Poznata i svestrana pulska umjetnica Jadranka Ostić trenutno se izložbeno predstavlja u Galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre zajedno s poznatom pulskom umjetnicom i likovnom pedagoginjom, svestranom Brezom Žižović, a riječ je o izložbi naslovljenoj "Zemlja", koja se može razgledati sve do 9. veljače radnim danima od 9 do 15 sati, a utorkom i četvrtkom i od 17 do 19 sati. Prva je to izložba iz ovogodišnjeg programa Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre.
Ostić i Žižović već su i prethodno surađivale, kako na pedagoškom planu, tako i na onom izložbenom. Jadranka Ostić se bavi raznim vidovima umjetnosti, a kroz godina i zapaženo pedagoškim radom. Izlaže kako samostalno, tako i skupno, a uvijek se rado uključuje i u razne projekte i suradnje s umjetnicima raznih profila.
Vodila je razne keramičarske radionice, interdisciplinarne umjetničke radionice, a vodila je i ljetni umjetnički kamp za djecu i mlade u Rojcu nekoliko godina unazad te puno radila i s djecom s posebnim potrebama. Osim likovno-umjetničkom komponentom, bavi se i književnošću - i kao spisateljica i kao ilustratorica, (su)kreatorica knjiga.
Rođena je u Splitu 1951. godine. Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ivana Švertaseka, završila je 1972. godine. Članica je ULUPUH-a i HDLU-a Istre. Osim keramikom, bavi se slikarstvom, grafičkim oblikovanjem, mail-artom i pedagoškim radom. Samostalno je izlagala u Buzetu, Puli, Poreču, Opatiji, Splitu, Varaždinu, Osijeku i Klagenfurtu, Piranu i u drugim gradovima i mjestima.
Sudjelovala je na stotinjak skupnih izložbi, a među ostalima izlagala je, kroz godine, na izložbama HDLU-a Istre i ULUPUH-a, na izložbama Ars Histriae, na Grisiji, Škalini, u Pulskom salonu, na Svjetskom triennaleu male keramike, Jugoslavenskom biennaleu malog formata, Triennaleu jugoslavenske keramike te na drugim skupnim izložbama u Langenfeldu, Ljubljani, Subotici, Beogradu…
Za svoj umjetnički rad dobila je nagrade i priznanja. Bavi se ilustracijom i pisanjem. Ilustrirala je tako, primjerice, knjigu Božidara Smiljanića "Šašavi rječnik čudnih riječi".
Glagoljicom je ručno ispisala knjigu i mapu "Kraj refula Branka Benzije". Njezino bavljenje glagoljicom navodi se u "Leksikonu hrvatske glagoljice" Josipa Bratulića i u knjizi "Hrvatska glagoljica" Darka Žubrinića. Objavljene su joj dvije zbirke pjesama - "Ivančice šapuću pticama" (1977.) i "Panova svirala" (1984.). Članica je i Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
U suradnji sa Sandrom Kučević realizirala je, u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika knjige "Priče o kornjačama", koje su objavljene 2007. godine, a potom i "Priče o žabama", koje su svjetlo dana ugledale 2011. godine.
"Priče o kornjačama" donosi poznate i manje znane pripovijetke, legende i basne o tim životinjama iz narodne pripovjedačke tradicije različitih zemalja svijeta. Priče su namijenjene prvenstveno djeci, ali i svima drugima koje zanima ova tema, što je bila i namjera autorica prilikom realizacije knjige.
Priče je odabrala i prevela Sandra Kušević, ilustrirala ih je Jadranka Ostić, a kornjača je kroz 15 priča prikazana u različitim ulogama. Urednik je pjesnik i publicist Daniel Načinović.
To djelo pokazuje da i kad likovni i književni tekst predstavljaju dva zasebna svijeta, u određenim trenucima naracije dolazi do njihova spajanja, što je posebno zanimljivo čitateljima mlađe dobi.
Kako je prilikom promocije rekao urednik knjige Daniel Načinović, "Sandra Kušević je odabrala i prevela zanimljive priče o kornjačama, i to poznate pripovijetke, legende i basne iz narodne pripovjedačke tradicije, kao i one manje poznate. Sve je to zatim vrlo lijepo ilustrirala Jadranka Ostić, tako da je nastala iznimno zanimljiva, lirska, prava umjetnička knjiga, namijenjena svima onima koji žele saznati nešto više o životu kornjača kroz 15 različitih priča".
Različita su i porijekla priča. U priči naslovljenoj "Velika kornjača", a riječ je o tradicionalnoj priči Huron Indijanaca, objašnjava se kako je svijet nastao na leđima kornjače. "Dječak i kornjače" dolazi iz usmene tradicije Sijuksa, a "Kornjača i medvjed" je priča Seneka Indijanaca.
Primjerice "Kako je kornjača objavila rat ljudima" irokeška je priča, a "Majmun i kornjača" narodna priča s Filipina. "Kornjača koja je znala pjevati" pripada usmenoj tradiciji Haitija, dok iz Južne Afrike dolazi pak Kornjača, zec i slatki krumpir. Prijateljstvo kornjače i orla ima svoje porijeklo u Centralnoj Africi, a "Kornjača i leopard" u Nigeriji.
Nekoliko godina kasnije nastale su "Priče o žabama". Koncept nastanka obiju knjiga je identičan, autorice su realizirale knjige tijekom dužeg razdoblja putem e-mailova. Najprije su tražile razne materijale o kornjačama, odnosno žabama, potom bi ih Kušević odabirala i oblikovala, a Ostić oslikavala ponuđeni joj literarni predložak.
"Zašto žabe krekeću" priča je sjevernoameričkih Indijanaca, "Kako je žabac dospio u nebo" predaja je iz angolskog plemena Mbaka, a primjerice "Žabac koji je postao car" stara je kineska priča. Ima i tu zen-priča.
Knjige su prije nekoliko godina, također u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika dobile i svoje talijansko izdanje zahvaljujući vrsnoj prevoditeljici, novinarki i književnici Lauri Marchig te novinaru Dariu Saftichu.
Raznoliki su aspekti umjetničkog stvaralaštva ove vrsne umjetnice, inače uvijek prisutne na raznim događanjima, koja je bila i tajnica Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
Ostić se bavila i revalorizacijom, odnosno revitalizacijom istarskih suvenira stvaranjem pulskog urbanog suvenira. Krenula je to raditi nakon umirovljenja, nezadovoljna suvenirima koji su bili u ponudi, misleći da Puli treba nešto originalnije, kreativnije, obzirom na bogatu kulturnu i spomeničku baštinu te na značaj tritisućljetnoga grada.
- To je jednostavan grafički prikaz niza otvora na pulskom amfiteatru, jedan grafički prikaz ovalnog borilišta, kombinacija prvog i drugog i varijacije na temu. Znak cijelog "branda" je riječ hARENA u dva reda, u kvadratu, što sam zaštitila kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo prije nekoliko godina. Nakon toga sam motive dala tiskati na majice, torbe i šalice (lat. Harena ili arena = pijesak), kazala je Ostić kada je inaugurirala te suvenire.
Na izložbi koja je trenutno postavljena u HDLU-u Istre, kako je rekao predsjednik ovoga društva, Milan Marin: "Falusoidni oblici male plastike autorice Jadranke Ostić plijene svojom jednostavnošću i čistim formama. Donji dio skulpture, koji je u pravilu valjastog i izduženog oblika, erigirana je vertikala sa završetkom u obliku glave ili kapitela često zgužvane forme i različitog kolorita. Oblikovanje u terakoti u početnoj fazi izrade umjetničkog predmeta podrazumijeva dodir kao osnovu u modelaciji. Mekoća gline, njena prijemčivost u formiranju oblika različitim intenzitetom dodira, otvara prostor za igru i dinamično".
- Vječna borba kako savladati tu glinu i još zabiti neko staro željezo unutra koje se zajedno peklo. Ja još uvijek ispitujem i istražujem kako mogu saviti tu glinu, da ona ne savija mene, kazala je Ostić koja se ovim izložbenim postavom, također s Brezom Žižović, s kojom često surađuje, predstavila i u labinskoj Galeriji Alvona protekloga ljeta izložbom također naslovljenom "Zemlja".
Proteklih je godina Ostić realizirala i izložbe malih formi, skulptura, s kojima se predstavila i u Piranu. "Jadranka Ostić je s intervencijama različitih materijala u glinu započela još 1986. godine. Radi se o malim skulpturama koje su primarno oblikovane od gline i naknadno finalizirane u zamišljene motive nadgradnjom i eksperimentiranjem dodavanja sitnog željeznog otpada kao što su čavli, lanci, željezni ostaci u glinu te konačnim pečenjem", kazala je za njezino stvaralaštvo povjesničarka umjetnosti Tina Širec Džodan.
Gotovo da i nema skupne izložbe, zajedničkog prokjeta istarskih umjetnika gdje Jadranka Ostić ne sudjeluje, ne izlaže, s(p)retno prelazeći iz jednog žanra u drugi, uvijek uz puno stvaralačke energije i kreativnosti.