foto Duško Marušić Ćići
Autori ističu da su se u ovaj projekt upustili jer ih zanimaju pulske teme, posebice one koje nisu toliko obrađene, a svojim značajem nadilaze i neke nacionalne teme. Cjelokupnom radu prethodilo je iscrpno istraživanje, gdje je Zoran Angeleski pristupio više s umjetničke strane, a Dražen Majić s one istraživačke, kako je sam rekao, gotovo policijske
"Možda je u doba 'Berge Istre' zadnji dan festivala bio petak, no veliko mi je zadovoljstvo na posljednjoj ovogodišnjoj konferenciji za novinare predstaviti jedan istarski film, jednu pulsku priču, kazao je Boško Picula predstavljajući ekipu filma "Berge Istra".
O filmu su govorili režiser i scenarist Dražen Majić, scenarist Zoran Angeleski i direktor fotografije Goran Legović.
Picula je naglasio da po kvaliteti izgleda kao da je film radio BBC, na što je Dražen Majić napomenuo da Hrvatska Radiotelevizija ima sjajnu ekipu ljudi i iza kamera, koji su upravo poput BBC-a, iznimno vrijedna i sposobna ekipa, i da upravo kada se idu raditi ovakvi projekti se vidi dubina i sposobnost pojedinaca i ekipe, a naglasio je i činjenicu da film ima i znanstvenu težinu.
Majić je kazao da je odrastao pored Uljanika, da je njegov očuh, koji ga je odgojio i školovao, odradio cijeli svoj životni vijek u Uljaniku.
- Osim što sam od ranog djetinjstva bio vezan za Uljanik i uljanikovce, uvijek mi je u glavi bila ta priča o "Berge Istra", mislio sam si, Istra je nešto naše, lokalno, a Berge nešto univerzalno. Imao sam i u nekoj fazi svoga života bend koji se tako zvao, ali je nakon četiri koncerata propao, potonuo upravo kao Berge Istra, ističe Majić. Ovome je brodu kuma bila tadašnja prva dama Jovanka Broz, a Majić je kazao da se i njegova pokojna majka zvala Jovanka, dakle poveznica ima sa svih strana.
Zoran Angeleski rekao je da mu je brat odradio čitav radni vijek u brodogradilištu, a i on sam je tu proveo jedno radno ljeto, oko mjesec i pol dana, te je vidio kako je to "unutra", jer obični ljudi nisu imali viziju koliko je taj posao specifičan i fascinantan, kako su brodovi zbilja nešto posebno.
Autori ističu da su se u ovaj projekt upustili jer ih zanimaju pulske teme, posebice one koje nisu toliko obrađene, a svojim značajem nadilaze i neke nacionalne teme. Cjelokupnom radu prethodilo je iscrpno istraživanje, gdje je Angeleski imao više umjetnički pristup, a Majić onaj istraživački, kako je sam rekao, gotovo policijski.
Bilo im je važno navesti ljude da se otvore, da ispričaju ono što znaju, a uslijedila je potom analiza cjelokupnog materijala.
Goran Legović naveo je da je snimanje trajalo godinu dana, a snimali su u Puli, Zagrebu, Norveškoj i na drugim lokacijama. Same lokacije, navodi, nisu bile zahtjevne, a dobro je bila strukturirana i cjelokupna ideja, kao i gradivni materijal.
Majić je kazao i da su naišli na link za norvešku nacionalnu biblioteku i tu su pronašli zanimljive priloge, koje su potom preveli putem google translatea da bi upotpunili već postojeća saznanja koja su imali. Autori ističu da su ponosni na ovaj film, za koji je Boško Picula rekao da je u nekim segmentima i poput krimića.
Dakako, zadovoljni su što se za projekciju traži karta više, no to ovom prilikom nije moguće zbog strogih epidemioloških mjera. Angeleski se osvrnuo i na činjenicu da je cijela priča oko ovog broda bila poput mita odnosno tabua.
Film je prije petnaestak dana imao tri projekcije u Norveškoj, ali nažalost nisu bile praćene novinskim reakcijama, iako je Majić došao do saznanja da je film vrlo dobro prihvaćen.
Angeleski bi želio, da se njega pita, da se film prikazuje prije svega u Kinu Valli, zbog Pule, uljanikovaca i svih drugih, a na dan potonuća u prosincu bit će prikazan u dva dijela na HRT-u.
Majić je pohvalio i glazbu, koja je u ovom filmu vrlo bitna, a zaslužni su The Chweger, za koje je rekao da su prepoznatljivi, pravi dragulj hrvatske rock glazbe.
Angeleski je izrazio nadu da će ovaj film biti poticaj za neka daljnja istraživanja o toj temi.