Melisa Osmanović (snimila Jelena Milović)
Doživjeti svoj rodni grad na potpuno drugačiji način, iz tuđe perspektive i cipela, odlučila sam se kroz nekoliko sati druženja s osobama koje zbog svog invaliditeta Pulu doživljavaju na jedan sasvim osebujan način; kao grad kojeg nazivaju svojim, ali ga ne mogu u potpunosti konzumirati. Jer, složit ćemo se, pristupačnost osobi koja se gradom kreće u invalidskim kolicima, što je slučaj Melise Osmanović, koja to čini uz četverosatnu pratnju asistentice Ivane Maružin ili Martine Belić koja je slijepa, bitno je drugačija od pristupačnosti osobe koja nema taj oblik prepreke i koji svemu pristupa krećući se kao da vlada prostorom. Prostorom, koji pripada svima nama, a trebao bi nam svima biti i na usluzi.
- Bolujem od mišićne distrofije, od svoje treće godine, kada mi je bolest dijagnosticirana. Hodala sam do dvanaeste godine, ali kako ova bolest zahvaća mišiće, od tada sam u invalidskim kolicima, veli nam Melisa koja sada ima 30 godina. U gradu se, komentira nam, situacija s pristupačnosti ipak poboljšala posljednjih pet do deset godina.
- Kad sam pohađala osnovnu školu, ona nije bila prilagođena osobama s invaliditetom, pa su me nosili. Međutim sad su škole možda i osamdeset posto prilagođene osobama s invaliditetom. Moram priznati da se stvari mijenjaju na bolje, ali ipak postoje neki problemi, recimo, u samom centru grada, gdje nam neka mjesta nisu pristupačna. Kad se gradi nešto novo, ipak se vodi računa o pristupačnosti, priča nam Melisa dok se vozimo prema centru grada u kombiju Društva distrofičara Istre.
Cijelim putem s nama je i predsjednik Društva Robert Raste, koji kao pravi vodič i organizator puta prati da sve prođe u najboljem redu. Tu je i asistentica Ivana, koja je s Melisom nepunih godinu dana, a naš je vozač Demijan Dragičević, koji u Društvu radi pola godine i sve nam izgleda kao dobro uhodana priča.
- Postoje prepreke u ustanovama čije su nam usluge potrebne, a nisu nam pristupačne. Recimo, Fina. Kad god smo pitali zašto nije pristupačna, rečeno nam je da je razlog starost zgrade, da je to neizvedivo, veli Melisa.
- Osobno, u Finu nikad nisam kročila, a taj slučaj imam i s Centrom za socijalnu skrb u Ulici Sergijevaca. Ako trebam nešto, moram zamoliti zaštitara da mi pozove osobu koju trebam da siđe, a to baš i nije ugodan osjećaj. Ima tu i banaka, koje su nam nepristupačne. Glavna pošta je pristupačna, a i ostale pošte uglavnom, a tu su i knjižnice, kojima možemo pristupiti, opisuje.
Njena kvaliteta života direktno je povezana s mogućnostima pristupačnosti, a svakako kad odlazi negdje uzima u obzir i sve moguće situacije s njome.
- Recimo, mogu li se uopće sama kretati s električnim kolicima; ako ima više stepenica, trebam li koristiti aktivna kolica, jer su električna teška zbog akumulatora te me onda jedna osoba ne može podići, već bi to trebalo više njih, nabraja Melisa komplikacije koje ima, te smatra da se takvim razmišljanjima ne bi trebala baviti kad negdje odlazi. Uostalom, kao što se ne bavimo ni mi, ostali. Naša sugovornica dolazi u centar grada gotovo svaki drugi dan, a kako živi u blizini Arene, udaljenost do centra joj je zanemariva. Pristupačnost mjestu stanovanja joj je sada dobra, ali su se za nju pobrinuli njeni roditelji.
- Napravili su mi rampu vlastitim sredstvima, otkriva nam Melisa. Prije preseljenja 2007. godine živjela je na katu, na koji se penjalo preko 25 stepenica pa su Melisu svakodnevno morali nositi na rukama. Sve nam ovo prepričava dok obilazimo centar grada, u neposrednoj blizini tržnice. I tu dolazimo do prvih prepreka, na koje nam Melisa želi ukazati. Zastajemo ispred Brionke, a ona nam pokazuje stepenicu koja ju priječi da u nju i uđe.
- Mala drvena rampica bi riješila problem, a to ni nisu neka ulaganja. Osim toga, kad bi se unutar prostora, jer ne trebaju izlaziti izvan, već u svojim gabaritima, napravilo samo malo nagiba, moglo bi se nekako ući, sugerira Raste, pun razumijevanja za ovaj problem. Osvrćemo se oko sebe i shvaćamo da je većina trgovina i objekata, na ovom području, nepristupačna osobama u invalidskim kolicima.