RAZGOVOR s Dr. sc. PROFESORom MORALNE TEOLOGIJE
JOSIP GRBAC: Svijeće ne palimo da bi pokojnik čitao novine pod zemljom nego što vjerujemo da će uskrsnuti, da će mu duša stići na drugi svijet, a plamen svijeće osvjetljavati put
Mi kršćani smrt smatramo prijelazom koji nije apsolutni kraj. Ali ipak mislim da niti jedan čovjek zaista istinski ne vjeruje da njegov život završava dva metra ispod zemlje s tim biološkim krajem života. Volio bih vidjeti čovjeka koji je u takvo što sto posto uvjeren. Dakle, vjerujem da u svakom čovjeku postoji ono zrnce, tračak nade da taj život, ma koliko god bio bogat, lijep, sretan, ipak je mala stvar u odnosu na vječnost
Razgovor o smrti uglavnom je tabu tema. S približavanjem Dana mrtvih bliži se i dan sjećanja na pokojnike. I dok budemo posjećivali njihove grobove sustići će nas dublje promišljanje o misteriju umiranja i o smislu života. Naš sugovornik o tim je temama dr. sc. Josip Grbac profesor moralne teologije na Teologiji u Rijeci i župnik župe Sveti Pelegrin u Umagu.
- Jedan od primarnih filozofskih razmišljanja o smrti poziva nas da se navikavamo na misao kako se smrt nas ne tiče, kako je naveo Epikur. "Jer svako dobro ili zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja…Ona se, dakle, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.” Ili drugim riječima baš te briga što će biti kad te ne bude više. Može li naš današnji moderan način života promijeniti ljudski stav prema smrti i utjecati na sve indiferentniji pristup, jer poznato je da se kroz povijest mijenjao i društveni stav prema smrti?
- To je više pokušaj zavaravanja činjenice o smrti i njezinoj prisutnosti. Nema šanse naviknuti se na smrt ili tvrditi kako se ona nas ne tiče ili ne pogađa. Epikurova misao kad govori o smrti ima prvenstveno pred očima ljudski razum, a sve ostalo zaboravlja.
No smrt je nešto što najdublje dira čovjeka u dušu i pokušamo li ljude uvjeriti da budu ravnodušni prema smrti to bi bilo nešto najgore što im možemo učiniti. Pa zašto je uzimamo ozbiljno i u obzir kada se dogodi neka tragedija ili prilikom umiranja djece i mladih ili kad nam odnese blisku i dragu osobu. E onda to postane društveni fenomen. U pokušaju banaliziranja smrtnosti ne pomaže ni egoističan pristup, ni uvjeravanje da nije potrebno mariti za išta u trenutku kad nekoga ili nas više ne bude među živima. To je utopistički pristup, drugim riječima nerealan.
Kada govorimo o spoznaji smrti moramo početi od činjenice da je to jedno od najtežih ljudskih iskustava. Blizina smrti, saznanje da ćemo umrijeti nadilazi sva religijska, filozofska, civilizacijska poimanja i to je jedna od rijetkih pojavnosti prema kojoj je zastupljen zajednički stav svih, bez obzira na boju kože, vjeroispovijest, na dob itd. Za iskustvo smrti s kojim sam se suočavao kroz sve ove godine svećenstva niti uz najvišu naobrazbu i duhovnu zrelost nisam uspio pronaći prave riječi kojima bi nekoga zaista utješio u času smrti ili u njezinoj blizini.
Prema tome, zaobilaženje osjećaja smrtnosti ili njegovo nijekanje što bih se ja time zamarao kad to ne mogu izbjeći, je teoretsko tumačenje, ali kad čovjek nastoji svjesno prihvatiti činjenicu o svojoj smrtnosti i njezinoj neizbježnosti, znači pomiriti se s činjenicom prolaznosti, to u njemu budi humaniji osjećaj u odnosu na smrt, odnosno olakšava proces umiranja. Mišljenja sam da vjernik i nevjernik gaje iste ljudske osjećaje prema smrti.
Jesmo li tek hrpa zemlje?
- Mislite li da je vjernicima ipak lakše suočiti se sa umiranjem, nego onim drugima. Primjerice književnik Albert Camus govori da jedina sloboda čovjekova znači “biti na čisto sa smrću” pa je poslije sve moguće, a to prihvaćanje smrti usko je vezano uz Boga, jer vjerovati u Boga znači prihvatiti smrt. Da li je to baš tako kada im smrt pokuca na vrata? Kako se onda nose sa time?
- Ne bih rekao da je vjernicima lakše, nego im je prihvatljivija činjenica nadolazeće smrti. Mi kršćani smrt smatramo prijelazom koji će nastupiti i koji nije apsolutni kraj. Ipak mislim da niti jedan čovjek zaista istinski ne vjeruje da njegov život završava dva metra ispod zemlje s biološkim krajem života. Volio bih vidjeti čovjeka koji je u takvo što sto posto uvjeren.
Dakle, vjerujem da u svakom čovjeku postoji ono zrnce, tračak nade da taj život, ma koliko god bio bogat, lijep, sretan, ipak je mala stvar u odnosu na vječnost i bio bi besmislen da skonča tek tako, dva metra pod zemljom, odnosno zauvijek na zemlji. Čovjek koji je cijeli život zaista stvarao, recimo Michelangelo koji je gradio Sikstinsku kapelu, klesao Mojsija, statuu Pieta', crkvu Svetog Petra…, zar bi bilo ljudski ili po volji Božjoj da on propadne u smrti. Teolozi su se godinama prepirali oko tih pitanja zar s one strane života, u vječnom životu, sve to što je on stvorio ne znači ništa? I zato svaki vjernik u suštini svoje duše vjeruje da će živjeti u vječnom životu.
Svoje životno uvjerenje ne traži u smrti kao svojoj propasti, nego se nada da će sva ona dobra koja je stvorio, lijepu riječ koju je podario i svoj kršćanski nauk po kojem je živio, da će nekako ostati s njime živjeti i nakon fizičke smrti. Zato su kršćani snažniji kad stoje nad otvorenim grobom od onih koji to nisu, iako je i Krist zaplakao nad grobom svog prijatelja Lazara i nakon toga ga je odmah uskrisio, ali to nam samo kazuje da je i on, Bogočovjek bio jako tanak pred smrću. Zato mislim da kod mnogih ljudi kad im se smrt približi ta nekakva vjera, ne samo nada, već vjera u nešto što nadilazi biološku smrt je jedina grana za koju se može uhvatiti. To govorimo o onome koji će umrijeti, a kad umremo to isto vrijedi za one koji će promatrati našu smrt.
No, budimo iskreni i kršćaninov život je dobrim dijelom usmjeren na ovozemaljski, ali on zato kao vjernik u situacijama umiranja jače podnosi taj osjećaj boli, jer bez vjere i nade bi mu ta smrt djelovala besmisleno. Da je smrt pozitivno iskustvo ne možemo još vjerovati, no sada se nameće pitanje je li ona uopće negativno iskustvo i što osmisliti da čovjeku bude lakše suočiti se s njom. Svi su pokušavali osmisliti sam smisao smrti, brojne filozofije i ideologije, i po mojem je uvjerenju jedino u tome uspjela duboko prenesena vjera u čovjeku koji se onda upinje u toj vjeri da spozna kako ova rupa u zemlji nije i njegov zadnji korak na zemlji, nego je to korak ka onom svijetu.
Priznajem da sam uvjerenja kako mnogi zapravo ne vjeruju, ali uvjeren sam kada se zateknu u situaciji direktnog suočavanja sa smrću u svima se probudi to zrnce nade da nije tu baš svemu kraj. Pogledajmo samo taj folklor oko naših groblja, zar bi ljudi zaista radili tolike grobnice kitili grobove cvijećem kada bi bili uvjereni da je nakon svega od čovjeka ostala samo hrpa zemlje?
Prema tome, svako prisjećanje na umrloga je barem krajičkom oka ili mozga i razmišljanje o tome da on nije u konačnosti mrtav. Zato obilježavamo Dan mrtvih, masovno obilazeći i kiteći grobove. A svijeće ne palimo da bi taj pokojnik čitao novine pod zemljom nego zato što vjerujemo da je ta svijeća simbol života i da umrli ne prebiva tu zauvijek već će uskrsnuti, a duša će mu stići na drugi svijet, dok će mu plamen svijeće osvjetljavati put.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
