Puljanka SVETLANA STOJANOVIĆ
Volonterka koja pomaže palijativnim bolesnicima da što lakše napuste ovaj svijet
(Snimila Jelena Milović)
Vedrina je ono što prvo upada u oči kad vidite Svetlanu Stojanović. Sve ono čega se dohvati, bilo da je riječ o poslu, hobiju ili volonterstvu, radi upravo s vedrinom. Jer, vedrina je ta koja ovaj svijet čini ljepšim, a unijeti je u živote manje sretnih, najbolji recept s kojim Svetlana može pomoći.
Kad se spomene palijativa ili smrt mnogi će odmahnuti rukom i reći da je bolje ne doticati se tih »teških tema«. Ona nije takvog mišljanja i odavno je svoju misiju pronašla u pomaganju palijativnim bolesnicima da čim lakše napuste ovaj svijet. I sama će ustvrditi kako je smrt dio života, a netko mora brinuti da liječi dušu u takvim trenucima.
- Da je lako - nije, da je teško - nije, reći će kroz smijeh ova volonterka.
Najteže joj pada, priznaje, fizička bol osobe o kojoj brine, a kako je shvatila da bol ne treba biti takva i da postoje lijekovi koji će ih ublažiti, značaj palijativne njege pokazala se u svoj svojoj važnosti i humanosti.
- Mi volonteri saniramo psihičku bol, veli, a mnogi se složiti kako je ta bol nekada i puno veća od fizičke. Zajednica možda još nije ni svjesna da su ovi volonteri među nama, a naša je sugovornica jedan takav, svjetli primjer.
Obiteljski suradnik
Ništa u njenom životu nije slučajno. Prvi je obiteljski suradnik s licencom na području Istre, što je i sasvim novo zanimanje o kojem će se još čuti.
- Nisam još krenula sa samim poslom jer ovisim o Centru za socijalni rad, bivšem Centru za socijalnu skrb, budući da je moje naredno djelovanje vezano za njihovu mjeru psihosocijalne podrške obitelji. Taj posao ide preko Doma »Ruža Petrović«. Teško je opisati kako će to točno izgledati, budući da je stvarno riječ o novoj usluzi. Mogla bih reći da sam pionir u Istri u ovom pilot-projektu, jer jedina imam licencu za taj posao. Moja će uloga biti, ukoliko Ceantar za socijalni rad procijeni da u nekoj obitelji postoji nizak ili srednji rizik za izdvajanje djeteta, ulazak u to kućanstvo. Tada ću raditi upravo na tome da do toga ne dođe, opisuje ona svoje naredne aktivnosti.
Slaže se da je riječ o svojevrsnoj prevenciji institucionalizacije djece. Inače, Svetlana je prvostupnica hrvatskog i talijanskog jezika, ali bez dvojbe priznaje da se nije vidjela u tom poslu.
- Počela sam raditi u Udruzi cerebralne paralize Istarske županije. Tamo sam bila angažirala deset godina, sve dok sad nisam prešla u Dom »Ruža Petrović«. Socijala je moje područje. Tu sam se našla, veli ona s oduševljenjem.
A da je riječ o iznimno zahtjevnom krugu djelovanja, nije nužno naglašavati. Doduše, ako se pita našu sugovornicu, za nju ne postoji bolje i ispunjenije mjesto.
- Moj motiv je bio kad sam shvatila da svakako želim raditi nešto u životu čime mogu nešto i promijeniti. Da mogu reći da sam svakog dana nešto konkretno napravila. Zato sam krenula tim smjerom. Zapravo, ja sam se u Udrugu cerebralne paralize javila kao volonter, ali su me odmah zaposlili, praktički nisam uspjela ni volontirati. Imali su potrebe, a postojao je i projekt osobnih asistenata. I sada je velika fama oko asistenata jer to postaje socijalna usluga i nije više projekt preko udruga, što znači da se moraju obnavljati licence. To je dobar projekt, a nadam se da će biti i dobra usluga te da će se nastaviti pružati. Odnos asistenta i korisnika jako prisan, samim tim i osjeljiv. Upravo sam zato i voljela taj posao jer sam se svaki put osobno angažirala i posvetila. Bez obzira što se netko javi za osobnog asistenta, nakon razgovora s primateljem usluge mora se vidjeti jesu li te dvije osobe »kliknule«. Naime, korisnici biraju asistenta, nema nametanja. Inače ne bi mogli funkcionirati na dnevnoj bazi, opisuje ona specifičnosti, ali potpuno razumljivu i očekivanu kompatibilnost kod ovakvih usluga.
Tih deset godina rada i iskustva opisuje svojim najboljim godinama.
- Da nisam morala, ne bih ni otišla, konstatira.
Svakodnevno učenje
Splet okolnosti donio joj je i novi izazov - posao obiteljskog suradnika, koji je logičan slijed njenih užih interesa.
- Vjerujem da ću ostvariti smjer koji sam si zacrtala, a s Udrugom sam i dalje u kontaktu. Nikad se ne može skroz otići. Makar u onom volonterskom djelu budeš dio toga. Da ne govorim koliko se vežeš za te ljude. Iskustvo je posebno jer je drugačije raditi s osobom s invaliditetom, ili, kako se to kaže - redovitom populacijom. Ovi prvi mogu puno toga naučiti svog asistenta, a ja i inače volim učiti. Idem na puno neformalnih edukacija i istražujem, znatiželjna sam i ne prestajem raditi na sebi. Zanima me toliko različitih područja. Svojim bi djelatnicima na razgovoru za posao asistenta rekla: »Ovdje ćete naučiti jako puno o sebi, o strpljenju, razumijevanju, kao i izaći iz zone komfora, podijelila je s nama svoja iskustva«, ističe Svetlana.
Kada bi nekome mogla demistificirati ovakva, posebna iskustva u radu s korisnicima, ali i unutarnji poziv kojeg osobno osjeća, kaže da zna da jednostavno treba slušati ljude.
- Prvenstveno treba biti aktvni slušatelj. To je onaj koji, osim što dobro sluša, zna i odgovoriti. Nekad nam to dosta teško ide, jer nas ima i brbljivih ili previše šutljivih, možda ne znamo što bi trebali reći. Moje je zlatno pravilo uvijek pa i u palijativi bilo: pitaj čovjeka što treba. Nemoj pretpostavljati. Ljudi često i sažaljevaju, ali život nema za to vremena. Treba biti aktivan, savjetuje ona.
Svetlana je, bez imalo dvojbe, svoj život posvetila potrebama drugih, a u palijativi je od 2019. godine, tik prije početka korone. Smatra da je to u stvari bio odličan trenutak. Preduvjet rada u palijativi je prolazak tečaja koji naša sugovornica opisuje kao jedan od najboljih koje je pohađala. Inače, na taj je tečaj strpljivo čekala tri godine jer je smatrala da je baš po njenoj »mjeri«.
- Riječ je o vrlo detaljnom i edukativnom tečaju koji vam stvarno pomogne kad izađete na teren. Nije isto slušati nešto i ući nekome u kuću. Igrom slučaja, već tijekom tečaja ukazala se prilika za kontakt s jednom gospođom koja je tada bila u bolnici. Naime, jedna od kolegica iz palijativnog tima radi u bolnici kao glavna sestra i rekla mi je da smatra kako bih se ja jako dobro slagala s tom gospođom. Tada sam ušla u bolnicu, a vizija mi je bila da bih kao volonter ulazila u bolnicu kod ljudi koji su samci. Jako sam osjetljiva upravo na samce. Ona je imala samo supruga koji je i sam bio bolestan. Živjeli su sami, a rodbina im je bila dosta daleko. Nisu imali djece. To je bio veliki izazov za mene, ali kao volonter dobila sam priliku koju neki ljudi u periodu korone nisu imali. Bez obzira što bi možda i dozvolili da uža obitelj uđe u bolnicu, u ovom slučaju ja sam bila ta koja je donosila stvari, medicinsko osoblje me poznavalo, a u tim trenucima ti si bitna osoba u životu pacijenta. Ako se nešto događa, kad su i u svom domu, ti dižeš slušalicu i savjetuješ se sa svojim timom. Naravno, ti si volonter, nisi medicinar i ne daješ lijekove, ne baviš se tim dijelom, već, kako bi to rekli kod nas, ti si tamo za kumpaniju, kako se kaže. Ali kroz to vrijeme naučiš jako puno drugih stvari, izazovi su stalno prisutni, ali jako je važno da si nekome podrška. Međutim, i mi kao volonteri imamo jako veliku podršku od svog tima, opisuje nam još jedno svoje poslanje Svetlana.
Umiranje kod kuće
Bolnica, veli, još uvijek nije prepoznala volontiranje unutar svog kruga, ali ulaskom u kućanstvo pacijentu se daje do znanja da da postoji netko tko, doduše nije tamo svaki dan, ali je dostupan. Oni koji imaju volontere uz sebe puno će brže riješavati neke stvari od onih koji ih nemaju.
- Puno ljudi ni ne zna za tu mogućnost, a kada nastupi teška bolest i bol, sve pada u posljednji plan pa i traženje pomoći ovog tipa, veli ona.
Ljudi, koji odlaze, često se svojim prisjećanjima vraćaju u prošlost.
- Puno pričamo o tome i prisjećamo se lijepih stvari. Javljaju se i nekakva kajanja za stvari koje nisu napravili ili rekli; puno je tu propitkivanja. Nekad čak, kao voloteri, možemo pomoći da se riješe te situacije prije odlaska. Spojiti ih možda s nekim s kim su prekinuli kontakt. Ta moja gospođa ostala mi je najviše u sjećanju. Osim što je bila prva, vrlo smo se blisko družile dvije godine. Cijeli taj put prelaska negdje drugdje, gdje god to bilo, za nju je bio jako uspješan. Prošle smo sve faze i ostale skupa do kraja. Nažalost, kada je preminula bila sam na poslu i nisam bila s njom, ali smo se nas dvije pripremile za to, opisuje ona kraj jednog životnog puta.
Svetlana smatra, ponukana i vlastitim iskustvom, da je umiranje u kući, ako je ikako moguće, ono što umirući i priželjkuju.
- Ukućani će se na taj način lakše i oprostiti. Neće postojati onaj osjećaj da je član obitelji otišao sam. Mislim da je to i najprirodniji odlazak, smatra ona.
Smrt je uvijek teška, ali ne bi trebala biti nikakav tabu, mišljenja je.
- Nismo dovoljno osvjestili sve što je povezano sa smrću, ali meni to osobno nije teška tema. Ja sam to drugačije prihvatila. Dakle, u jednom trenutku života nađemo se na tom putu s kojeg nema povratka. ‘Ajmo onda da taj proces što bezbolnije i kvalitetnije prođe. Ja u tim trenucima ispunjavam želje, recimo, tražim jagode usred zime, što god treba. Unesimo, koliko god to možemo, svjetlost u taj ozbijan trenutak, da on ne bude toliko mračan, poručuje ona.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
