a ostale sugrađane podsjećaju na solidarnost.

Distributerka "Uličnih svjetiljki" za Istru Nataša Babić uoči Uskrsa došla je u Pulu upravo zato da bi časopis popularizirala među ovdašnjim ljudima, a beskućnike i druge socijalno ugrožene ljude privukla ovom projektu.

ulične svjetiljke

Josip Kvesić (Snimio Roberto Rauch)

- Okupili smo se da bismo promovirali novi broj časopisa, koji izlazi 4-5 puta godišnje. Prodaje se po cijeni od 8 kuna, od čega polovica ostaje prodavaču, a polovica je namijenjena financiranju novog broja. Projekt je namijenjen i onima koji nisu beskućnici, no lošeg su socijalnog statusa, kako bi ovime mogli sebi i svojoj obitelji osigurati kvalitetnije životne uvjete. Nažalost, Josip je naš jedini prodavač časopisa u Puli. Njegov je način prodaje tih i nenametljiv zbog čega puno ljudi prođe ovuda i ne znajući o čemu se radi, kazala nam je Babić.

Prodavač Josip Kvesić uspio je sebi pronaći krov nad glavom, no prodaja časopisa i dalje mu služi da bi se uzdržavao.

- Jedini sam prodavač ovdje. Drugima je vjerojatno teško zbog zdravstvenih poteškoća ili im je ponižavajuće prodavati časopis. Meni je to egzistencijalna potreba, kad platim stanarinu, ostane mi tek 150 kuna. Ljudi su dobri, oni koji kupe časopis uglavnom mi daju deset kuna i ne traže nazad ostatak. No, i oni dobiju nešto zauzvrat - svoje najdraže stihove iz Biblije zapisujem na papir pa to poklanjam ljudima u znak zahvale što su kupili časopis, kazao nam je Kvesić.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter