DAN ANTIFAŠISTIČKE BORBE
Edi Andreašić: Moj otac Armando nije znao NI RIJEČ HRVATSKOG JEZIKA KADA JE KRENUO U PARTIZANE
Moj otac Armando bio je sudionik NOB-a, a majčina su dva brata pogubljenja na putu ili u nekom koncentracijskom logoru u Njemačkoj. Bili su u koloni brojnih istarskih logoraša i još od djetinjstva sam osjećao tu duboku bol koju je majka uvijek nosila u sebi zbog njihova gubitka
Edi Andreašić zasigurno pripada onoj mlađoj generaciji predsjednika Udruga antifašista u Istarskoj i Primorsko Goranskoj županiji. Izabran je prošle godine za predsjednika UA Bujštine. Nekadašnji predsjednik bujske omladinske organizacije u Jugoslaviji, uspješan rukometaš, tenisač, a u novoj hrvatskoj povijesti gradonačelnik Grada Buja u dva mandata (od 2009. do 2017.) kao nezavisni kandidat, danas je kao umirovljenik izabrao umjesto letargičnog uživanja u plodovima svoga rada, aktivno se baviti UA Bujštine. Takav odabir budi u nama znatiželju pa uoči velike proslave Dana antifašističke borbe na Plovaniji, ispijamo vruću kavu u vrućim Bujama, premotavanjem sjećanja, uz spomenik palim borcima NOR-a i žrtava fašizma. Spomenik je podignut 1954., uoči posjeta druga Josipa Broza Tita Bujama , nakon Londonskog memoranduma.
Živio za ideale
- Moj osjećaj pripadnosti zavičaju te identificiranja s poviješću našeg Poluotoka koja je od ranih dvadesetih godina prošloga vijeka bila obojana u crveno, počevši od Labinske Republike, duboko mi je usađen kroz obiteljski odgoj, a zatim školski. Moj otac Armando bio je sudionik NOB-a, a majčina su dva brata pogubljenja na putu ili u nekom koncentracijskom logoru u Njemačkoj. Bili su u koloni brojnih istarskih logoraša i još od djetinjstva sam osjećao tu duboku bol koju je majka uvijek nosila u sebi zbog njihova gubitka. Otac je pak, otišao u partizane iz svog rodnog Momjana nakon kapitulacije Italije, a imao je samo 16 godina. Nije znao ni riječ hrvatskog i kada je kretao s borcima za Gorski kotar, ukućani su mu napisali na papir riječi krumpir i kruh, da zna zatražiti ukoliko bude gladan. Bilo je tu još tragikomičnih situacija poput one kada su ga stavili na stražu. Prilikom smjene straže ili približavanja nepoznate osobe nije znao komunicirati i izgovarati lozinku. Napisali su mu drugovi tekst, onu šablonu, "stoj", pa "stao sam" i sve tako redom, ali bila je noć i nije mogao pročitati tekst i zato ga komandant raspoređuje za kurira. I kasnije, u mirnodopskom vremenu živio je za svoje ideale i stalno bio na braniku moralnih vrijednosti, prisjeća se Andreašić te vrlo emocionalno izgovara kako je i danas, kada njegov otac nije više među živima, ostala je između njih jedna fluidna veza u zraku i tihi razgovor u srcu.
- Jedino što nosim od nakita je ova očeva zlatna burma s vjenčanja kao nekakav simbol naše neraskidive povezanosti, dodaje Andreašić te naglašava da je sjećanje na oca primarni razlog zbog kojega se prihvatio uloge predsjednika UA.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
