"Dolazim svaku večer, ugodno je, ali mi je još uvijek neobično. Nisam ništa unaprijed očekivao, samo sam došao. Djelatnici su u redu i za razgovor, a i inače", kaže jedan od beskućnika koji je došao prenoćiti u Rachem, nedavno otvoreno prenoćište za beskućnike u Tršćanskoj 26 u Puli, prvo takvo u Hrvatskoj.

Za našeg posjeta nekoliko ih je došlo prespavati, a njihova su imena poznata redakciji. Zadovoljni su i hranom, potvrđuju sva trojica, a naoko među njima vlada nekakav pakt poštivanja privatnog prostora. Jedan od njih, 44-godišnjak, puno je razgovorljiviji: otkriva da je na ulici od svoje 13. godine.

- Mogu reći da je to na neki način bio moj izbor. Drago mi je zbog svih nas da sada postoji ovo prenoćište. Puno je različitih priča zbog kojih je netko završio bez krova nad glavom, kako se kaže. Ja sam dugo živio tako da sam putovao s grupom ljudi, živjeli smo po skvotovima, u nekakvim zajednicama, komunama, priča pulski beskućnik koji, osim što dobiva socijalnu pomoć, pokušava zaraditi svirajući na ulici. Sad je u Puli i ne djeluje nezadovoljan svojim izborom, premda je riječ o vrlo paušalnoj procjeni. Jer, kako nekome tko nikad nije spavao na otvorenom, jer je na to prisiljen, objasniti kakav je to osjećaj? Teško je riječima opisivati takvo iskustvo. Teško je znati koliko je beskućnika u Puli, a to nam nisu mogli reći ni oni sami. Ima na cesti i cijelih obitelji, otkrivaju nam ono čega se svi pribojavamo. Složili su se da okolnosti, koje dovedu do beskućništva, nisu nešto što je nezamislivo. To je vrlo često jedan ružan splet okolnosti, a kojima naši sugovornici nisu uspjeli izbjeći. Oni su nam iz prve ruke posvjedočili kolika je istinska vrijednost u milosti koju su dobili, što znači i sam naziv prenoćišta - Rahem - te koliko je gesta nekada dovoljna da bi se osjetila pripadnost i prihvaćenost.

Pulski beskućnici u prenoćištu i novinarka Jelena Milović (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

"Bilo bi super kad ne bih baš morao izaći ujutro u sedam, kada je najljepše. Još dva sata za ubiti oko, bilo bi idealno", zaključuju oni.        

Već na samom otvaranju pulskog prenoćišta Rahem prije nepuna dva tjedna dvoje je ljudi pitalo da ostane odmah prespavati, jer potrebe ima, a do trenutka otvaranja prenoćišta, koje je Pulu prometnulo u grad primjer, naši "nevidljivi sugrađani" nisu imali izbora, osim spavati pod vedrim nebom. Koliko njih dolazi, kako su doživjeli mogućnost spavanja u toplom te što zajednica može još pružiti da bi prenoćište ostalo trajna ponuda našega grada, otkrili smo u razgovoru s idejnom začetnicom, predsjednicom udruge Institut Varjom Bastiančić.

Ona veli da je 21 krevet, koliko ih je zasad u prenoćištu, dovoljan: najviše je u jednoj večeri bilo pet korisnika, koji su prespavali, večerali, istuširali se i ujutro uz sendvič napustili prostor, budući da prenoćište funkcionira trenutno na taj način.

Varja Bastiančić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

"Ljudi zovu, pitaju, srame se, a trebat će vrijeme da shvate da su stvarno dobrodošli. Nije lako doći i reći da ti treba mjesto za prespavati", otkriva nam Bastiančić tužnu stvarnost koju neki žive, a nama je možda i teško pojmljiva. Neke od korisnika ranije nije imala prilike upoznati, iako oni kažu da su čuli za ovu udrugu i Dnevni boravak koji vodi. S puno zadovoljstva naša sugovornica govori da nikakvih problema od samog početka nisu imali, bez obzira na činjenicu da se u prostoru istovremeno nalaze ljudi koji se međusobno slabo poznaju ili se pak nikad dotad nisu sreli.

"Ovdje je puno ljudi, bitan je kriterij da su oni u samokontroli, a sada to i je tako", svjedoči nam.

U prenoćištu, prvom u Hrvatskoj, dvoje je zaposlenih koji se izmjenjuju u noćnom radu, a posao jest izazovan. I sama Varja dolazi svaku večer.

- Vrlo im je neobično što im ne tražimo nikakve legitimacije, uputnice ni ništa slično. Pogotovo neki novi kažu "ja imam za jamčevinu, ili nemam za jamčevinu, treba li osobna". Oni koji imaju dokumente, pokazuju ih, taj dio im je još uvijek čudan, kaže Bastiančić. Upravo činjenica da se dokumenti ne traže čini ovo prenoćište jedinstvenim u nas. Udruga Institut 1. travnja ove godine obilježit će 18 godina postojanja, a Varja otkriva da je dugo vremena, budući da se bavila pomoći i podrškom ovisnicima, željela još više humanizirati cijeli taj rad, dok za ovu trenutnu borbu smatra da je još teža i zahtjevnija.

- Imam dojam da su ljudi lakše prihvaćali ovisnike o drogama, moguće jer je ta pošast bila puno veća, negoli je to sada s beskućnicima, priča Bastiančić.

Prenoćište Rachem nalazi se u Tršćanskoj ulici (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Ona je projekt, koji joj nažalost nije prošao na natječaju Ministarstva rada, u smjeru pomoći beskućnicima u dnevnim boravcima, nazvala "Nevidljivi ljudi", a za ovu priču simbolično ističe kako i jest riječ o nevidljivim ljudima.

- Mi, koji živimo nekakav "normalan život" nismo svjesni toga, a u svojoj glavi imamo nekakvu sliku - kako beskućnik izgleda. Zamišljamo ga kao jednu neuglednu osobu, smrdljivu, prljavu, bez mogućnosti normalne komunikacije, a beskućnici se, u većini slučajeva, uopće ne razlikuju od nas. Kod nas su još, nažalost, u velikoj mjeri prisutne te predrasude da su ti ljudi dno dna, a zbog toga su oni paralelno stvorili svoju "beskućničku scenu": doslovno je došlo do jedne posebne supkulture. Upravo zato sam ponosna zbog otvaranja ovog prenoćišta jer smatram da smo sazreli kao grad, da smo osvijestili da ti ljudi postoje i, najvažnije, da smo se pokrenuli, u dahu nam priča Varja.

I u susjedstvu su se ljudi priviknuli da je prenoćište tu, premda su u startu strahovali. Bastiančić za to ima razumijevanja jer su u pitanju pretpostavke o nepoznatom, ali se s vremenom sve ustalilo.

S obzirom da se vrata otvaraju u 19 sati, zanimalo nas je vrijeme dolaska beskućnika. Dolaze tijekom večeri, a u 7 napuštaju prostor.

- Za početak smo kod dolazaka fleksibilni i tolerantni, dajemo vremena za prilagodbu da bi uhvatili neki naš ritam, a za strogoću ima vremena, otkriva nam Bastiančić i pohvaljuje ponašanje korisnika koji na samom ulasku odlažu svoje stvari, ne bune se, cigarete i upaljače predaju radnicima jer je pušenje u prostoru zabranjeno.

- Kad žele zapaliti, pepeljara im je ispred ulaza, a na apsolutno nikakva pravila nisu prigovarali, pohvaljuje njihovo dosadašnje ponašanje, koje je pristojno do granice da se jedan od korisnika pobojao da bi neki novi korisnici mogli sve ovo što je danas tako uredno i lijepo, zaprljati i uništiti. Naime, korisnici već sada prenoćište u velikoj mjeri doživljavaju svojim prostorom i poštuju kućni red. Sadržaj večera ovisi o onom što trenutno imaju, a javila im se jedna tvrtka koja im donira obroke. Za našeg posjeta na meniju je bila teletina uz pire, a nije neobično i da djelatnici kuhaju u prenoćištu. Ujutro, prije odlaska, ponudi im se sendvič, ali se do sada pokazalo da su im najdraže banane, uz smijeh nam je ispričala Varja.

Da bi se ova lijepa pulska priča održala, potrebno je da "veliki" pomognu "malima", a bez pomoći Grada sve ovo i dosad ne bi bilo moguće.

- Međutim, to nije održivo jer je 300 tisuća gradskih kuna usmjereno u opremanje prostora i isplatu prvih plaća. U budućnosti se opstanak ne bi trebao vezati za lokalnu samoupravu, jer socijalni programi, kao što su ovo prenoćište ili Dnevni boravak, ne može se oslanjati na mogućnost iznalaženja gradskih sredstava, smatra naša sugovornica.

- Ono što je mene ugodno iznenadilo jest da najveće europsko prihvatilište, koje je započelo kao prenoćište pa se s vremenom prometnulo u to što je danas i radi od 0 do 24 sata, financira nogometni klub - prvoligaš, a to im je omogućilo da svatko u potrebi ima pristup. S druge strane, ukoliko se ovisi o raznim ministarstvima, tada postoje uvjeti koji se moraju zadovoljiti, a u ovoj su populaciji ljudi koji sve te uvjete ne mogu zadovoljiti, jer je osnovni preduvjet osobna iskaznica ili adresa u gradu, nabraja Bastiančić administrativne prepreke. Smatra da bi za prenoćište bilo najbolje da dobije svog financijskog pokrovitelja koji bi im osigurao sredstva za rad i time zajamčio opstanak.

- Svakome koji daje je puno, a svakome koji prima je malo jer sredstva su uvijek sredstva kojih se netko odrekao u korist drugoga i teško je iz ove pozicije diskutirati o njihovoj količini. Činjenica je da je država omogućila trgovačkim društvima, Zakonom o porezu na dohodak, da se donirana dobit tretira kao porezna olakšica. Znači, društveno odgovorno ponašanje poziva trgovačka društva koja stječu dobit da dio te dobiti preusmjere u humanitarne programe. Bila bi šteta da smo došli do prenoćišta, koje je bilo nužno potrebno, a da ga ne održimo zbog nedostatka sredstava, smatra Bastiančić.

Udruga Institut ovih dana obilježava 18 godina postojanja, zapošljava desetoro ljudi, a nisam sigurna da su mnogi svjesni koliko je teško raditi u nevladinom sektoru i kad iz godine u godinu ovisiš o projektu, napominje.

- Riječ je o deset obitelji. Tu je gomila neizvjesnosti, a o stresu da ni ne govorim. Jako su nam važni sponzori, firme koje su spremne donirati, ne samo ad hoc akcijama, premda su one dobre i puno nam pomognu, ali nama treba i pokroviteljstvo, zaključuje Varja Bastiančić.

Povezane vijesti

• Hrvatska je po statistici o beskućnicima na začelju u EU
• Noge mokre, tijelo umorno, a srce igra od sreće
• U Puli se otvara prvo prenoćište za beskućnike u Hrvatskoj. "Svatko tko se nađe na ulicama našeg grada, bez obzira je li stanovnik ili ne, i ima li dokumente, moći će ovdje prenoćiti"