(M. MIJOŠEK)
Prošlo je gotovo mjesec dana od prethodnog zapisa, i gotovo 6 tjedana od prvo registriranog COVID 19 pozitivnog pacijenta.
Gledajući unatrag, vrijeme je preletjelo u jednom kratkom dahu iako to u svakodnevnom radu nije izgledalo. Dani su bili sve samo ne jednostavni. Bez obzira na ozbiljnost problema zbog nepoznavanja prirode bolesti danas možemo sa sigurnošću reći da su i Hrvatska i Istra uspjele u prvom ataku borbe. Položili smo prijemni ispit na nepoznatom fakultetu, jer je znanstvenoj zajednici virus bio, ali i ostao prilično nepoznat. Strah kao osjećaj prisutan je od početka, kod svih. Koliko je on realan i koliko je opravdan za neposrednu budućnost ostaje otvoreno pitanje.
Prema definiciji „Hrvatskog jezičnog portala“ (prva internetom distribuirana rječnička baza hrvatskoga jezika) „strah“ je neugodna emocija, stanje uznemirenosti i zabrinutosti kao fiziološki odgovor na naslućujući ili prepoznati izvor opasnosti, prestrašenost, zazor ili respekt, zabrinutost za čiju sigurnost.
Dakle, strah je fiziološka emocija i ne smijemo se sramiti priznati da nas je strah. Ali mnoge strahove smo već nadvladali.
Prvenstveno smo se, nakon pojave prvo oboljelog u Istri, bojali kakav će biti zdravstveni ishod zaraženih. Strah je nadvladan uz dobru koordinaciju zdravstvenog sustava Istarske županije sa Županijskim stožerom Civilne zaštite i svesrdnu podršku i poslušnost građana naše županije. Ishod nam je izvrstan, nakon 6 tjedana od prvo oboljelog u Istri 84,15% zaraženih je izliječeno.
S današnjim danom privremeno je konzerviran novootvoreni COVID odjel jer je službeno otpušten i zadnji pacijent s tog odjela. Nadajmo se da je COVID odjel trajno konzerviran. Zahvaljujem se zdravstvenim radnicima koji su nesebično pristali na unutarbolničku preraspodjelu radnog mjesta.
Jedan od ključnih i trajno prisutnih strahova bila je opasnost ulaska COVID 19 virusa u bolnički sustav što bi značajno poremetilo broj dostupnih zdravstvenih radnika i što bi za posljedicu imalo ograničenu dostupnost zdravstvene skrbi COVID 19 pozitivnim pacijentima ali i ostalim kronično oboljelima pacijentima. Jer bolnica nije prestala pružati zdravstvenu skrb ostalim bolesnicima, kojih je dnevno bilo između 170-220, što čini prosjek popunjenosti krevetnog fonda oko 50%. Svi hospitalizirani bolesnici trebali su maksimalnu bolničku skrb jer su aktualno u bolnici bili oni klinički najzahtjevniji, jer se u vrijeme epidemije u bolnici boravi samo ako se stvarno ne može drugačije. Tako da je i osoblje s ne-COVID odjela imalo prilično posla. Jedino gdje se osjetio smanjeni broj pregleda jesu hitne ambulante, uključivo i ambulante u OHBP-u. Dolasci u OHBP su konačno bili oni koji stvarno to jesu, hitni pacijenti kojima je bio potreban bolnički pregled i/ili hospitalizacija. Zbog dobre organizacije puteva COVID suspektnih i COVID negativnih bolesnika i taj strah smo prevladali, do sada nije bilo proboja COVID-19 u bolnički sustav. Osim onog manjeg incidenta, ali i on je izvrsno prevladan. Položili smo još jedan ispit, „damage control“ (kontrola štete). Šteta je bila minimalna, samo 2 zdravstvena radnika u samoizolaciji u ukupno 6 tjedana borbe. I u ovoj situaciji je poslušnost građana bila presudna, zaštitna oprema pacijenta u vidu nošenja maske i rukavica. Hvala dotičnom gospodinu. Čuvajući sebe on je čuvao i druge, zdravstvene radnike, a time i bolnički zdravstveni sustav.
Strah od proboja COVID 19 zaraze nije trajno savladan. Ovaj strah ostat će još dugo, dugo vremena. Odnosno sve dok ne dođe do spontanog (gotovo nemoguće) nestanka virusa ili do pojave učinkovitog cjepiva. Popuštanjem mjera i protekom vremena raste vjerojatnost ulaska virusa u zdravstveni sustav pa tako i u našu bolnicu. Ali, važno je brzo djelovati u kontroli štete kako bi posljedice bile minimalne.
Unutarnji strahovi oboljelih i hospitaliziranih bolesnika značajna su komponenta cijelo vrijeme trajanja bolesti. Imali su ih gotovo svi u različitom intenzitetu. Kako pristupiti liječenju strahova u oboljelih osoba. Svima njima najviše je potreban razgovor, fizički kontakt, zagrljaj …. A sve to je nedostupno. Razgovor moguć samo telefonom. Posjete obitelji i prijatelja zabranjene. Fizički kontakt nemoguć. Dnevne vizite zdravstvenog osoblja u strašnim odijelima, osoblje kao da dolazi s planete Mars, a ne sa Zemlje. Zagrljaj zabranjen. Dostupan je samo televizijski program i društvene mreže. A jedini sadržaj koji se vrti je o koronavirusu, o broju oboljelih u zemlji, u svijetu, o broju umrlih. Sigurno nije bilo niti jedne oboljele osobe koja se nije zapitala „kakav će biti moj ishod“? Koliko ću trebati biti u bolnici? Hoću li završiti na respiratoru? Majke su se bojale za djecu koja su ostala kući, djeca su se bojala za roditelje jer se kaže da stariji češće ne prežive zarazu. Svi su sa strahom iščekivali nalaz kontrolnog brisa, da li je on dobro uzet ili će se morati ponavljati, zašto je jedan dan negativan, a u drugom navratu pozitivan.
Ponavljam, kako se boriti sa tim strahovima pojedinca? Kratkotrajni razgovor modificirane psihoterapije apsolutno je nedostatan. Oboljeli su bili „osuđeni“ na samopomoć. I svi su uspjeli. Prebrodili su unutarnje strahove i u cijeloj fazi lječenja time su značajno doprinijeli svojem izlječenju. Točna je ona narodna „E moj kume, ne uzdaj se u me, nego u se i u svoje kljuse“. Hvala oboljelima na strpljivosti. Njihova strpljivost i poslušnost zaslužna je da je epidemiološka situacija u Istarskoj županiji bila dobro kontrolirana.
Kako živjeti u uvjetima ograničenog kretanja, kako živjeti a ne otići u trgovinu kad god se sjetiš, kako živjeti a ne provoditi vrijeme na kavi, kako živjeti bez sporta u prirodi.
Na sve smo se navikli. Obitelji su se posvetile svojim ukućanima i ponovno upoznavali. Neki su vrijeme zabrane kretanja iskoristili za veliko spremanje u stanu ili kući. Počele su se igrati društvene igre. Iako dostupan internet pojedinci su možda čak i manje koristili u obiteljskom druženju. „Gle, neki fini ljudi oko mene u mojoj obitelji“. Više se razgovaralo, čitalo, gledalo virtualne kazališne predstave, virtualno posjećivali muzeji. Ako zanemarimo brojke o unutar obiteljskom nasilju, nadam se da ipak nisu crni brojevi, možemo reći da je savladan i strah od boravka u zatvorenom prostoru kroz duže vrijeme.
Kada i kojim tempom će se oslobađati uvedene mjere zabrane i koje su posljedice. Dolazi lijepo vrijeme, a stanovništvo je iscrpljeno zatvorenim prostorom. Na sreću, epidemiološka situacija je zadovoljavajuća, odnosno pod kontrolom pa će se i mjere polagano popuštati. Izvrsno za stanovništvo, novi strah za epidemiologe i zdravstveni sustav. Nadajmo se da su pojedinci zapamtili sve što je zadano. Osobna zaštita i socijalna distanca, ne samo do sada već i za budućnost, ključna su mjera prevencije. Najvažnije je spriječiti ulaz virusa kroz najdostupnije sluznice na licu, a to su usna šupljina, nos i oči. U tu svrhu najbolje služi maska za oboljele, a učestalo i ispravno pranje ruku važno je za sve i zauvijek. Nadamo se da je povećana prodaja sapuna za ruke…. Rukavice su u ovom slučaju manje bitne, a ukoliko se nepravilno koriste, poput dugotrajnog nošenja istog para rukavica, su i izrazito štetne.
Je li zaraza sezonalna? Slijedi li nam drugi val epidemije? Ako da, kada? Nitko nema pouzdan odgovor na to pitanje. Ali je važno da je strah od epidemije prevladan, a puno smo naučili iz aktualnog vala pa se nadamo da ćemo sve naučeno moći primijeniti i za slijedeći ako dođe. Nadajmo se da nam naučeno znanje ipak neće trebati.
Privreda, turizam, industrija, poljoprivreda sve je zamrlo, zabalzamirano u vremenu. Mnogi ljudi su na čekanju i iščekivanju. Otkazuju se rezervacije u turizmu. Koliki će biti priljev financijskih sredstava u kućni budžet? Sigurno ne onakav kakav smo planirali, ali uz malo mudrosti i puno skromnosti i ovaj strah ćemo nadvladati.
Još mnoge strahove bih mogla nabrajati, ali to nema smisla. Jer kako sam rekla na početku „strah je fiziološka emocija“ i uvijek će biti prisutan. No, najvažnije je da se svaki strah može prevladati, a snaga se najbolje crpi iz osobnih unutarnjih rezervi. No, kada su oko tebe dobri suradnici i dobri prijatelji i najbolji članovi obitelji onda je još lakše.
Nema tog problema koji se ne može riješiti. Uz strpljenje, ali i svjesnost o mogućem neuspjehu. Jer nitko nije savršen.