Dragan Radivojević, bivši pulski brico
BORAC PROTIV ZULUFARA DAVNO JE OKAČIO ŠKARE O KLIN, ALI NE I PRIČE Kratio sam zulufe Samardžiću i Dvorniku. Pa kako bi onakvi glumili partizane?
Snimio Danilo MEMEDOVIĆ
Seljački su to zulufi bili. Neka moda nastala sredinom 70-ih, kao oni gastarbajteri sa zulufarima, široke im hlače, kosa neuredna. I Ivo Gregurević je bio takav, a ja sam mu napravio frizuru kakvu je poslije uvijek nosio. A Bekim Fehmiu došao je sa snimanja u Grčkoj i Malti, kosa mu dovde i brada ovolika, a treba na snimanje "Partizanske eskadrile", priča nam Dragan Radivojević
"Nakon snimanja 'Sutjeske' došli su kod mene Ljubiša Samardžić i Boris Dvornik. A nosili su one seljačke zulufare. Ja im skratio zulufe do pola uha, malo četka-fen, i Ljubiši sam kosu povukao unazad. I otada su oboje zulufe nosili skraćene. Ma kako ćeš partizana glumiti s takvim zulufima", priča nam pulski brico Dragan Radivojević, koji je odavno okačio profesionalne škare i britvu o klin.
Sve je izgorjelo
Dragan je pun priča iz profesionalnog frizerskog rada, jer od starog života, za koji kaže da je uključivao i poznanstva s glumcima, sportašima, političarima, nije puno ostalo, tek nešto frizerskog alata i pokoja fotografija. A te su mu priče pune zulufa, koje je kratio u skladu s tada modernim frizurama i tako upristojio i Puležane i jugoslavenske face.
- Seljački su to zulufi bili. Neka moda nastala sredinom 70-ih, kao oni gastarbajteri sa zulufarima, široke im hlače, kosa neuredna. I Ivo Gregurević je bio takav, a ja sam mu napravio frizuru kakvu je poslije uvijek nosio. Tu je služio i vojsku, bili smo zajedno kuhani i pečeni. A Bekim Fehmiu došao je sa snimanja u Grčkoj i Malti, kosa mu dovde i brada ovolika, a treba na snimanje "Partizanske eskadrile". I sada ti od one frizurine i bradurine napravi vojničku frizuru! Kratio sam kosu sve dok nismo naštimali da mu na glavu stane kapa partizanskog majora, priča Radivojević i usput nabraja sve poznate likove koje je šišao i brijao.
Ne stanu nam u novine svi pa spomenimo bar glumce Faruka Begolija, Voju Brajovića, Relju Bašića, boksača Marijana Beneša, nogometaše Dževada Prekazija, Slobodana Pavkovića, Igora Štimca, Savića, pjevače Olivera Dragojevića, Đanija Maršana, Tomislava Ivčića… Spominje čak i Gadafija. Gledamo ga u nevjerici, a on, da bi potvrdio svoje riječi, kaže: "Imao sam fotografije, ali sve mi to izgorjelo".
Radivojević je, kako nam priča, 70-ih i 80-ih imao frizersku radnju u Ulici Otokara Keršovanija, koja je minirana negdje 90-ih. "Ponapijali se ljudi, bacili bombu bezveze, mušterije se rastjerale", kratko objašnjava tu epizodu nakon koje, izgleda, nikada više nije stao na noge. No, dobrim dijelom, kako među njegovim riječima čitamo, kriva je za to i njegova narav, ali i stil života. Prošao je Dragan, kaže, težak put od uglednog brice do socijalnog slučaja.
Gadafi na obuci u Puli
A što je s Gadafijem?!
- Moamera el-Gadafija šišao sam kada je bio na našem aerodromu na obuci. Kad je to moglo biti? Godine 1972. ili 1973., imao sam te slike, ali izgoriše. Kao vojnik imao je kratku kovrčavu kosu, slično kao Dražen Petrović, a poslije je pustio dužu. Od njega sam dobio 100 dinara, a s 200 dinara mogao si platiti podstanarstvo, priča brico.
Priče mu, koliko god zvuče nevjerojatno, samo teku. Ne smiješ ih propitkivati i zaustavljati ga da bi koji podatak i provjerio, jer će Dragan izgubiti nit.
- Jedan dan doveo je Valter Kiršić Ivu Gregurevića, snimali su film, tu negdje oko Savičente. Gregurević mi je ušao odjeven kao domobranski satnik. A ja sam, naravno, imao Titinu sliku na zidu, onu sa Sutjeske. Ivo se okrene prema slici i kaže: "Bez brige, druže Tito, nismo unutarnji neprijatelji, samo snimamo film". Gregurević je strašan čovjek bio, kaže Radivojević, a cijelo mu vrijeme prsti rade kao da šiša.
Danas, na pragu 66. godine, frizerskog se alata hvata samo kao volonter. Šiša i brije invalide Domovinskog rata, tjelesne invalide, potrebite… Svoj status dokazuje nam crvenom volonterskom knjižicom. A za frizera se kao mali prije 50-ak godina školovao u Školi učenika u privredi (ŠUP) u Zagrebačkoj ulici, u razredu među 27 cura. "Voljele me ženske, opasno", priča Dragan i tvrdi da je bio najbolji učenik škole.
Zanat je pak pekao u Prvomajskoj ulici, u radnji Općine Pula (zove je "stara Croatia") uz vrhunskog majstora Josipa Iharoša, Mađara iz Bjelovara. Brzo je, kaže, usvajao tehnike i daleko dogurao. Odlazio je na natjecanja: kaže da je bio drugi na prvenstvu Europe u Beču, četvrti na "Zlatnom češlju" u Opatiji, višestruki prvak Jugoslavije. Usavršavao se u Beogradu i u Zagrebu.
Pobijedio me Turčin
- U Beču me pobijedio Turčin, Ašoni Medi se zvao, imao je lokale u Njemačkoj i Istanbulu. Bilo je to 1973., a ja sam imao 19 godina. Kad sam vidio što čovjek zna… Otvarao je brijač jednom rukom, što je jako opasno. Znao je i vatrom šišati. Vidio sam kako se to radi, ali nisam se nikad usudio, nisam ni imao mušteriju koja bi pristala na šišanje vatrom. Inače, u sve ove godine nikada nisam nikoga zakačio britvom. A u Opatiji me pobijedio Đorđe Vilenica, bio je prvak, a poslije sam ga ja naslijedio na prvenstvu države. Dobio sam i pozlaćene škare na prvenstvu, ali mi ih je ukrao jedan da ih preproda. Ma sve bih ti to pokazao, ali zapaljeno je, priča Dragan.
Kako to da s takvim uspjehom nije otišao u inozemstvo napraviti karijeru?
- Bio sam u Francuskoj, ali nije me to zanimalo. I ovdje je bilo posla. Imao sam 40 šišanja dnevno, radilo se od 7 do 19 sati, mušterija koliko hoćeš. Imao sam 57 učenica na praksi, svaki dan po četiri, dvije u smjeni. U Keršovanijevoj sam šišao odvjetnike, suce, blizu je Sud, tu su kasarne. Ali ode sve. To je moj put, od profesionalnog frizera i prvaka do pastira. Vidiš sliku s ovcama iz doline Mirne? Kad sam zatvorio obrt radio sam kao pastir, sve do prije dvije godine. Snimili su i film o meni, o pastiru, priča Dragan i pokazuje crno-bijelu fotografiju. Na ostalim slikama oko ogledala koje je sačuvao Dragan pozira s Rajkom Dujmićem, s Benešom, s Matom Parlovom. Njega je, kaže, iznimno volio.
- Na ovoj je slici Parlov nakon šišanja. Šampiona sam šišao od 1972. do samog kraja u Fažani. Parlov nije volio mašinu, samo češljem i škarama. Rekao mi je: "Brico, ne volim taj zvuk mašinice, volim zvuk škara. Zvuk škara je kao kad boksam, onaj zvuk kad završim udarac". Šišao sam olimpijce, šampione. Dražen Petrović i Franjo Arapović došli su u Pulu na služenje vojnog roka. Dražen je imao skoro pa afro-frizuru, a ja mu skratim kosu, ispeglam je s četkama i napravim kratku frizuru. Tako je nosio i poslije kad je igrao u Lejkersima, priča Dragan.
Redovna mu je mušterija bio i Serđo Blažić, pjevač Atomskog skloništa, kojem je Dragan uređivao dugu kosu. Đoser je iz inozemstva donio i neki skupi parfem, priča Dragan, a držao ga je kod njega u lokalu, da ga troši samo na Đosera. Jedna od mušterija bio je i predsjednik Skupštine općine Pula Josip Lazarić.
Predsjednikov šofer
- Naručio se predsjednika općine na šišanje kod mene. Ja rekao praktikanticama da urede lokal i skočio do Zore, tu je držala pečenjaru. Malo se zadržim kod Zore, kad traži me šofer da predsjednik čeka u autu. Izađemo vani, predsjednik izlazi iz službenog Fiata 132 i govori mi: "Majstore, pa čekamo već 15 minuta". A ja njemu kažem: "Druže predsjedniče, ja vas čekam da mi dođete na šišanje već mjesec i pol dana. Što je prema tome vaših 15 minuta". A Lazarić se počeo smijati, priča Dragan.
Svašta je radio u svom profesionalnom životu. Kako je šišao doktore, tako su ga angažirali i da brije žene pred porod. Dolje, naravno.
- Dali mi bijelu kutu, prvo s mašinom da skinem dlake, a poslije da ih obrijem. Žene mislile da sam ja neki doktor. Poslije smo se sretali u gradu, one shvatile da sam ja brico pa im bilo neugodno, priča Dragan. A najvažnije u poslu, priča nam, i u frizerskom i u bilo kojem drugom, bilo je pokazati mušteriji da ti je stalo. Kaže da je praktikantice učio da, što god radile, čim čuju ulazna vrata, okrenu se i dočekaju klijenta. Mušteriju moraš i ispratiti s uvažavanjem, kaže, pa je učio cure da skoče i pridrže kaput jer će već za tu gestu od mušterije dobiti pet dinara.
- Kad završim sa šišanjem, uzmem četku i brišem mušteriju po ramenu. A djeca me poslije pitaju zašto to radim kada evidentno nema dlaka na košulji. Ma znam i ja da nema dlaka, ali neka on vidi da se trudim oko njega, zaključuje Dragan.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
