Ako si ambiciozan, a ja jesam, budeš isfrustriran, jer dijete nije napravilo ono što si ti očekivao. E, tu karate i bodybuilding dosta pomažu jer kroz njih gradiš disciplinu, samokontrolu i natjecateljski duh. Ali to je i ono što ti daje volju za rad, kada probaš nešto i dijete to ne može, a onda drugi put to napravi. E, to je razlog za zadovoljstvo i poticaj za rad! To je posao za tvrdoglave i uporne, kaže Pozder

"Moje dijete ima autizam i nije dozvoljavalo da ga se dodiruje, da netko stoji iza njega. Bilo je nemoguće da mirno leži na podu, da se izvrne na pilates lopti, da skoči ili preskoči prepreku, da ide četveronoške… Sve je to sada savladao u svega tri sata rada s terapeutom Borisom Pozderom. Prvi dan doslovno je Davida lovio po dvorani. Morao ga je naučiti na dodir, da se popne na steper. Da legne na pod nije bilo šanse, a sada sve to može, malo po malo savladao je jako puno toga u kratkom vremenu i ja sam izuzetno zadovoljna“, priča nam Katarina, mama 9-godišnjeg Davida, svoje iskustvo rada s terapeutom koje se upravo odvija na pulskom Mornaru. Naime, brojni su roditelji iz Pule, Istre, ali i ostatka Hrvatske jedva dočekali dolazak mladog beogradskog defektologa, kineziologa i trenera karatea Borisa Pozdera koji je razvio svoj jedinstveni sustav rada s djecom s teškoćama.

Balans hormona

- Na žalost, sve je više djece sa smetnjama. Ne znam objasniti zašto je to tako, ali je tako! I upravo u radu s njima pokušavam primijeniti naučeno i iz sporta i iz defektologije te postići napredak u rehabilitaciji. No, to je kod svakog djeteta individualno. Individualne su smetnje koje imaju djeca pa je tako individualan i moj pristup u radu, ali je samo jedan cilj i to je zajedničko svima, da se djetetu pomogne i da ono savlada neke vještine koje do tada nije moglo i da napreduje. Iskreno, i ne gledam toliko na dijagnoze jer ono što se sada zove "autizam" za par godina imat će drugo ime. Gledam kod djeteta i odrasle osobe što je to što mogu napraviti, a što ne mogu, kaže nam Pozder, 30-godišnji defektolog i kineziolog koji je ovih dana, zahvaljujući suradnji njegovog Sportskog udruženja „Somborac 011“ iz Beograda i Body building kluba Mornar odlučio ovo ljeto boraviti u Puli.

Dok razgovaramo u dvorani, s Davidom radi vježbe bez prestanka. Uz pomoć lopti, štapova, utega, sa steperom, na strunjačama, s pilates loptom… svi su rekviziti u igri.

- Paleta oštećenja i dijagnoza kod djece raznolika je, a samim time i problemi su različiti. Čak i kada su iste dijagnoze, problemi mogu biti drugačiji. Motoričke poteškoće, smetnje vida, sluha, nedostatak ili nerazvijen govor, poremećaji u ponašanju… Mnoge smetnje nose i hormonski disbalans, poremećeni su melatonin, seratonin, dopamin, kortizol… pa kroz terapije nastojim hormone vratiti u balans. No za svako dijete moram procijeniti koji problem ima i onda kreće terapija, takozvana igra bez granica. Ono što ja radim je terapija pokretom, odnosno reedukacija psihomotorike. Naime, svaki pokret koji dijete napravi ima dodirne točke s točkama u mozgu pa se ja zapravo bavim stimulacijom mozga kroz pokret. Mogu dosta utjecati na pažnju i koncentraciju kod djece, a samim tim i na usmjeravanje njihove pažnje na to što radimo. Dolaze mi djeca koja ne mogu skočiti, ne mogu držati olovku i povući crtu, ne mogu se pogledati u ogledalo, dolaze djeca koja ne puze, ne hodaju ili trče, ne znaju svoje dijelove tijela i tako dalje, ali to ne moraju biti samo djeca koja imaju motorički problem.

Tamo gdje je u pitanju i cerebralna paraliza, rad je puno ozbiljniji i dugotrajniji jer je to stanje koje se odlikuje lošom kontrolom mišića, ukočenošću (spazam), paralizom i drugim neurološkim manjkavostima koje nastaju uslijed oštećenja mozga. Izolirani motorni problemi bez neuroloških smetnji se lakše i brže liječe. No, ponavljam, morate procijeniti svako dijete. Kad je u pitanju Downov sindrom, tada pristup ne može biti strog ili toliko autoritativan kao kod nekih drugih smetnji i stanja. Sve je veći udio autistične djece koji imaju senzorne probleme, ali tu je lepeza dijagnoza različita i ovisi o tome tko zapravo postavlja dijagnozu, odnosno koja institucija, gotovo u dahu rekao nam je ovaj, kako ga roditelji od milja zovu, "šaptač djeci".

Važnost motorike

Ističe nadalje kako jako puno roditelja iz Hrvatske odlazi u Beograd po pomoć kod privatnih liječnika, prvo, zato što ih u Beogradu ima puno više nego u Hrvatskoj i, drugo, zato što u Hrvatskoj ne mogu dobiti dovoljan broj termina da bi dijete napredovalo.

- Dijete mora imati kontinuirani rad stručnjaka raznih profila, od defektologa do dječjeg psihijatra, a ponekad se uključuje i u sportske aktivnosti kao što su plivanje, terapijsko jahanje… Dakle, nužan je multidisciplinarni pristup i svi moraju surađivati. Tu nema mjesta za neki egoizam. Veliki problem koji se pritom javlja je diskontinuitet u radu jer terapeuti imaju mogućnost s djecom raditi po pola sata i to jednom, dvaput tjedno, što je nedovoljno. Djeca moraju raditi svakodnevno i po cijele dane, s terapeutima, roditeljima, djedovima i bakama, u školi, vrtiću, stalno i opet treba stimulirati njihov rad. E sad, tu dolazi taj problem. Na žalost, terapeuti brinu o velikom broju djece i naravno da ne mogu svakom dati puno vremena, u školama i vrtićima ljudi nisu dovoljno educirani da bi radili s tom djecom, dok u obitelji postoji jedna tužna istina, a to je da veliki broj brakova propada kad se ti problemi pojave i da ostaju samohrane majke s djecom, koje pritom i rade pa ne stignu toliko voditi brigu o djeci pa je i rehabilitacija u takvim okolnostima puno teža i rjeđa, kaže nadalje Pozder.

U Puli je njegov rad stoga kontinuiran, doduše i mukotrpan, usmjeren na male pomake, male pobjede. Roditelji su na vježbama itekako dobrodošli kako bi i sami naučili i nastavili taj rad, iako to ne ispadne uvijek dobro, ali opet, kako kaže Pozder, voli kada roditelji vide i kada se iznenade što je sve njihovo dijete savladalo i kad gledaju "novo izdanje" svojeg djeteta.