Nakon što je više od deset godina egzistirao kao prostor prihvatilišta za beskućnike u Puli, prostor na adresi Valturska 61 sada je prenamijenjen u Dom Rachem. Naime, pulsko prihvatilište svih je ovih godina vodilo Gradsko društvo Crvenog križa Pula uz voditeljicu Helenu Babić, a njihovi su korisnici sad zbrinuti na drukčiji način. Od nedavnog osnivanja Udruge »AjA«, iz gradskog proračuna osigurana su sredstva za planove koje žele i počeli su realizirati.

Zatvaranje prihvatilišta kao krajnji cilj ima model »Housing first« kroz koji će se tijekom vremena naći trajno rješenje za beskućnike u vidu garsonijera ili malih stanova. Za početak tu su stambene zajednice, kao prijelazno rješenje, ali i jedan stan koji već funkcionira po novom modelu. Reorganizacija postojećeg prostora je rezultirala prenoćištem - Domom Rachem kojeg vodi Udruga Institut i predsjednica Varja Bastiančić.

Potraga za smještajem

Što se trenutno novog događa u životima bivših korisnika prihvatilišta, rekla nam je voditeljica Helena Babić.

Nakon Nove godine krećemo s ozbiljnom potragom za stanovima - Helena Babić (Snimila Jelena Milović)

- Prenoćište se preselilo u ove prostore 1. prosinca, a mi smo se preselili i ranije jer se u međuvremenu cijela zgrada bojala i uređivala. U tom je trenutku kod nas bilo desetero ljudi, jer nismo više primali nove korisnike. Prenoćište je preuzelo sve hitnoće koje je trebalo, a mi smo se dogovorili s gradom da do kraja siječnja nađemo smještaj za ljude koji su u tom trenutku bili kod nas. Jedan dio korisnika smjestili smo u jedan stan u centru grada, a drugi dio u jedan turistički kompleks. Sve je to Grad financirao, pojašnjava Babić.

Pronaći smještaj za ove ljude veliki je posao s kojim se ova udruga odlučila uhvatiti u koštac. I to je ono što ovu priču čini dodatno izazovnom - kako im pomoći i istovremeno utjecati na zajednicu da tim ljudima da priliku. Teško se razumije da ova populacija ima ponekad samo jednu zajedničku točku - nemogućnost osiguranja krova nad glavom.

- U tu kategoriju pripadaju umirovljenici, koji imaju mala primanja, samci - muškarci, koji nisu riješili stambeno pitanje, a žive od invalidske mirovine. Ta mirovina iznosi, recimo, 300 eura. Što ti možeš u našem gradu s tim iznosom, opravdano pita Babić.

Osim navedenih, u populaciju beskućnika pripadaju i psihički bolesni ljudi koji se možda i liječe, i premda su funkcionalni, nema se gdje s njima. To su često osobe koje su u mladim godinama i nisu za ustanovu, ali nisu ni za raditi jer su pod terapijom.

- U tom dijelu, kako se misli, nisu samo ljudi koji su ovisnici, kojima također treba pomoći, već čitav jedan spektar različitih sudbina, veli ona. Situacija u kojoj prepoznate svog bivšeg susjeda, a sada beskućnika, nije rijetkost.

Prenoćište je preuzelo sve hitnoće koje je trebalo (Snimila Jelena Milović)

- Većina građana misli da su naši ljudi radno sposobni i da ne žele raditi, a to su uglavnom ljudi koji imaju nekakve zdravstvene probleme. Mi smo imali i onkološke beskućnike. Od 50 ljudi, koji su naši korisnici, možda je dvoje radno sposobnih, a i to sam puno rekla, vrlo plastično opisuje Babić. Riječ je o građanima koji trebaju podršku. Svijet je ubrzan, a na tržištu rada ne postoje lagani poslovi.

- Ovdje ima osoba koje žive više od deset godina na ulici, tužno konstatira naša sugovornica.

Mogućnost izbora

Međutim, neke su se stvari počele pokretati u pozitivnom smjeru, a život dojučerašnjih korisnika prihvatilišta u organizirano stanovanje, svakako je jedan takav. U turističkom kompleksu smješteno je njih šest i to u samostalnim jedincima - apartmanima.

- Ono što smo mi sad uspjeli realizirati kroz gradski i županijski proračun jest da će prenoćište funkcionirati u ovom prostoru, a ovih desetak ljudi će do siječnja biti u ovom privremenom smještaju te ih onda selimo u tri do četiri stana, koje moramo pronaći i u kojima bi oni živjeli kroz organizirano stanovanje. S time da bi s vremenom išli prema »Housing first« modelu. Naime, preko jednog trogodišnjeg projekta imamo već jedan takav stan, ali moramo prijeći prijelazno razdoblje. Nismo u mogućnosti naći desetak stanova, a niti za to dobiti financijsku podršku. Međutim, veliki je napredak da se prihvatilište zatvorilo, a kroz godinu dana namjera je da se dođe do više stanova. Tijekom ovog perioda, korisnici koji žive zajednički u stanu, ali i u ovom dijelu turističkog kompleksa, dobivaju istovjetnu podršku onoj koju su dobivali u prihvatilištu.

- Omogućava im se hrana kroz više obroka i to njih ništa ne košta. Za razliku od toga, »Housing first« najčešće podrazumijeva oblik jedan na jedan, tj. pojedinac ide živjeti sam, osim kad izrazi želju da živi s još nekim. To je slobodan izbor i kroz model on pridonosi s 30 posto svojih primanja. Naravno, ako ih ima. Na taj način sam sudjeluje te podršku dobiva u djelu u kojem želi i koliko mu je potrebno. Poanta je da se osoba uključuje u zajednicu, a ne da se druži samo unutar organiziranog druženja u nekim našim prostorima i kroz organizirane radionice, opisuje model i razlike u pristupu voditeljica.

Koliko je važno za ljudsko dostojanstvo da čovjek na bilo koji način i barem jednim udjelom sukreira vlastiti životni standard, suvišno je naglašavati, ali i posebno snažan moment za ljudske sudbine, veli nam.

- Ono što je kod ovog modela kojem težimo najvažnije, jest da čovjek ima izbor. Kad nekome kažeš da nešto mora, čovjek automatski pruža otpor. Kada uđe u ovaj model i kada vidi da može imati izbor, koncept u glavi se mijenja. U nekim zemljama Europe rade s kroničnim beskućnicima, onima koji su deset godina na ulici, teški ovisnici i s njima imaju, začudo, najbolje rezultate. U čak 90 posto uspješnosti. Prilaze im otvoreno, ali uzimaju u obzir sve njihove osobnosti. Ako pitaš čovjeka što on želi, nevjerojatno je kako ih to mijenja. Kada on nema rokove i netko mu otvara mogućnosti koje mu vremenski ne stvaraju pritisak, to ozbiljno utječe na njihov mentalni sklop. Čak i mi, koji nismo beskućnici, svjesni smo pritiska rokova i vremenskih ograničenja. Mi ovdje dajemo čovjeku sigurnost te podršku po njegovim željama i potrebama, opisuje.

Velika promjena

A velika promjena se dogodila već kod organiziranog stanovanja. Babić će reći da je sad riječ o potpuno drugim ljudima, koji vode drugi život, posebice onima koji žive u zasebnim stambenim jedinicama. To su ljudi koji već dugo niz godina nisu znali što je to intimni, privatni prostor samo za njih, već su ga dijelili s masom njima nepoznatih ljudi. Uvijek u žurbi i uvijek posebno oprezni.

- Ovdje ljudi nisu mogli prošetati u gaćama ili pidžami. Moraš ući u zahod i tu se presvući. Ovo je bio prostor u kojem su se oni morali prilagođavati, a sada vidim ljude koji izgledaju potpuno drukčije, veli ona i naglašava kako bi svaki pojedinac trebao uživati u osnovnom ljudskom pravu - domu.

- Znaju nam reći kako u našem društvu postoje i drugi problemi, koji bi se trebali rješavati, ali naša je uloga, kao organizacije, da vodimo brigu o ovoj populaciji. S time da sa svakim zagovaranjam, na stambenoj razini, zagovaramo i sve druge. Tu su i podstanari sa svojim problemima, od nesigurnosti stanovanja do nemogućnosti priuštivog podstanarstva. Grupirat ćemo osobe po dvije ili tri, a nakon Nove godine krećemo s ozbiljnom potragom za stanovima. Kroz gradski proračun za to su nam osigurana sredstva, a na slobodnom tržištu planiramo uzeti najvjerojatnije tri stana, koja će imati odvojene sobe i dnevni. Bilo bi idealno da postoje četiri sobe i dnevni boravak, ali vidjet ćemo, najavljuje Babić.

U Lisabonu su s modelom Housing first krenuli sa samo tri stana, dok sada rade s 200 stanova. Napravili su savršenu priču s ovim modelom, a njihova uspješnost primjer je dobre prakse i uzora onoga čemu teži i pulska ekipa.

Povezane vijesti

• Pula: Prikupljat će se sredstva za pakete s hranom
• Dom za one bez doma
• Iz hladnih bunkera i prikolica na toplu juhu i krov nad glavom