Udruga civilnih invalida – inkluzija Pula nedavno je obilježila puno desetljeće svog djelovanja. Riječ je o nevladinoj, neprofitnoj i humanitarnoj organizaciji osnovanoj radi promicanja, razvitka i unapređenja kvalitete života osoba starije životne dobi, kao i osoba s invaliditetom. Brinu i o žrtvama obiteljskog nasilja, djeci i mladima bez roditeljske skrbi, socijalno isključenim i marginaliziranim, te osobama s mentalnim i psihosocijalnim teškoćama.

Predsjednica udruge od njezina osnutka je Sandra Išić. Ova energična majka djeteta s teškoćama čitavo desetljeće svojim volonterskim i nesebičnim radom uspijeva omogućiti korisnicima potrebnu pomoć, ne skidajući pritom osmijeh s lica. Ona se prije svega bavi kontroliranjem rada na terenu, odnosno zadovoljstva korisnika i praćenjem njihovih stvarnih potreba u određenom trenutku, te rješavanju eventualnih problema. U tome joj svesrdno pomaže Vesna Radolović, ujedno i zamjenica ravnatelja Dnevnog centra za radnu terapiju i rehabilitaciju Pula, dugogodišnja suradnica koja je u udruzi zadužena za organiziranje projekata, programa, te pronalazak financijskih sredstava i donacije.

Sandra Išić navodi da Udruga broji više od 130 članova s područja Pule i Vodnjana, te općina Fažana, Medulin, Ližnjan, Marčana, Barban, Žminj i Svetvinčenta.

-Imamo i Dnevni centar za radnu terapiju i rehabilitaciju gdje ja radim kao radni terapeut, ali to je ustanova socijalne skrbi koju uglavnom svi zamjenjuju s našom udrugom. U Dnevnom centru su osobe s mentalnom retardacijom i intelektualnim poteškoćama, a naša Udruga civilnih invalida uz njih okuplja i osobe bez obzira na dijagnozu, objašnjava Išić.

Korisnici koji su obuhvaćeni aktivnostima ove udruge su osobe s teškoćama u kretanju, oštećenjem vida i sluha, intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, distrofijom mišića i multiplom sklerozom.

Orijeta Vitasović, jedini osobni asistent ove udruge, na terenu brine o potrebama čak 18 korisnika: jednom tjedno skrbi o 15 osoba, a kod troje odlazi svaka dva tjedna. Uglavnom je riječ o osobama kojima je potrebna pomoć u kući, bilo da je riječ o   kućanskim poslovima ili odlasku u trgovinu, ljekarnu ili institucije. Jedan korisnik je u potpunosti ovisan o tuđoj pomoći pa je Vitasović ujedno i njegovateljica tog člana.

Među prvim korisnicima usluge osobnog asistenta ove udruge je Biserka Žiković. Mir i čistoća koji vladaju prostorom njezina stana u skladu su s njezinom smirenom osobnošću. No, sve to ne bi bilo nimalo čudno kada se ne bi radilo o osobi koja je potpuno slijepa i živi posve sama. Unatoč nevjerojatno teškoj životnoj priči, uz gubitak vida koji ju je pogodio prije 27 godina, ona je primjer kako se čovjek može snalaziti u svakodnevici. Iako i sama treba pomoć, šest je godina brinula o bolesnoj majci koja je preminula prije dvije godine.

Na pitanje koje su njezine najveće potrebe koje joj osobna asistentica olakšava, gospođa Biserka odgovara:"Najveća mi je potreba odlazak u trgovinu, banku i ljekarnu, te peglanje. Naravno, tu su i druge stvari koje ne mogu napraviti sama, poput dizanja zavjesa i brisanja prozora. Ako koji dan osjećam da ne mogu nešto obaviti, onda zamolim Orijetu da ona to učini, pa ponekad i skuha ili opere pod. Uglavnom radim sama sve što mogu, ali jako sam zadovoljna Orijetom i stvarno nam dobro dođe. Ona je, zapravo, kao član obitelji“. Kaže da asistenticu ne želi opterećivati poslovima koje može sama obavljati pa joj prepušta administrativne stvari koje su njoj samoj onemogućene. Naime, u stanju u kojem se nalazi, vrlo teško ili gotovo nikako ne napušta stan. Povjerenje u ovom odnosu je ključno, ali beskrajno i obostrano.

Orijeta Vitasović, iznimno skromna i samozatajna asistentica, nije osoba od mnogo riječi. Ipak, na pitanje koliku odgovornost nosi to pruženo povjerenje korisnika, odgovara: „Dosta je to odgovornosti, ali za mene je to pohvalno, jer to znači da mi ljudi vjeruju i da mogu na mene računati“. Objašnjava da se u većine korisnika od početka njezina rada zahtjevi uglavnom ne mijenjaju.

„Ako se nešto nadoda ili promijeni, uz dogovor se sve može napraviti. Ja sve to činim bez problema i kod većine njih radim uhodano, kao da sam doma", navodi. Kolika je emotivna vezanost uz korisnike, Vitasović kaže da je s nekima povezana manje, s nekima više, ali u principu je vezana za sve njih. Neizbježan je to proces u ovakvoj vrsti rada.

Likovne radionice, glazbena druženja i susreti u sklopu obilježavanja blagdana ili u svrhu provođenja zajedničkih trenutaka također su bili redoviti dio aktivnosti udruge, ali su zbog koronavirusa sada vrlo rijetke ili stagniraju. Članovima udruge su uz pomoć osobnog asistenta pružene i mogućnosti usluge savjetovanja i pomoći u rješavanju i ostvarivanju socijalnih, zdravstvenih i materijalnih prava te psihološka i pravna pomoć.

Vesna Radolović navodi da je ova udruga korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koja je financirala projekt osobnog asistenta putem svojeg trogodišnjeg programa, a koji ističe krajem ove godine.

„Nešto novčanih sredstava odvajaju Istarska županija, općine i gradovi u kojima žive naši korisnici, ali iznosi su premali ili zanemarivi u odnosu na stvarne potrebe. Ne želimo ispasti nezahvalni, ali to su zaista mrvice, no zahvalni smo i na njima. Unatoč silnim razgovorima i održanim sastancima na kojima naša udruga prezentira svoje realne financijske potrebe, uglavnom sve ostaje samo na obećanjima druge strane“, kaže Radolović.

Nažalost, upravo su financijska sredstva najveći razlog zbog kojega udruga strepi da s početkom iduće godine, a to je još kratko vrijeme, više neće moći imati osobnog asistenta. Na sam spomen te mogućnosti korisnici, ali i asistentica postaju posebno emotivni. Suze su neizbježna pojava jer samo nekoliko sati tjedno provedenih s Orijetom Vitasović korisnicima ove usluge znači doslovno vezu sa svijetom. Vitasović za ovu udrugu čini i znači nešto što je prosječnoj osobi nezamislivo. Nedopustivo je, stoga, da kao društvo u 21. stoljeću ljude koji su bolesni, nemoćni i osamljeni prepustimo samima sebi. Nekim korisnicima nedostaje elementarnih stvari, a onda vodstvo udruge privatnim putem, uglavnom preko poznanstava i prijateljstava, korisnicima odnosi potrepštine, umjesto da se za njih pobrinu i institucije kojima se mnogo puta kucalo na vrata.

„Nedavno smo se prijavili za projekt koji je financiran iz europskih fondova, ali prije nekoliko dana smo dobili odbijenicu. To nas ipak ne smije demotivirati: imamo korisnike o kojima skrbimo i naša borba s vjetrenjačama ne prestaje“, govori Sandra Išić i izražava vjeru da će nova pulska vlast imati više sluha za njihovu udrugu.

„Gradonačelniku nije stran rad s djecom koja su osjetljiva populacija, kao i naši korisnici. Naš rad je javan i transparentan, nadamo se da nas neće zaboraviti“ – poručila je Išić.

Podizanje svijesti da korisnik ovakvih usluga u nekom životnom trenutku može postati doslovno svaka osoba, jedan je od ciljeva prema kojima ova udruga, ali i ovaj tekst žele poslati poruku. Neka ovo bude i apel svima onima koji su zaduženi za opstanak ove udruge.

"Čovjek uvijek misli da ne bi mogao nešto napraviti, ali puno toga mi možemo kad nas sila natjera. Ja nikad u životu nisam za sebe mislila da ću biti slijepa i bez ikoga, ali to je nepredvidivo. Život ide dalje, ne smiješ popustiti", poručuje Biserka Žiković, čiji život može biti primjer mnogima koji svoje zdravlje i postojanje uzimaju zdravo za gotovo.

Povezane vijesti

• U ime obitelji htjelo se umiješati u spor istospolnog para oko udomiteljstva. UPRAVNI SUD IH GLATKO ODBIO
• Osobni asistenti za 19 najtežih invalida u Sisačko-moslavačkoj županiji
• Milanović: Tragedija u riječkom Centru za rehabilitaciju nije se smjela dogoditi