POPULARNI AUSTROUGARSKI ADMIRAL
ANTON BOURGUIGNON VON BAUMBERG: Stameni stup austrougarske ratne mornarice u Puli
Prije dvjesto i deset godina, na 8. lipnja 1808. godine, rodio se u Češkoj, mjestu Hermanmestec, popularni baron admiral austrougarske ratne mornarice Anton de Bourguignon.
Preminuo je u Puli, 28. svibnja 1887. godine, i sahranjen u Mornaričkom groblju, jedinstvenom u svijetu, u okruženju nove Pule, Neue Pola, koju je i on zagovarao. Njegov spomenik na pulskom mornaričkom groblju jedan je od najpoznatijih. Ovdje je inače sahranjeno dvanaest austrougarskih admirala.
Zapisano je da je bio oženjen plemenitom Puljankom Giovannom kontesom od Lombardije, o kojoj nisam našao podatke.
U službi mornarice 45 godina
Bourguignon je rano unovačen u mornaricu u kojoj je služio 45 godina. Nakon što je kao privremeni mornarički kadet stupio 1825. godine u austrougarsku ratnu mornaricu, napredovao je do njezina zapovjednika 1857. godine. Godine 1864. imenovan je prvim lučkim admiralom u Puli, a dvije godine kasnije postavljen je za zapovjednika pulske tvrđave.
Sredinom 19. st. u Puli je organiziran i Lučki admiralitet, Hafenadmiralitat. U austrijskoj ratnoj mornarici, piše Branko Perović, dobar poznavatelj i ljubitelj povijesti austrougarske ratne mornarice i Pule toga vremena općenito, ta je ustanova imala relativno kratku tradiciju, a uvedena je približno u isto vrijeme kad i u ostalim velesilama. Prvi čovjek pulskog Lučkog admiraliteta 1850. bio je glavni zapovjednik svih pomorskih snaga i Pomorskog arsenala u svom djelokrugu. Sve do 1866. godine postojali su i lučki admiraliteti u Veneciji i Trstu, koji su raspolagali jednakim ovlastima. Nakon te godine zadržan je samo onaj u Puli, na čijem je čelu bio Bourguignon, čime je grad dobio na vojnopomorskom značaju. Lučki admiral imao je nadležnost nad obalnim pojasom od rta Savudrije do Kvarnera.
Bio na čelu lučkog admiraliteta
S ustanovom Lučkog admiraliteta Pula je dobila samostalnost vojnopomorske uprave i centraliziranje uprave svih mornaričkih postrojbi, ustanova i objekata. S povećanjem broja područnih ustanova rastao je značaj lučkog admirala, a razvojem flote i njenih potreba nastajali su i pojedini upravni odjeli: vojni, mobilizacijski, sanitetski, sudski i gospodarsko-administrativni. U njima je objedinjena koordinacija te izdavanje uputstava i uredbi, kasnije tiskanih u povjerljivim biltenima. Kao što je tada bilo uobičajeno, u ratnoj luci vrijedili su posebni propisi, koje je određivao Lučki admiralitet, i pravila brodske službe. U početku je ona bila ograničena na dio od Arsenalske ograde na sjeveroistoku, preko pličine istočno od Oliveninsela do Petrove uvale, a kasnije su se nadležnosti te službe proširile i na dio vanjskog sidrišta, na kojem su boravili najveći bojni brodovi i krstarice. Poseban režim vrijedio je i za Fažanski kanal, rezervno, ratno sidrište flote.
Prema odredbi Lučkog admiraliteta, trgovački ili ribarski brodovi i čamci nisu smjeli uplovljavati u uvale Vergarola, Zeno i Val de Figo, a morali su se držati podalje i od skladišta streljiva i drvene grane u Dugoj uvali. Vrlo strogi propisi vrijedili su za uplovljavanje brodova koji su prevozili tekuće gorivo u trgovački dio pulske luke – to su mogli obavljati samo danju i uz obveznu prijavu i najavu tereta.
Pulsku utvrdu predao Zagrepčanima
Na dužnost lučkog admirala u Puli birani su obrazovani, odani i sposobni časnici visokih činova, koji su uglavnom imali briljantne karijere. Među njima su (od 1853. godine) bili kontraadmiral Mathias Ritter Salvini von Meeresburg, admiral Anton Freiherr Bourguignon von Baumberg, viceadmiral Alfred Ritter von Barry, viceadmiral Karl Freiherr Lewartow von Lewartowsky, kontraadmiral Julius Ritter von Wissiak, viceadmiral Gustav Ritter von Brosch, admiral Maximilian Freiherr Daublebsky von Sterneck zu Ehrenstein,admiral Eugen Ritter von Chmelar i, kao zadnji, 1918. godine, viceadmiral Alfred Cicoli, koji je admiralitet i pulsku tvrđavu predao predstavnicima Narodnog vijeća iz Zagreba.
Lučki je admiralitet u početku bio smješten u omanjoj zgradi, a 1910. izgrađena je uočljiva, čvrsto zidana dvokatnica, s visokim prizemljem, današnja upravna zgrada brodogradilišta Uljanik, čiji je zadnji kat podignut u vrijeme prošle države. Ta je zgrada jedan je od impozantnijih objekata, ne samo vojne, već i civilne namjene u Puli. Kao što je to bilo uobičajeno za reprezentativne pomorske objekte, smještena je na samoj obali istočnog dijela zaljeva, u središnjem dijelu K. u. K. See-Arsenala, i pred njom se pružao fascinantan pogled na unutarnji dio tadašnje ratne luke, pune brodova.
Na dan kad je postavljen kamen temeljac današnjeg Arsenala, car Franjo Josip I. osobno je Bourguignona imenovao kontraadmiralom, a 1875. dodijelio mu je čin admirala.
Pula postala glavna ratna luka
Prisjetimo se da je bečki dvor 1853. godine proglasio Pulu Zentralkriegshafen, glavnom ratnu luku austrijske ratne mornarice. Polaganje kamena temeljca za pulski K. u. K. See-Arsenal, jedan od najvećih u Europi, održano je 9. prosinca 1856. na malom otoku u zaljevu, zvanom Olivieninsel, Scoglio Olivi, odnosno Uljanik. Taj su čin osobno obavili car Franjo Josip I. i carica Elizabeta I. To je ujedno bio i prvi posjet mladog carskog bračnog para Puli.
Ispred ulaza u Pulsku luku, u prostranom zaljevu, nalaze se četiri nevelika otoka, koji su nazvani imenima svetaca: sv. Florijana, sv. Andrije, sv. Katarine i sv. Petra. Ti su otoci, koji su pratili povijesni razvitak grada kao prapovijesne gradine, antičke kolonije i ranokršćanske biskupije, uporišta markgrofova i plemenite obitelji Castropola te Venecije, u doba austrijske vlasti doživjeli značajne promjene. Promocijom Pule u središnju ratnu luku Carstva uslijedila je urbanizacija i industrijalizacija pa su i oni uključeni u sustav utvrđivanja i obrane. Najveći i najbliži gradu je otok Sv. Florijan, kasnije nazvan Scoglio Olivi, odnosno Olivieninsel, Uljanik.
Bourguignon je zaslužan za organizaciju pulskog Arsenala koja je pridonijela osnaživanju austrijske ratne flote prije Viškog boja 1866. godine kad je poražena talijanska ratna flota. Razvio je osnove novih borbenih taktika i stoga je posredno zaslužan za pomorsku pobjedu kod Visa, 20. srpnja 1866. godine.
Fort monsival i Fort Bourguignon
Godine 1869. Fort Monsival preimenovan je njemu u čast u Fort Bourguignon. Utvrda je jedna od posljednjih izgrađenih u unutarnjem obrambenom fortifikacijskom prstenu. U radijusu od dva i pol kilometara štiti najuži dio pulske luke. Fort slijedi dizajn kojeg je u 1820-ima razvio nadvojvoda Maksimilijan Josip radi zaštite grada Linza. Za razliku od Linza, kružne utvrde u Puli, ne slijede identični obrazac. Starije utvrde sagrađene između 1851. i 1855. godine manje su i slabije od onih koje su dovršene desetljeće kasnije, poput Forta Bourguignon, odnosno Fort Monsival, građen između 1861.-1866. kao kružna dvokatnica s malenim kružnim dvorištem. Nadsvođeni hodnik utvrde, okrenut prema dvorištu, prolazi zgradom na svakom katu, a dvadeset kazamata(utvrđeni topnički položaj) čine vanjski obod utvrde. Strop, poduprt masivnim hrastovim gredama, nekoć je razdvajao dva kata u svakom kazamatu. Krov utvrde je nesumnjivo služio kao platforma za artiljeriju. Ostala je sačuvana željezna Škodina promatračka kupola. Ulaz u utvrdu bio je zaštićen dizećim mostom.
U razdoblju od 1813. do 1918. Austrougarska monarhija je u Puli podigla dvadeset i šest velebnih utvrda. U skladu s tadašnjim oružjem bile su građene kako bi odoljele svakom napadu. Bile su većinom kružne ili prstenaste kako bi se od njih odbijale granate.
Supercraft
Utvrdu je od Grada Pule 1994. godine preuzela grupa autora pod imenom Supercraft. Svečano je utvrdu otvorila 1995. godine tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi-Jurkić i predala je mladim ljudima. Namjera im nije bila napraviti elitno mjesto (klasičan muzej, klasičan ugostiteljski objekt, glamurozno mjesto, i sl.) već oživjeti građevinu svakodnevnim akcijama i sadržajima koji ne narušavaju građevinske, arhitektonske i spomeničke vrijednosti objekta. Fort Bourguignon revitaliziran je i uz pomoć Arheološkog muzeja Istre, ali ponajviše energijom i dobrovoljnim angažmanom skupine entuzijasta. Projekt revitalizacije utvrde bio je jedan od prvih samoodrživih kulturnih projekata u Hrvatskoj. Godine 1994. godine hrvatska klupska scena bila je u povojima, a ideja cjelonoćnih partyja daleko od uobičajene ponude noćnog života. Unatoč tome, kolektiv nadahnutih vizionara, skupljenih pod imenom Supercraft, organizirao je prva techno i trance događanja na pulskom tlu, pripremajući teren za rađanje legendarnog kluba Fort Bourguignon, koji je od 1995. do 2007. ugostio neka od najvećih imena svjetske i domaće scene. Djelovanje Supercrafta u utvrdi prestaje u listopadu 2007. godine, kada su deložirani. (Pripremio Robert BURŠIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
