Hakleri Valdebeka novi su »Heroji ulice«. Ekipa koja je 2021. godine igrala četvrtfinale pulskog malonogometnog turnira, gdje ih je u neizvjesnom dvoboju zaustavio kasniji pobjednik Domino Maling pogotkom kojeg je postigao Dean Moravac, dvije godine kasnije otišla je do samog kraja. Vizu za završni dan Valdebek je izvukao svladavši pazinski Plavi put, drugog nositelja, u najdramatičnijem susretu u povijesti »Ulice« u kojem smo dobili pobjednika nakon 26 izvedenih udaraca sa sedam metara. Završili su tako u društvu Domino Malinga, Verude i pazinskog HMRM-a u kojem im je malo tko davao šanse da mogu otići do kraja, no družina iz Valdebeka nije se previše zamarala prognozama. U dva najvažnija susreta pospremili su deset lopti u protivničke mreže, koliko i na četiri prethodna, i njihovom trijumfu teško se može pronaći i najmanja zamjerka. Put Valdebeka otišla su i dva pojedinačna priznanja, a ono za najboljeg igrača pripalo je Marinu Filipoviću.

- Ekipa je izbacila mene kao najboljeg igrača i osjećaj je nestvaran. Trebat će proći neko vrijeme da nam sve »sjedne« jer i dalje nitko od nas, a posebno ja koji sam dobio ovu nagradu, ne mogu vjerovati što nam se to dogodilo. Bilo je to ostvarenje sna za sve nas i znali smo svi skupa proslaviti ovaj trijumf u svom kvartu, premda treba reći i da su se utakmice igrale u sjajnoj atmosferi te smo imali osjećaj kao da je cijela dvorana bila uz nas - rekao je Marin Filipović, najbolji igrač 34. »Ulice«. - Dizali smo se iz utakmice u utakmicu i na kraju otišli do kraja. Vjerovali smo u sebe u svakom trenutku, pa čak i u onom »ludom« četvrtfinalu u kojem smo mi i Pazinjani pucali po 13 sedmeraca te pritom dvaput promašili penal koji bi nam donio pobjedu i tek treću priliku uspjeli realizirati. Kad preživite sve te emocije, nagla dizanja i još brža padanja te uspijete upisati pobjedu, nakon toga možete napraviti apsolutno sve što poželite.

Rasterećeni

Upravo je Filipović propustio realizirati sedmerac u sedmoj seriji te tako poprilično skratiti četvrtfinalnu dramu, drugu meč loptu potom nije iskoristio Antanasković u 12. seriji, ali nije bilo previše vremena da se žali za tim promašajem, jer je Valdebek novu priliku dobio već u 13. seriji, a da treća postane sreća pobrinuo se Kunić. Uslijedila je potom erupcija oduševljenja u redovima haklera Valdebeka i njihovih pristaša, nakon čega je trebalo »preživjeti« dvodnevnu pauzu koja ih je dijelila od velike završnice.

- Iskreno, nije nam to predstavljalo ni najmanji problem i ta smo dva dana uživali u onome što smo ostvarili. Izborili smo polufinale i tako napravili korak dalje od najvećeg dosega na »Ulici«. Nikad nismo igrali završni dan i rekli smo jedni drugima da ćemo na njega otići u potpunosti rasterećeni. To smo i napravili, a nakon što nas je dobro krenulo u polufinalu, znali smo da je to taj dan u kojem nas nitko ne može dobiti - istaknuo je Filipović. - Uslijedilo je finale pred punim tribinama i trebalo se naviknuti na atmosferu u kakvoj nitko od nas prije nije igrao, a usto smo primili rani pogodak. Mislim da bi u tom trenutku mnoge ekipe pale pod dojmom cijele te situacije u kojoj su se našle, ali mi smo ostali čvrsti. Znali smo da nam je defenziva na mjestu i da ćemo se uspjeti vratiti uz susret uz individualnu i timsku kvalitetu koju posjedujemo. Uspjeli smo u tome i i stigli do trijumfa, koje mislim da smo zaslužili.

Gledamo li brojke, slavlju Valdebeka nitko ne može prigovoriti. U završne dvije utakmice zabili su po pet pogodaka, a posebnu težinu ima »petica« u finalu protiv ekipe koja je dotad na cijelom turniru tek jednom kapitulirala, i to nakon što su njeni igrači protivnicima u prvom poluvremenu pospremili pet lopti u mrežu.

- Pokazali smo tom prilikom karakter, premda trebamo priznati da niti u najljepšim snovima nismo mogli očekivati kako ćemo jednoj takvoj kvalitetnoj ekipi zabiti pet pogodaka. Naosvajali su se igrači HMRM-a trofeja ove godine, ali ovom prilikom su ostali bez njega. Na kraju je naša želja, koja je bila malo iznad njihove, presudila, premda sve čestitke Pazinjanima za ono što su pokazali - naglasio je Filipović. - Bilo je u finalu i malo sreća na našoj strani, od toga ne treba bježati. Kod 4:2 pogodili su nam vratnicu i gredu te da je samo jedna od tih lopti ušla u našu mrežu, primakli bi nam se Pazinjani na »minus jedan« i potom bi do kraja bilo drž-ne daj. U finalu se štopaju dvije posljednje minute, puno je to vremena i sigurno bi nam voda ušla u uši, kako se to kaže. Razmišljali smo o takvoj situaciji i pričali između sebe što nam je raditi ako se nađemo u njoj, no onda nas je za sve ono što smo dotad napravili nagradilo s petim pogotkom. HMRM je krenuo s golmanom-igračem i prošla je ta jedna lopta za potvrdu naše konačne pobjede u koju nam je još uvijek nevjerojatno povjerovati.

Uz najboljeg igrača turnira, Valdebek je iznjedrio i najboljeg čuvara mreže, što se posljednji put na »Ulici« dogodilo prije pet godina, kad su ta priznanja završila u rukama Verudeža Elvira Husarića i Brune Ćopića. Ovom je prilikom najboljim vratarom proglašen Josip Dizdar, koji je u šest odrađenih utakmica isto toliko puta kapitulirao, no premalo je prstiju na obje ruke da se prebroje »mrtve« prilike koje protivnici njegovom »krivnjom« nisu realizirali. U završnom danu najprije je u polufinalu bio na visini zadatka u uvodnim minutama dok »radnu temperaturu« nisu dostigli njegovi suigrači, a potom je »eksplodirao« u finalu kad je jedino Mati Ivetiću dozvolio da ga svlada u dva navrata, dok je sve ostale lopte koje su išle prema njemu, uspješno neutralizirao.

Dominantni

- Jako dugo smo slagali ovu ekipu koju čine sve od reda prijatelji iz kvarta i vjerovali smo da ćemo stići do finalnog dana, ali pomalo je bilo nestvarno očekivati da ćemo osvojiti »Ulicu«. Međutim, ako se sada malo osvrnemo unazad, mislim da smo kroz cijeli turnir izgledali najbolje, dominirali na parketu i zasluženo je pobjednički pehar došao u naše ruke - kazao je Josip Dizdar. - Tijekom turnira smo stalno između sebe komentirali kako se stalno nekako provlačimo te da izgledamo kao hrvatska nogometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine. Ovo je bila neka slična priča, možda i najljepša priča ovogodišnjeg turnira i do sljedeće »Ulice« nam neće biti jasno što smo ustvari napravili. Kako je zasad krenulo, ovaj trofej nećemo ni prestati slaviti do narednog turnira.

Na pitanje kad su počeli vjerovati da su u stanju popeti se na pulski malonogometni Olimp, najbolji igrač 34. »Ulice« ponudio je odgovor koji se ne razlikuje previše od mišljenja najboljeg igrača.

- Kad smo pobijedili Plavi put poslije duge serije penala, najduže u povijesti ovog turnira, postali smo svjesni kako nam više nitko ne može stati na put - smatra Dizdar. - Uslijedilo je završni dan i kad je krenulo polufinale, dalo se primijetiti da igramo nešto što nitko od nas prije nije bio u prilici igrati. Vidio se malo taj početni strah, ali kad smo nakon pet-šest minuta »osjetili« parket, postali smo dominantna ekipa na terenu. Slično je bilo i u finalu gdje nam je također trebalo malo vremena da preuzmemo stvari u svoje ruke. Rezultaski gledano, te dvije utakmice nekome sa strane mogu izgledati lagane, ali kad utakmice krene, ova podloga kao da postane užarena. Čak i kad imate dva-tri pogotka prednosti, osjećate kao da »gorite« iznutra i nimalo nije jednostavno igrati. Kad usto brzo dođete u rezultatski zaostatak, to može izazvati dodatne probleme, ali tom je prilikom do izražaja došlo zajedništvo koje nas je krasilo kroz čitav turnir te nas držalo skupa i kad smo vodili i kad smo gubili utakmice. Upravo je ta kohezija unutar ekipe najzaslužnija što smo otišli do kraja i osvojili »Ulicu«.

Infobox (Citat):

Povezane vijesti

• Odigrani susreti turnira za dječake do 11 i 15 godina u skupinama E i F: ISTRA 1961 OČEKIVANO UVJERLJIVA U OBJE KATEGORIJE
• Večeras osmina finala: Izvjesna će u Matinom domu biti samo jedna stvar - neizvjesnost
• Na završnom danu nije bilo slobodne stolice i ljudi su sjedili na stepenicama