OD CESTE DO STANA: NAKON MNOGO DESETLJEĆA, IVAN NAPOKON IMA SVOJ DOM

Zahvaljujući projektu čiji je nositelj Prihvatilište za beskućnike uz partnerstvo Grada Pule u životnoj priči dvojice muškaraca ispisuju se vedrija poglavlja

| Autor: Milan Pavlović
(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Ivan je "trbuhom za kruhom" u Pulu stigao početkom ovog tisućljeća kako bi radio i zarađivao radeći kao limar, no u tome su ga prije nekoliko godina zaustavili propast građevinske firme u kojoj je radio 18 godina, ali i kronični problemi sa zdravljem. S 35 godina radnog staža preko noći ostao je bez izvora prihoda i sredstava za život, a zatim i krova nad glavom, te postao beskućnik. Boravio je na cesti, u prihvatilištu za beskućnike, u samačkom domu, a zatim i u smještaju koji im je nakon što su morali iseliti iz doma osiguran u Pomeru, no odnedavno Ivan opet ima vlastiti dom.

Novi početak

Naime, Ivan je jedan od dvojice stanara prvog stana unajmljenog u sklopu programa Housing first, odnosno modela trajnog zbrinjavanja osoba koje nemaju osiguran smještaj, a koji se kao dio projekta "Od ceste do stana" kojem je nositelj Prihvatilište za beskućnike uz partnerstvo Grada, odnedavno počeo provoditi u Puli. Radi se trogodišnjem projektu koji je usmjeren na pomoć beskućnicima i koji se na godišnjoj razini financira s 37 tisuća eura financira sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

- Osjećam se jako dobro, svog novog sustanara poznajem već jako puno godina i uvjeren sam da će sve funkcionirati kako treba. Raduje me što smo mi prvi uselili u stan, a moja želja je da se ovaj projekt nastavi razvijati i da u skoroj budućnosti bude što više takvih kao što smo mi koji će dobiti novu priliku i stan u kojem će moći živjeti.

Mučno preživljavanje

Ja sam od 2014. godine pokušavao riješiti svoj status i izboriti se za invalidsku mirovinu koju danas primam, no dulje vrijeme morao sam preživljavati mjesečno s tisuću kuna koje sam dobivao dok sam bio na bolovanju, a to mi naravno nije bilo dovoljno ni za osnovne troškove života, ni za plaćanje smještaja u samačkom domu premda sam to želio. Tako sam mjesec dana, češće gladan nego sit, spavao noću na kolodvoru, da bi u razgovoru s jednim kolegom koji se našao u sličnoj situaciji, dobio informaciju o Crvenom križu, Prihvatilištu i pučkoj kuhinji. No, sve je to sad iza mene, veselim se novom početku jer volim ovaj grad, volim živjeti u njemu, i uz sve ovo što sam proživio, osjećam se kao pravi Puležan, ispričao nam je Ivan svoju priču u kojoj su se nakon godina nakon teškog i neizvjesnog razdoblja konačno počela ispisivati vedrija poglavlja.

Upravo to i jest glavni cilj spomenutog projekta kojim kroz ozbiljan zaokret u pristupu rješavanja pitanja smještaja beskućnika Pula želi na tom području postati grad primjer.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

- Ono što je projektom predviđeno to je plaćanje stanarine stana u kojem su od prošlog tjedna smještene dvije osobe koje su dulje vrijeme bile bez trajnog "krova nad glavom". Jedna od tih osoba bila je smještena u Prihvatilištu, a druga u zgradi koju imamo u najmu na području Pomera. To su ljudi koji su više godina proveli na ulici, u Prihvatilištu i samačkom domu, te su izrazili želju za zajedničkim životom pa smo ih uključili u ovaj projekt. Uz to obojica su radno nesposobni, te ljudi koji ostvaruju određena sredstva temeljem invalidskih mirovina, ali nisu više na tržištu rada i primanja su im nedostatna kako bi si sami platili podstanarski smještaj. Ovo je model koji se već pokazao uspješnim u mnogim europskim gradovima, a on se zapravo zasniva na tome da osobe koje su dugo bile na cesti, što prije integriraju u zajednicu. Nama je važno da ovi ljudi budu u susjedstvu, idu sami u trgovinu i ono što je izuzetno važno, da imaju kontinuiranu podršku za sve potrebe kao što su briga o zdravlju, sudjelovanje u raznim aktivnostima u zajednici ili savjetovanje sa stručnim osobama, govoreći o projektu kazala nam je pročelnica pulskog Upravnog odjela za društvene djelatnosti, mlade i sport Ivana Sokolov.

Puno predrasuda

Ona je i prije dolaska u gradsku upravu kroz prijašnji profesionalni angažman bila vrlo dobro upoznata s problematikom beskućništva, te je na novom radnom mjestu kao obavezu i odgovornost prihvatila i traženje kvalitetnijih rješenja od postojećih.

- Puno je predrasuda i pogrešnih stavova s kojima smo se kad je problem beskućništva u pitanju morali biti spremni uloviti u koštac, no usprkos na sve te izazove smatrali smo da moramo pokušati promijeniti koncept. Kod tradicionalnih modela kao što je smještaj u prihvatilištu, osobe odmah u startu moraju mijenjati određene stvari, kao što je prihvaćanje određena pravila, te upućivanje na određene vrste liječenje. Ovim konceptom prvo se osiguravaju krov nad glavom i stabilnost kao osnovne, a zatim se vodi briga o drugim potrebama, jer u cijeloj priči je najvažnija podrška u snalaženju u svim onim situacijama u kojima se osobe koje su dobile smještaj, nakon svih godina provedenih na cesti, možda neće moći snaći, kaže Sokolov.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

Voditeljica prihvatilišta za beskućnike Helena Babić kaže kako je cijela ova lijepa priča krenula s Hrvatskom mrežom za beskućnike koja je osnovana je s ciljem unapređenja skrbi o beskućnicima te drugim socijalno isključenim skupinama pružanjem podrške i pomoći organizacijama koje se bave problematikom beskućništva, podizanjem svijesti i razine informiranosti javnosti te senzibiliziranosti za problematiku beskućništva. Ona se uključila u međunarodnu World Habitat organizaciju koja povezuje sve europske gradove koji rade s beskućnicima.

- Kroz mjesečne sastanke s World Habitat organizacijom kolegica i ja dobile smo mogućnost predstaviti rad Hrvatske na području beskućništva, te su nam pružene mogućnosti uključivanja u razne radionice i edukacije s ciljem upoznavanja svega onoga što rade naše kolege iz drugih zemalja. U međuvremenu u Puli kreće priča oko zatvaranja samačkog hotela, te situacijom u kojoj je veliki broj ljudi bez tog smještaja ostao doslovce na cesti, te se na inicijativu Grada Pule nalazimo kako bi analizirali koje su naše mogućnosti u njihovom zbrinjavanju, odnosno razgovarali o svim mogućim aktivnostima koje bi mogli poduzeti kako bi spriječili da se dogodi najgori scenarij da svi oni ostanu bez krova nad glavom, kaže Helena Babić.

U Gradu su shvatili da su se u tu situaciju doveli zato što je većina korisnika u samačkom hotelu boravila prije toga u Prihvatilištu, odnosno da su male i jeftine sobice u samačkom domu bile jedina opcija za nekakav njihov trajniji smještaj. Kad su ostali bez samačkog doma ostali su i bez tog jedinog rješenja.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

- Grad je u tom trenutku morao hitno reagirati jer su ljudi dobili rok za iseljenje, međutim shvatili smo i da moramo razmišljati i razgovarati o tome što bi mogli i trebali učiniti da nam se takva situacija ne ponovi u budućnosti. Jer Prihvatilište je privremeni smještaj i nakon šest mjeseci ili godine dana provedenih u njemu ljudi bi morali biti spremni na samostalan život. No prepreka tome su im izrazito mala primanja od 200 do 300 eura kojima oni mjesečno raspolažu od mirovine, invalidske mirovine ili socijalne pomoći. Suočeni s takvom realnošću počeli smo tražiti prihvatljive modele, te od kolega iz inozemstva koji se bave istom problematikom imali prilike čuti za prezentaciju modela "Housing first" na primjeru Lisabona koji je poput Pule turistički grad, odnosno upoznati se s onime što su oni u Lisabonu poduzeli i kakvi su rezultati toga. Pokazalo se da je to vrlo uspješna priča koja je započela s nekoliko, a sad je već na nekoliko stotina stanova koje koriste nekadašnji beskućnici, te model koji je i nas motivirao da se zainteresiramo na koji bi ga način mogli "preslikati" na našu zajednicu, kaže Babić.

Licencirane trenerice

U tom procesu dobili su, kaže, ponudu europskog Housing first HUB-a da se priključe obuci, te postale jedine Housing first licencirane trenerice za taj model zbrinjavanja beskućnika na području Balkana.

- Kroz taj proces osvijestili smo da definitivno postoje drugi i uspješniji modeli od onoga po kojem smo mi radili i zbog čega smo se polako počeli pretvarati u ustanovu koja je umjesto na privremeni, ljude morala primati na trajni smještaj, a to joj nije ni zadaća ni cilj. Počeli smo intenzivnije razmišljati o implementaciji Housing first modela i Grad Pula nam je u tom procesu pružio doista velika potporu. U međuvremenu smo se s Udrugom Institut prijavili na natječaj Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te dobila sredstva koja su nam, među ostalim, omogućila i najam ovog prvog stana za smještaj Ivana i njegovog novog sustanara.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

- Pričamo o ljudima koji su više od 10 godina proveli u nesigurnom stanovanju i u strahu hoće li imati sutra gdje živjeti, a kojima je ovim programom omogućena sigurnost i stabilnost doma. Nakon što su se smjestili bili su u ogromnom šoku i cijelo vrijeme su govorili "pa ovo je kao da smo dobili na lutriji." Rekli su nam da im nikako nije jasno kako je moguće da imaju svoju sobu samo za sebe, toalet samo za njih dvojicu, kuhinju, dnevni boravak, iznenađeni su bili kada ih je vlasnik stana kontaktirao i pitao može li doći do stana jer treba nešto riješiti vezano za internet, nije im bilo jasno zašto ih on to pita kada je to njegov stan. A izjava vlasnika je bila: "To je sada vaš dom dok god ste u njemu". Rečenica "ovo je sada vaš dom" je nešto što nisu doživjeli desetljećima, rekla nam je Helena Babić.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter