Politička instrumentalizacija ovog tragičnog događaja na neki način iznova skrnavi žrtve, koje zaslužuju vječni pijetet, a taj pijetet etički obvezuje na nužno, cjelovito, stručno rasvjetljavanje, uz rezultate dostupne najširoj javnosti

Traumatska zbog velikog broja civilnih žrtava, a politički osjetljiva s obzirom na tadašnji status Pule kao "grada bez države" i naknadno masovno napuštanje Talijana iz svog rodnog grada, tragična eksplozija na Vergaroli na današnji dan prije 73 godina (18. kolovoza 1946.), proteklih je 30-ak godina bila temom mnoštva pretežito subjektivnih, silno emotivnih i ideološki jednostranih izjava i novinskih tekstova.

To i ne čudi s obzirom da istraga tada odgovorne, ali ne baš zainteresirane angloameričke uprave u Puli nikad nije dovršena. Niti je službeno utvrđen uzrok eksplozije, niti je identificirana moguća odgovorna osoba. No, mnogi koji su se bavili ovom temom složit će se s tezom da je ova eksplozija bila sredstvo obračuna u tada podijeljenom gradu, u kojem je svaka strana imala i svoje dnevne novine - protalijansku "L'Arena di Pola", odnosno projugoslavensku "Il nostro giornale".

Sabotaža ili nesretni slučaj?

Tragedija je do danas ostala nerazjašnjena, a kad se svemu pribroji izostanak ozbiljnih stručnih historiografskih radova, politički sukob cijelo vrijeme tinja, s povremenim medijskim požarima, najčešće u predizborno vrijeme. Politička instrumentalizacija tragičnog događaja na neki način iznova skrnavi žrtve, koje zaslužuju vječni pijetet, a taj pijetet etički obvezuje na nužno, cjelovito, stručno rasvjetljavanje, uz rezultate dostupne najširoj javnosti.

Dotad, kao što to je to često slučaj s nerazjašnjenim tragedijama u kojima je nastradao velik broj civilnih žrtava, neće manjkati nadmetanja ukupnim brojem žrtava, od prvotno objavljenih 65 žrtava koncem kolovoza 1946. u oba glavna dnevna pulska lista, do recentnog navođenja 116 žrtava i 216 ozlijeđenih u Istrapediji, koje se poziva na knjigu Lina Vivode "L’esodo da Pola" iz 1989., no o tome nešto kasnije.

Eksplozija podmorskih mina na Vergaroli (tal. Vergarolla) dogodila se u nedjelju 18. kolovoza 1946. godine, na dan proslave 60. godišnjice sportskog kluba 'Pietas Julia'. Vergarola se nalazi u južnom dijelu pulskog zaljeva u smjeru Muzila, nakon današnjeg Tehnomontovog brodogradilišta, na širem prostoru današnje lučice ribara. Mine, njih 28 neodgovorno odloženih (a na što je prije tragedije ukazivao dnevni tisak), te su krvave nedjelje eksplodirale u 14.10 sati. Mnoštvo ljudi došlo je gledati godišnje veslačko natjecanje "Coppa Scarioni".

Krivac agent Ozne?

"Engleski arhivi otkrivaju da su Vergarolu režirali Titovi agenti", glasio je naslov članka objavljenog u tršćanskome dnevnom listu Il Piccolo 9. ožujka 2008. Tada su dva talijanska novinara, pozivajući se na tajni dokument iz prosinca 1946. koji je izrađen na temelju informacija koje su engleski agenti dobili od talijanskih obavještajaca, objavili ime izvjesnog Giuseppea Kovacicha, pripadnika jugoslavenske tajne služne Ozna kojeg su koncem 1946. talijanske obavještajne službe teretile da je izazvao eksploziju na Vergaroli.

Tekst je dan kasnije prenio Glas Istre, a u reakcijama povjesničar dr. Darko Dukovski rekao je da je "teško vjerovati u informaciju koju je Englezima dala talijanska obavještajna služba, u kojoj je tada bilo 90 posto ljudi još iz fašističke službe".

- Ovaj podatak koji je objavljen u talijanskom tisku stoga ne bih uzeo kao vjerodostojan i na njemu gradio moguće spekulacije, kazao je Dukovski, dok je Tomislav Ravnić iz SAB-a informaciju nazvao teškom izmišljotinom brutalnom laži čiji je cilj demoniziranje antifašističkog pokreta. "Angloamerička uprava nije zaštitila građane, pustivši ih da se kupaju uz mine koje nisu uskladištili. Bili su nemarni i zbog toga se dogodila tragedija. Ma kakvi Titovi agenti, to su priče za malu djecu, izmišljotine da bi sa sebe sprali krivicu", kazao je Ravnić.

Drugačijeg je stava tada bio tadašnji ravnatelj rovinjskog Centra za povijesna istraživanja prof. Giovanni Radossi, ustvrdivši da nije sporno što informacija o Kovacichu dolazi od talijanske vojne obavještajne službe SIM, kazavši i ovo: "Bojim se da su njihove informacije točne jer kako vrijeme prolazi, otkrivaju se stvari za koje smo nekad mislili da nisu bile moguće. Ta je informacija jednako relevantna kao i ona koju bi mogla dati kontraobavještajna služba SFRJ. Trebamo sve sagledati kritički, nikako s predrasudama".

Krivac Talijan Ricardo Saccon?

No, ime agenta Ozne Giuseppea Kovacicha nije jedno koje se u dosadašnjim raspravama koristilo kao ime navodnog počinitelja tragedije. U svom znanstvenom članku na temu eksplozije na Vergaroli, Tea Čonč sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koristi i svjedočenje Benedetta Buicha. Tada 17-godišnji Benedetto bio je, prema vlastitom iskazu, na dan eksplozije na Vergaroli. On je ustvrdio da je bio svjedokom kada je Riccardo Saccon, jedan od kupača na plaži, pijan prijetio da će dignuti Vergarolu u zrak. Ricardo Saccon bio je kapetan talijanske podmornice, član vrlo imućne i poznate pulske obitelji koja je posjedovala tesarski obrt. Obitelj je bila protalijanski usmjerena i već je imala planove za odlazak iz Pule. Toga je dana na Vergaroli bilo više članova te obitelji i svi su stradali. Prema riječima Benedetta Buicha, krivac za nesreću je Riccardo Saccon koji je zapaljeni roštilj (mnogi su ljudi tada spremali ručak) bacio u otvorenu minu, a motiv za taj čin Buich pripisuje pijanstvu i ogorčenosti zbog toga što će Pula pripasti Jugoslaviji.

Kao svjedočanstvo o ovoj tragediji tretirana je i već spomenuta memoarsko-publicistička knjiga Lina Vivode "L’esodo da Pola" ('Pulski egzodus', s podnaslovom 'Agonija i smrt jednog talijanskog grada') iz 1989. godine. "Pogled na problematiku, piše Tea Čonč, obilježen je snažnim emotivnim angažmanom autora koji je i sam jedan od iseljenih pulskih Talijana te aktivan član istarskih iseljeničkih (esulskih) udruga, a u eksploziji na Vergaroli stradao mu je mlađi brat, osmogodišnji Sergio Vivoda".

Poginulo 116 ili 65 ljudi?

Eksplozija na Vergaroli dogodila se u vrijeme kada je Pula tvorila 'Zonu A' pod Savezničkom vojnom upravom te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija - saveznici - Italija. Konačna odluka o pripajanju Istre s Pulom Jugoslaviji donesena je 28. rujna 1946. dok je Mirovni ugovor, potpisan 10. veljače 1947., stupio na snagu 15. rujna 1947. godine.

Uoči i nakon tragedije na Vergaroli sukobljavali su se protalijanski tzv. filoitaliani i projugoslavenski orijentirani građani (tzv. Titini), dok je zadaća Savezničke vojne uprave bila balansirati među sukobljenim stranama i čuvati status quo. Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u 'Zonu B' imali osjećaj da su još u ratu. Podijeljenost se osjećala u svim vidovima života, od sportskih udruga koje su imale talijanski, odnosno jugoslavenski predznak, do političkih organizacija.

Ukupni broj žrtava do danas nije konačno utvrđen.

- Najpouzdaniji izvor za sam događaj ukopne su knjige Civilnog groblja u Puli pomoću kojih se s priličnom sigurnošću može utvrditi broj i identitet poginulih čija su tijela prepoznata. Preuveličavanje broja poginulih, međutim, koji je u pojedinim nedavnim tekstovima dosegnuo čak i brojku od 200 ljudi (!), svjedoči više o nezainteresiranosti i brzopletosti novinara nego o pokušaju svjesne manipulacije, piše autorica i nastavlja: "Ne postoje službeni podaci u kojima se tvrdi da je poginulo 116 ljudi; zapravo je ta brojka posve proizvoljna, prvi puta se pojavljuje u knjizi Lina Vivode ("više od 110 ljudi"), a drugi puta u članku novinara Glasa Istre Davida Marijana Fištrovića - nijedan se od ova dva teksta ne može uzeti kao vjerodostojan. Nadalje, potrebno je obratiti pozornost i na pomalo nespretnu konstrukciju da "dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više". Sva su, naime, tijela prebrojana, i ona identificirana i ona neidentificirana, stoga broj neidentificiranih žrtava nikako ne bi povećavao broj ukupnih žrtava".

- Prema mojim istraživanjima, na Vergaroli je poginulo između 65 i 70 ljudi, povezanih međusobnim rodbinskim i prijateljskim vezama. Niti najslobodnije procjene koje bi uzele u obzir nekoliko mogućih scenarija ne bi trebale značajnije prelaziti broj od 70 stradalih, zaključuje Tea Vonč u znanstvenom članku dostupnom na internetu, pod naslovom "Eksplozija na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine: pokušaj rekonstrukcije i izazovi tumačenja". U tekstu je ona nanizala identificiranih 65 žrtava, prema knjizi ukopa Civilnog groblja u Puli, zahvalivši se pritom ravnatelju rovinjskog Centra za povijesna istraživanja Raulu Marsetiču.

Ikona - kirurg Geppino Micheletti

Kirurg Geppino Micheletti već je na sam dan događaja postao tragičnom ikonom eksplozije, što je ostao do danas. Ubrzo nakon nesreće saznao je da su mu poginula dvojica maloljetnih sinova od šest i devet godina, brat, bratova supruga i bratova kći, ali je unatoč tome nastavio do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali i otišli u Italiju, u Narni. Te mu je godine Italija dodijelila medalju za hrabrost; 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kod pulske katedrale, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu na Trgu Rosmini. Umro je 1961. godine, a supruga Jolanda 2007. godine, u 99. godini života.

Povezane vijesti

• Policija identificirala napadača
• U eksploziji u supermarketu 37 ozlijeđenih
• Prošlo je 78 godina od stravične tragedije na Vargaroli u Puli: Imena poginulih bit će uklesana na Spomen obilježje