PISMO ČITATELJA: MALI KRUG VELIKIH LJUDI
Medije su nam preplavili trećerazredni političari i razni hohštapleri, a Pula i Istra imaju svoje male-velike dobročinitelje
Ilustracija (Pixabay)
Čitatelj Glasa Istre iz jednog istarskog mjesta, koji je želio ostati anoniman, napisao je tekst u kojem se osvrće na anonimne humanitarce s Poluotoka, njih nekoliko desetaka, koji vrijedno i redovno prikupljaju novac za potrebite daleko od očiju javnosti.
Potaknut aktualnom akcijom prikupljanja sredstava za operaciju mladog Štinjanca, koju je nedavno pokrenuo Branislav Danevski, prisjetio se ljudi iz svoje okoline koji nesebično odvajaju od svojih prihoda za one kojima je potrebna pomoć.
I ne samo to, nego stalno pripremaju i organiziraju i nove humanitarne akcije, o kojima se u pravilu saznaje "od usta do usta". Sada je vrijeme da se za njih čuje i šire, stoga u cijelosti prenosimo tekst koji smo dobili od našeg čitatelja, uz napomenu da je njegov identitet poznat redakciji.
"Bilo je to prije dosta godina kada sam u medijima pročitao apel pomoći za obitelj s puno djece kojoj pred početak nove školske godine trebaju tenisice za jedno dijete. Nazvao sam i dobio kontakt patronažne sestre Maje koja posjećuje tu obitelj. Tako je počela jedna lijepa priča koja traje do dan danas i nadam se da će trajati još dugo godina.
Kako to danas ide, jer nam mobiteli to omogućavaju, brzo smo dogovorili sastanak u jednom mjestu u središnjoj Istri. Uz kavu u kafiću Maja mi je ispričala situaciju obitelji u kojoj je jedan roditelj preminuo a drugi se ne može nositi financijski jer su djeca mala, tek su počela ići u školu. Rekla mi je da nije samo jedno dijete u pitanju nego je svoj djeci potrebna odjeća i obuća. Iz razgovora sam tada shvatio koliko je težak posao patronažne sestre koja emocije mora ostaviti kući kada krene na posao, a teško je ostati ravnodušan na siromaštvo djece i bolesnih ljudi.
Uglavnom, ja sam joj rekao da ćemo skupiti 500-600 kuna za tenisice tom djetetu kako smo se dogovorili u telefonskom razgovoru i da je to riješena stvar.
Razgovor s Majom podijelio sam s nekoliko svojih prijatelja i prijateljica i pitao ih hoćemo li dati svaki po 100 kuna da se djetetu kupe nove tenisice pred odlazak u školu. Da ne bi bilo zabune, svi smo iz radničkih obitelji prosječnih primanja i imamo svoje obaveze, svoju djecu i obitelj, ali smo osjetljivi na tuđu nesreću i životnu situaciju. Neki su i podstanari sa svojim problemima, ali uvijek spremni pomoći.
Informacija o teškoj situaciji u toj obitelji brzo se proširila među društvom i prijateljima s kojima se družim pa se puno njih samoinicijativno pridružilo i zvalo me da pomognu, te su donirali puno veće novce od 100 kuna. U nekoliko dana skupili smo preko 3.000 kuna. Nazvao sam Maju i uzbuđeno joj priopćio da smo uspjeli skupiti puno veći iznos i odnio novac na isto mjesto gdje smo se prvi put sreli.
Nakon nekoliko dana javila mi se i poslala u porukama fotografije računa na što je novac utrošen. Htjela je da ja to znam. Dječje tajice 19.99 kuna (puno tajica), tenisice 99.99 kuna (puno tenisica), majice 30 kuna (puno majica), čarapice, vlažne maramice, pelene, bojice, olovke, gumice... Četiri ogromna računa. Sav pribor za školu. Bože dragi. Njezino oduševljenje se miješalo s mojom tugom. Ona je bila sretna što se puno toga kupilo prikupljenim novcem, a ja sam tužno gledao u te račune i mislio si koliko su kvalitetne te tajice od 19.99 kuna ili tenisice od 99.99 (kupljeno u jednom trgovačkom lancu), te se zamislio nad uvjetima života te djece.
Ali idemo dalje! Ostao sam u kontaktu s Majom i još u nekoliko navrata smo skupili novčana sredstva za potrebitu djecu, novac za marende u školi i neke ljude starije životne dobi. Naravno, osim nas ima tu još ljudi iz samog mjesta koji su puno pomagali i vjerojatno još i dan danas pomažu.
E sad, ovdje više nije bitna moja priča. Nisu bitni ni novci, ni ljudi, ni mjesta za koja smo svih ovih godina skupljali donacije, a bilo ih je dosta. Od Istre do Banije i Gunje, dječje bolnice Kantrida, udruge "Naš san, njihov osmijeh", privatno obiteljima nastradalima u raznim nesrećama. Godišnje se organiziramo otprilike dva-tri puta. Jer najvažnije je pomoći potrebitima, a njih nažalost ima. Tko koliko može. Ima nas dosta, a naša računica je sljedeća: ako nas se skupi 30-40 sa po 15-20 eura - skupi se nešto novca. To kod nas nikad nije bio problem jer se još uvijek sastanemo kao društvo i nismo podlegli zapadnom načinu življenja asocijalnosti, a znam da nisu svi uvijek imali situaciju i mogućnost da bi mogli pomoći jer u današnje vrijeme je i 20 eura nekad jako puno.
Ali uvijek je netko povukao više od dogovorenog pa je to uvelike premašilo očekivani iznos. Od tuda moja želja i potreba da se zna za njih. Medije su nam preplavili trećerazredni političari i razni hohštapleri, a Pula i Istra imaju svoje male-velike dobročinitelje. Htio bih da su njihovi roditelji ponosni što su odgojili takve čestite ljude i da su njihova djeca sretna što imaju takve roditelje. Znam da nismo jedini u ovom gradu i to čovjeka veseli. Jer grad čine ljudi koji žive u njemu. Znam da većina ovih ljudi koja se svaki put odazove na prikupljanje pomoći isto tako pomaže i mladim sportašima i učenicima. A mene raduje što ih poznajem i imam za prijatelje. Svi oni su se uvijek bezrezervno odazvali pozivu za prikupljanje bilo kakve pomoći.
Zato... Hvala Bogomire. Hvala Anita. Hvala Denisu i svim njegovim djelatnicima, Peri, Vanji, Tiboru, Debori, Deanu, Rosi i Hani. Hvala Pavao. Hvala Danijel. Hvala Ademi. Hvala Evgenij i Sanja. Hvala Igor i Ivana. Hvala Robi. Hvala Denisu, Mariju i Miloradu. Hvala Matija. Hvala Sandra. Hvala Andrea. Hvala Sinke. Hvala Alen. Hvala Senčo. Hvala Enver. Hvala Robi. Hvala Dule. Hvala Pićo i Maja. Hvala Kiki. Hvala Buco. Hvala Leonardo. Hvala Federika. Hvala Paulo. Hvala Edi. Hvala Samir i Romina. Hvala Vedran. Hvala Damir. Hvala Zvonko. Hvala Vojska. Hvala Mauro. Hvala Velimire i Milas.
Hvala i svima kojih se nisam sjetio. Svih ovih naših akcija ne bi bilo da nije bilo vas. Najviše me raduje to što kad se pokrene akcija prikupljanja donacija, vidim koliko ste svi vi sretni što nekome pomažete i nudite maksimum od sebe. Do neke nove akcije, nove Viber grupe... samo jako! Rekao bi moj pokojni otac: "Dok je uvakovih ljudi, ni straha", a Massimo ih je otpjevao sa "Mali krug velikih ljudi".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
