Punih 37 godina, cijeli svoj radni vijek, odradila je u OŠ Stoja, trenutno koristi godišnji odmor, a u mirovinu službeno kreće u ožujku, dan nakon svog 65 rođendana. Ona je Munevera Malagić i bila je kuharica ove škole, punih 28 godina, nakon što je prvih devet radila na istom mjestu kao spremačica.

Munevera Malagić (Snimio Danilo Memedović)

- Uvijek sam s kolektivom imala korektan odnos, a kad mi je bilo teško, kad sam imala privatnih problema, nikad nisam to nosila na posao. Nisam robot pa mi je u duši znalo biti teško, ali kad bi djeca došla, kad bih vidjela njihovo zadovoljstvo na licima, posude prazne; pa kad dođu meni i kažu 'teta kuharice, ručak vam je bio divan', to mi je bila najveća satisfakcija. Osim toga, kad je još moj pretpostavljeni bio zadovoljan, to je bio moj uspjeh, objašnjava svoje profesionalno putovanje ova, među djecom, saznajemo, omiljena kuharica.

U njoj je puno podijeljenih emocija, a priznaje da je ipak doživjela i one euforične kad je osvijestila da će uskoro uživati u svojim umirovljeničkim danima jer, bez obzira na sve lijepo, umorila se, priznaje nam.

- Usporedo sa školom, ljeti sam radila veći dio svojih radnih godina i sezonski u ugostiteljskim objektima, kao dodatan posao, a do covida čak 17 sezona na istom mjestu. Znala sam raditi ujutro na jednom, poslijepodne na drugom mjestu. Puno sam se umarala, a u školi se tijekom covida dogodilo i jako puno promjena. Tada smo po razredima raznosile marendu, a ni ja ni kolegica nismo više mlade, bilo je to poprilično naporno, a čini mi se da me i dokrajčilo, otkriva nam gospođa Munevera razloge zbog kojih se istinski raduje mirovini. Pretprošle srijede bio joj je posljednji radni dan, a tog dana, otkriva nam, osjetila je strah jer je tek tada pomislila na mogući mali iznos mirovine, koja uz invalidsku mirovinu njenog supruga možda neće biti dostatna za njihov život. Ne želi, naravno, ovisiti o ičijoj pomoći. Iznos mirovine tek mora saznati, ali kao što većinu naših budućih umirovljenika mori ista briga, ni ova vrijedna kuharica nije izuzetak. Ali, vratimo se mi njenoj kuhinji.

Posao je podrazumijevao i serviranje obroka

Prije nešto više od deset godina završila je i školovanje za majstoricu kuharicu, a to joj je omogućila upravo njena matična škola, koja je jubilarnu nagradu iskoristila u tu svrhu. To je tada značilo da djeca kod nje mogu obavljati praksu, a bila je i mentor u Školi za odgoj i obrazovanje, kao i kuharici koja trenutno radi u OŠ Stoja.

- Otac mi je kao maloj govorio, a tada sam živjela u Tuzli, da će mi kupiti šivaću mašinu i da ću biti krojačica. Sa 16 godina sam došla u Pulu, a sve do srednje škole u glavi mi je bilo da ću ja to raditi. Ali, upisala sam Ugostiteljsku školu, a u OŠ Stoja zaposlila sam se prvo kao spremačica i devet godina radila sam na tom radnom mjestu. Da budem kuharica u školi, omogućila mi je tadašnja ravnateljica Milka Cvek. Sa svim sam ravnateljima imala dobar i kvalitetan odnos, a za mog radnog vijeka bilo ih je pet, plus jedan v. d. ravnatelja. Svi su me poštivali, a i ja njih, meni su svi bili super, kao i ovaj današnji, pohvalila nam je odnose s pretpostavljenim naša sugovornica.

Prije nekih tridesetak godina počelo se i s praksom produženog dnevnog boravka djece, a naša je kuharica bila dio te značajne promjene, dok se u poslu to itekako osjećalo.

- U međuvremenu sam jako zavoljela taj svoj posao, a do tada, bez obzira što sam bila te struke, nisam radila u kuhinji. Bilo je teško, bila sam sama, premda djece nije bilo toliko koliko ih je danas, bilo je puno izazova. Trenutno ima i 90-ero djece u produženom boravku, a krenuli smo s 14. I pristup hrani se mijenja, kao i količina posla, a nakon što sam neko vrijeme sve to radila sama, posljednjih 20-ak godina kolegica je radila sa mnom, opisuje nam dugi period u kratkim crtama. Danas, čini se, izazovi u kuhinji postižu još veći nivo.

Priznanje djece joj je najvažnije (Snimio Danilo Memedović)

(Snimio Danilo Memedović)

- I prije ovih promjena u školskim kuhinjama i uvođenja subvencioniranih obroka, krenuli smo s kuhanim marendama, u dogovoru s roditeljima, a ponajprije s najmlađima; prvim i drugim razredima. Ja sam slagala menije, tad je to bilo za 50-ak djece. Bilo je teško jer nije samo kuhanje u pitanju. To treba sve servirati, nije samo uhvatiti se šporeta i šerpe, a osim što sam bila kuharica, radila sam i sve drugo. Kolegica je, recimo, prala suđe, a ja sam čistila blagovaonicu. Vi ste sve, 5 u 1: i kuharica i pomoćna kuharica, servirka i spremačica, a ja sam bila i administrativni radnik, vodila sam papire HACCP-a. Narudžbe, sastavljanje menija, kontrola robe koja dolazi, sve su to obveze koje morate izvršavati. Doduše, moram priznati da su mi ravnatelji davali odriješene ruke jer su imali povjerenja, tako da su mi olakšali da nemam još dodatnog posla, ali tu nikad nije posao samo kuhanje, potvrđuje nam ono što nam govore i ostale školske kuharice. Malagić veli i da se nikad nije mogla pomiriti s nekadašnjim normativima, koji su, po njoj, bili loš model, ali danas je ipak drugačiji pristup.

- Kad morate pripremiti obroke, od predjela do deserta, za njih 90 ili kad morate napraviti marendu koja će ispunjavati nutritivne vrijednosti, sadržavati voće i povrće, to je već obiman posao, a to nitko ne zna, otkriva nam i ističe da joj je zadovoljstvo djece prehranom uvijek bilo na prvom mjestu.

- Uvijek sam nastojala da djeca pojedu taj obrok, a djeca su izbirljiva. Prije su jela sve, danas je to ipak drugačije. Pokušavala sam izlaziti ususret svoj djeci, a sve u dogovoru s kolektivom. Da ne kažem za djecu koja imaju intoleranciju na neku hranu, a za što sam završila i edukaciju. O svemu sam vodila računa pa i naručivala posebnu hranu. Nakon marende gledala bih jesu li djeca pojela, a sve da bih znala što više ili manje ostavljaju, kako bih se prilagodila - prolazi li ta hrana kod njih, to mi je bilo važno, u dahu nam govori.

Munevera je bila do kraja omiljena kuharica ove škole, a veza s učenicima joj je i samoj značajna.

- Djeca, bivši učenici naše škole, a koja su sad već u srednjoj školi, svraćali bi kad imaju tjelesni na Stoji, samo da me pozdrave, a budući da sam znala da su gladni, uvijek bih im dala neki sendvič. Ja znam navući strogu masku, da me djeca shvate ozbiljno, ali prokužili su me, prepričava uz smijeh.

- Znala sam ih nagraditi nekakvom čokoladicom i bombonima koje kupim, ako pojedu barem pola. Čak i onima, koji ni tada ne pojedu, to što sam kupila dam učiteljici iz produženog boravka, da im da kasnije, otkriva nam ona male tajne svoje tople ljudske kuhinje i istovremeno ističe spomenute učiteljice s kojima je odlično surađivala, budući da produženi boravak i ukazuje na blisku suradnju onih koji je čine. Znala je učenike i zabavljati, noseći na glavi tacnu sa šalicama, a sve da bi djeca, ako im ona izvede performans, pojela čim više.

(Snimio Danilo Memedović)

Odijevala se i u Djeda Mraza, maskirala se u maškarama, ali i sama priznaje, nakon 37 godina - umorila se. Vrijeme je da se ova vrijedna, omiljena kuharica odmori i od sada kuha samo svojim najmilijima. A kako nam otkriva za kraj, povremeno otići u školu, u kojoj je zaradila svoju mirovinu, ne namjerava. Kad smo je upitali zašto, samo nam je s uzdahom kratko odgovorila: "Bilo bi mi to prebolno".

Povezane vijesti

• Po tisuću kuna za sto tisuća starijih građana?
• Za branitelje se traži najmanje 5.685 kuna - zajamčene mirovine!
• Radni vijek do 67 godina nije ništa novo, propisan je 2014.