Bilo je to u 1980-im godinama. Radeći u (među)općinskom nogometnom savezu upoznao sam i tog sportskog entuzijastu. U to vrijeme nije bilo oseke takvih ljudi, koji su voljeli sport i nastojali mu doprinositi koliko god su mogli. On je bio nešto drugačiji, počevši od elegantnosti, uglađenih manira ponašanja i jasnog stava. Kad bi nazvao kazao bi samo "Družeta, dobar dan…" i pojasnio zašto se javio. Je li bio u pitanju NK Vodnjan, SOFK-a Pule ili neka treća informacija, svejedno, nije niti jednom nastupio s "ovdje doktor Družeta". Kroz suradnju doznaš da je stomatolog u Vodnjanu, da u brojnim društvenim aktivnostima svoje je vrijeme odvajao i za sportaše.

Tako je počelo poznanstvo s dr. Marijanom Družetom, gotovo 40-ak godina dugo, a koje je nažalost, postalo dio sjećanja prošle srijede. Veliki gospodin i dobar čovjek su okviri doživljaja njegove osobnosti. Mario, kako je želio da ga zovemo, je pored profesionalnog rada kao stomatolog i doprinosa promicanju zdravstvene skrbi u Vodnjanu, u nizu društvenih aktivnosti i sportskih djelovanja, bio i važan neumoran akter u osiguranju iznimno potrebnih donacija za zdravstvo u teškim 1990-im godinama. Nagradu Grada Pule primio je za svoje doprinose 1995. godine.

Sedamnaest godina kasnije i Grad Vodnjan dodijelio je svoje priznanje. S Marijom Družetom održalo se mnoštvo razgovora na svekolike društvene, sportske i ine teme. Kome bi se otvorio i evocirao doživljaje svoje mladosti, studiranja u Zagrebu, profesionalne karijere i upoznatog mnoštva ljudi iz svih sfera života, na nacionalnom ili lokalnom nivou, bili su to vrlo zanimljivi vremeplovi iz prve ruke. I kad god bi se sreli po pitanju njegova posla, ili u nekoj drugoj prilici, u pravilu je razgovore skretao na sportsku tematiku. Volio je naglašavati tematiku fair ponašanja, etičkih vrijednosti rada u sportu, citirao je razne stručnjake u bivšoj državi, recimo Ivića, Miljanića ili Novosela, Skansija i druge oko nekog problema koji se pojavljivao u svakodnevici sporta.

Družeta je bio zdravstveni djelatnik i u definiranosti stava bliži je bio svojoj struci. Kada je govorio o drugim područjima, onda bi iznosio stavove te struke, time odajući logičan i, čini se nažalost, ugašeni pristup stvarima sukladno upućenosti i obrazovanosti u nekoj sferi. Danas je to, kao što se dade razumjeti iz svega što nas javno-medijski i tonski glasno okružuje, pase' ponašanje. Svi sve znaju. Ne samo da imate dojam da su izjednačeni stavovi struke i laika, nego su potonji glasniji u uvjeravanju stručnjaka koji se "time" bave. Je li i to uzrok sve češćem događanju odluka unutar nekog područja djelovanja, koje više ide uz dlaku onima koji osporavaju stručne postavke, nego obratno?

U jednom od naših evociranja sportske prošlosti, Mario Družeta prisjetio se Damira Šolmana i njegove košarkaške generacije. Nije me iznenadilo jer Šolman je, kao sportska osobnost, bio baš ono što je Družeta isticao kao primjer persone sportive. Košarka je u vrijeme 1970/80-ih tretirana kao akademski sport, amatera koji vrhunski igraju ali ne zarađuju niti približno kao ondašnji nogometaši. Umjesto toga bili su, ukazuju podaci vremena, više okrenuti školovanju, svjesni da će nakon karijere morati raditi neki posao od kojeg će živjeti.

Košarka je danas u tom kontekstu otišla više prema smjeru djelovanja nogometa, kao uostalom i neki drugi nekad manje plaćeni sportovi, primjerice rukomet. Dakako, govorim o profesionalizaciji, dimenzije plaćanja su neusporedive s nogometom.

Damir Šolman je bio vrhunski igrač. Zagrepčanin koji je došao u Split i pridonio stvaranju košarkaškog čuda zvanog Jugoplastika. U kojem je jednu od najznačajnijih rola imao Petar Skansi. Prvo kao igrač, a potom kao trener, udario je temelj iskoraku Žutih, koji će prerasti, u vrijeme bivše Jugoslavije, u ponajbolji europski klub. Petar Skansi, gotovo istih godina kao i Mario Družeta, također je preminuo ovog tjedna. I kako je Damir Šolman bio jedan od najvećih, ako ne i ponajboljih prijatelja, upravo su njegova sjećanja na slavne dane najviše dirnula sve poklonike vrhunskog tipa kakav je bio Skansi, odnosno one koji su bili očarani košarkom koja se tada igrala na Gripama.

S Marijom smo se svojevremeno podsjećali te bitno drugačije sportske priče i ponašanja, kada je Šolman, košem sa zvukom sirene, presudio pobjednika famozne majstorice za prvaka Jugoslavije. Igrali su na neutralnom parketu u Beogradu, Bosna Mirze Delibašića i Skansijeva Jugoplastika. Kad se činilo da će sjajna sarajevska škvadra slaviti (bili su u prednosti do samog finiša), Šolman je s krilne pozicije, u teškoj situaciji, pokriven, desnom rukom nekako izvukao šut koji će proparati mrežicu i izazvati veliko slavlje Splićana (98:96).

Bilo mi je tada zbilja žao Bosne i pogotovo Mirze Delibašića, kojeg sam kao fan košarke posebno simpatizirao. Ali sportski su podnijeli dramatični gubitak i čestitali Splićanima naslov iz 1977. godine.

Svaka generacija, naravno, hvali svoje vrijeme, aktere. No, u ovim pričama koje sam dijelio i s Družetom, a generacijski smo dvije dekade udaljeni, osjećalo se neupitno respektiranje ondašnjih sportaša i pravih zvijezda. Kvalitetu jednostavno ne možeš dvojiti. Košarka je u bivšoj Jugi bila top sport, prvenstva uzbudljiva i kvalitetna, reprezentacija sjajna. I u njoj, kao dužnosnici i treneri, mnogi bivši košarkaši (Ćosić, Daneu, Kristančić, Šaper, Novosel, Skansi, Žeravica, Nikolić, Ivković, Maljković i drugi), glavni u svjetskoj organizaciji (FIBA, Stanković).

Uklapala su mi se u ta košarkaška vremena i kudikamo više razine pulske košarke. Ali o tome sam već pisao, i nadam se da će biti priliku ubuduće opet baviti se iskoracima našeg basketa. I kad sam se već prisjetio tih vremena, jer nas akteri toga doba na razne načine i povode, i tužnom kao u ovom slučaju, na to podsjete, jednostavno se u valovima vraćaju slike života i ondašnje Pule. I Valkana. Koje su ovih mjeseci u Puli kao ime i sadržaj poprimile tonalitet svekolike pulske negative, a kao odjek novih vremena i sasvim drugačijih vrsta ponašanja.

A taj prekrasni dio urbane nam priče nije bio samo šetnja na Lungomare, kupalište koje je nekad vrvjelo mladošću, glazbom i druženjima. Nije bilo niti sama kilometarski duga i prostrana plaža, hladovina podno pina. Lungomare je bio sunčani sjaj Pule u dnevnom programu okupljanja, ali je bio i intimni kutak večernjih većih, manjih, ili najmanjih družbi. Sjećaju se valjda mnogi kako je puno galame oko Lungomarea bilo i 1990-ih kada je Grad odlučio urediti taj pulski dnevni boravak. Tipično u Puli, svaka promjena izaziva dramatiku reakcija, a kasnije se nastavlja dalje kao da toga nije bilo.

Od ranih tinejdžerskih dana i sportski su me programi vodili na Valkane. Pored ceste je tada bilo staro igralište, zapravo livada s oznakama terena. Na mjestu današnjeg ugostiteljskog objekta, kojeg je 1990-ih oblikovao kao stjecište tenisača, nogometaša, šetača, poslovnjaka i inih Valter Pačić, bio je stari zidani objekt manjih svlačionica. Kad si klinac i tek upoznaješ grad, a nemaš pojma kako je zapravo mali u kontekstu drugih sredina i teritorija, gotovo je plašila vizura tada golog kamenoloma, nabacanih gomila kamenja, različitih "brdašca" koji su ojačavali tajanstvenost prostora. Pogotovo je to tako bilo kada je pao mrak.

U toj dekadi "crno-bijelog" svijeta, svekolikih otvaranja novih vidika svakodnevice, na tom prostoru je niknuo lijepi sportski centar. Tvornica Cementa je uložila u to uređenje i osnažila novi nogometni subjekt, Pula ICI. U kratko vrijeme taj je klub postao, uz Istru i Uljanik, važan akter nogometne zbilje grada. Centar na Valkanama bio je, iz današnje vizure, zapravo prvi nogometni kamp u Puli! Imao je dva terena.

U utrobi kamenoloma izgrađen je prvoklasni travnjak, i svi mi koji smo tada na njemu igrali, bili smo suglasni da Pula nikad prije, a do rekonstrukcija terena Drosine niti poslije, nije imala kvalitetniji travnjak. Čak bih mogao kazati da je ondašnji teren na Valkana bio veća kvaliteta. Ambijent je bio vrhunski za pulske prilike. Bez prostora izvan terena, sa zapadne strane tribine. Iza njih u nastavku pomoćni teren. Na kojem će kasnije, kao smjer pada nogometnog zanosa, niknuti aktualna teniska igrališta. Igrati na Valkanama bilo je zbilja dojmljiv doživljaj. Kao i sve što se istovremeno živjelo u kontekstu tog imena, pa Lungomarea i drugog.

Danas se svi svade oko istog. Druga vremena.

Povezane vijesti

• Zoričić obećao nogometašima "mladog" NK Valdebeka termine na budućem igralištu na Valkanama
• Možemo želi referendum o hotelu na Valkanama, a igralište predlažu na Marsovom polju
• ZORIČIĆ: Pozivam Dušicu Radojčić i platformu Možemo da sve dokaze o pogodovanju privatnom investitoru protiv mene već danas odnesu DORH-u i USKOK-u!