Većim djelom karijere bio sam u saveznom rangu, igrao sam Treću HNL, jednu sezonu za Istru i drugu ligu, a u futsalu sam postao prvak Hrvatske i igrao Ligu prvaka, tako da se nemam pravo žaliti. Naravno da se uvijek može bolje, ali ne treba biti neskroman, rekao je Fatos Hoxha

Prije gotovo trideset godina kročio je prvi put na teren i od onda pa sve do danas i dalje je na njemu. I dalje kao igrač, iako se sve više povlači na klupu gdje namjerava graditi novu nogometnu karijeru, onu trenersku. Riječ je o Fatosu Hoxhi, 38-godišnjem igraču i treneru za kojeg će mnogi reći da je, s obzirom na talent, mogao i više. On sam zadovoljan je onim što je postigao.

- Većim djelom karijere bio sam u saveznom rangu, igrao sam Treću HNL, jednu sezonu za Istru i drugu ligu, a na malom nogometu sam postao prvak Hrvatske i igrao Ligu prvaka, tako da se nemam pravo žaliti ni na što. Naravno da se uvijek može bolje, ali ne treba biti neskroman, započeo je priču o vlastitoj karijeri Fatos Hoxha.

Sve je počelo u Rudaru, kako to obično i biva s dječacima iz Labina, a ako i malo iskočiš, "otvara" ti se put ka Rijeci ili Puli. On je odabrao Pulu.

- Kada sam postao junior u Rudaru, prebačen sam u seniore, ali vrlo brzo sam preselio u Istru i opet postao junior. Igrao sam u generaciji s Budicinom, Šehićem, Halilovićem, Andrejom i Josipom Mavrićem, a trener nam je najprije bio Vladimir Brmbolić, a kasnije Dragan Simeunović. U tom je trenutku Istra ispala iz Prve HNL pa su mnogi igrači otišli i dobio sam priliku igrati Drugu HNL. Zanimljivo je kako nas je u seniorskoj konkurenciji ponovo preuzeo Brmbolić, a nakon par kola, baš kao i kod juniora, nastavio voditi Simeunović.

Slijedilo je razdoblje u kojem je stalno odlazio, pa se ponovo vraćao u Rudar. Gledajući kroz šalu, prvi odlazak bio je - u Vrapče. Kao da mu je svega bilo dosta pa se otišao malo odmoriti. Nakon nekoliko mjeseci vratio se svjež i odmoran.

- Slijedom raznih okolnosti, koje su nekad bile i ne nogometne, odlazio sam iz Labina. Da, prvo seniorsko napuštanje matičnog kluba bio je odlazak u Vrapče, ali da napomenem, u nogometni klub. Naime, tih godina 2006. i 2007, ja sam imao problem s papirima oko državljanstva i dobio sam obećanje nekih ljudi u Zagrebu kako bi to tamo mogao riješiti, pa sam se preselio u zapadni dio metropole. Klub je, kao i Rudar, igrao treću ligu i skupila se jako dobra momčad. Na kraju su mi djelomično i pomogli, ne mogu reći da nisu, tako da je moj boravak u "Aleji Borongaj" bio svrsishodan. Iskreno rečeno, vratio sam se zbog malog nogometa, zbog Potpićna 98 koji se vratio u Prvu malonogometnu ligu. Nakon samo jedne polusezone otišao sam u Orijent, pa se ponovo vratio na Zelenice, ali sam preselio kod susjeda u Nedešćinu. Igrali su u nižem rangu i to mi je u tom trenutku odgovaralo. Naravno, uslijedio je posljednji povratak u Labin. Jesenski dio sezone 2011/2012 bio je moj posljednji nastup za Rudar, nakon čega sam se preselio u niže rangove natjecanja, odnosno u županijske lige. Na nagovor pokojnog Alda Banjkoveca Kokija pristupio sam Galižani, koja se borila za naslov prvaka s Banjolama. Krenulo je sve dobro do utakmice protiv Pule ICI. Znam da je sudio Denis Kvastek, mlad sudac s dvojicom iskusnih pomoćnika, Leom Manojlovskim i Silvesterom Bezeljom. Dogodio se incident, glavni sudac je sapleten, a ja sam označen kao krivac i uzročnik prekida. Nemam se namjeru sada opravdavati ni govoriti ovo ili ono, no bezrazložno sam kažnjen s deset mjeseci zabrane nastupa. Kasnije mi je smanjena kazna, no nedovoljno da više zaigram za Galižanu u toj sezoni. Doveden sam da budemo prvaci, a na kraju mi nije bilo omogućeno da pomognem suigračima da se to uistinu i dogodi, opisao je svoj nogometni put, ali i jedinu mrlju u karijeri Hoxha.

Nakon toga obukao je dres Iskre sa Vineža, gdje se nalazi i osam godina kasnije.

- Tu sam već bio trenirao klince, imam dobre odnose s Fajdom Begovićem i praktički sam doma. Vinež je dio Labina i lijepo mi je. Počeo sam samo igrati i kada su se nanizali loši rezultati, uprava kluba je predložila da preuzmem momčad. Kako imam UEFA B licencu, postao sam igrač-trener sve dok nije doneseno pravilo kako ne mogu obnašati dvije dužnosti tijekom nogometne utakmice. Nije mi palo na pamet da prestanem igrati, pa sam ostao igrač, a na klupi u svojstvu trenera sjedi Marin Blašković i zajedno vodimo momčad.

I to vrlo uspješno.

- Pa, skupila se jako dobra, a mlada ekipa, koja je potentna i ima kvalitetu. To pokazuju sve ove godine tijekom kojih smo konstantno u vrhu lige, a nerijetko i prvi. E sada, jako dobro znamo da zbog pionira i juniora ne možemo u Prvu ŽNL, a osjećam kod mojih nogometaša da to jako žele. Ako se promjene neki kriteriji, onda će se to i dogoditi, a ako ne, na žalost ostajemo gdje jesmo. Imamo sada generaciju U-11 koja bi mogla igrati za pionire, vjerojatno i hoće, pa nam nedostaju juniori, koji su obavezni. Smatram da nema nikakvog smisla sada krenuti skupljati tu generaciju samo kako bi zadovoljili propise. Bilo bi to mučenje koje dugoročno ne donosi ništa, čak suprotno, samo se gubi. Bio sam trener juniora i znam kako je to kada ih imaš malo, pa ih konstantno moraš moliti i "vući" na teren kako bi imali dovoljan broj igrača da započnemo utakmicu. Ukoliko ne postoji barem 16-18 juniora koji žele igrati i trenirati, koji izgaraju na terenu i na kojima vidiš da vole nogomet i da se vesele svakom treningu i utakmici, onda bolje da niti nemaš tu kategoriju, iskreno je priznao Hoxha.

O ideji predsjednika Rudara Remze Zalihića zna samo iz medija.

- Njegova ideja o tome da nam "posudi" jednu juniorsku generaciju koja bi igrala za Iskru je pozitivna, no ne znam kakve su njihove mogućnosti u ovom trenutku i da li oni imaju toliko mladih nogometaša. S tim prijedlogom sam upoznat samo putem medija i nikad s nikim nisam razgovarao u tom smislu, pa ne znam da li se išta i radi po tom pitanju. Načelno gledano, tako bi trebale stvari funkcionirati. Rudar kao vodeći klubu u gradu vjerojatno ima izlazne juniore koji još nisu dorasli igranju u saveznom rangu, pa bi mogli skupljati iskustvo kod nas, ne samo u juniorima nego i u seniorima i na taj način stjecati iskustvo koje će im biti neophodno za daljnji nastavak karijere na nekom višem nivou. Inače, mi radimo jako dobro s U-9 i U-11 generacijom. Rezultati su nam odlični, usudio bi se reći da smo i bolji od Rudara, ali nam nedostaje ta juniorska generacija koju ne možemo izmisliti.

Iako na pragu četrdesetih, s UEFA B licencom u džepu, ne kani odustati od igranja.

- Ma ni slučajno. Još osjećam da mogu igrati na ovom nivou, sada sam čak i nešto mršaviji, cca 15 kg (smijeh) i zaista se osjećam jako dobro. Nastavljam igrati sve dok vidim da nisam najgori. Što se tiče trenerskog posla, mogu reći da tu i nisam, barem za sada, previše ambiciozan. Vodim nogometni vrtić, sa seniorima sam kao igrač i trener, imam troje djece doma, tako da sam zadovoljan trenutnim stanjem i ne bi mijenjao baš ništa, zaključio je Hoxha ovaj razgovor ali ne i karijeru. Još ćemo gledati istinskog virtuoza s loptom na županijskim terenima.

U futsalu doživio zvjezdane trenutke svoje sportske karijere

Hoxha nikad neće reći da mu je mali nogomet bio veća ljubav od onog velikog. S istim zadovoljstvom pristupao je zelenom terenu, ali i onom terenu na parketu.

- Ne mogu se odlučiti što mi je bilo draže, volim i jedno i drugo. Karijera mi je definitivno bila uspješnija na parketu, poglavito igrajući za Potpićan 98. Nastupao sam i za Albonu Potpićan, dva smo puta "zapeli" u kvalifikacijama za prvu ligu, nešto kratko sam bio i u Uspinjači, ali je bilo teško igrati u Zagrebu, a živjeti u Labinu. Kruna karijere bila mi je s Potpićnom 98 kada smo 2009. godine postali prvaci države. E to je ono zbog čega se trenira, igra, izdvaja vrijeme. Puna dvorana, igla ne bi stala više na tribine, gorjelo je nebo i zemlja, a mi smo pobijedili izrazite favorite, Nacional. Nakon toga smo u Puli igrali kvalifikacije za Ligu prvaka i uslijedio je odlazak u Portugal, kao jedna od 16 najboljih ekipa Europe. Tamo smo igrali s Rusima, Portugalcima i Nizozemcima, osjetili neko drugačije poimanje futsala. Kamere, pune dvorane, igraš protiv igrača koje si do nedavno gledao na televiziji... Pravi gušt, koji se ne da opisati riječima. Bili su to dani ponosa i slave, kako bi rekla jedna pjesma. Uistinu smo bili jaki, jer smo bili i prava klapa. Mi smo stalno odlazili na gotovo sve turnire u Istri i okolici, pa u Sloveniju, u Zagreb... Stalno smo bili skupa i bili uigrani do savršenstva.

Nezaobilazan je i na "Ulici".

- "Ulica" je izvan svake konkurencije kada govorimo o malonogometnim turnirima. Imam tri osvojena naslova, naravno sva tri s Toledom. Dva uzastopna, kada se ponovo krenulo s odigravanjem turnira i prije par godina kada smo svih iznenadili s naslovom. Slobodno mogu reći da smo već bili stariji i nitko nam nije davao prevelike šanse. Osim vratara Zahtile te Bojkića i Ivanovića, svi smo bili u zrelim godinama, ali nam to nije smetalo da budemo najbolji. Imamo li snage sve ponoviti? Vjerujem da imamo, pa makar to bilo u veteranskom turniru, dodao je Hoxha.

Povezane vijesti

• GODINE SU TEK BROJKE Županijske lige pune su iskusnih igrača koji se ravnopravno bore s mlađima. Igor Šker: Sve dok osjećam da mogu parirati protivnicima, IGRAT ĆU NE MAREĆI ZA GODINE
• Loše vijesti za Iskru Vinež, dobre za Rabac, Mladost (RS) te pulsku i tarsku Istru JUNIORI OSTAJU OBAVEZNI, SMANJENE "TEK" DIMENZIJE TERENA
• NIŽERANGIRANI KLUBOVI U VELJAČI NEĆE ISTRČATI NA TRAVNJAK Trećeligaši počinju 13. ožujka, istarske županijske lige JOŠ NA ČEKANJU