bokordići
Pasaj kroz selo, čekaj do večeras, čekaj do jutra rano, ma neš ninega trefit
Pomalo sam zabrinut dok se autom vozimo prema selu: stići ćemo u Bokordiće jednog običnog, sivog utorka u siječnju, u vrijeme posla, a ja moram pronaći pričljive i skupiti materijala za reportažu. "Nakon 300 metara, skrenite desno", govori ugodni ženski glas preko GPS-a, a mojoj se brizi sada pridruži i sram: svjetski putnik, tepaju mi, a ne bih znao do Galižane doći bez mobitela.
