PROČITAJTE INTERVJU U CIJELOSTI
Velika ispovijest Miroslava Ćire Blaževića za Glas Istre iz 2018. godine: "BOŽE, DA MI JE UMRIJETI BEZBOLNO"
Miroslav Ćiro Blažević (Snimio Davor Pongračić / Cropix)
Donosimo u cijelosti intervju s Miroslavom Ćirom Blaževićem koji je objavljen u Glasu Istre 24. prosinca 2018. godine.
"Ja sam u tvojoj službi sve dok živim". Kad to netko kaže svojoj ženi, drugima može zvučati patetično, čak i lažno, cinično, neuvjerljivo. No kad to kaže Ćiro svojoj voljenoj, onda to izgleda iskreno. Obratio joj se telefonski s oduševljenjem dječarca koji zavodeći djevojku daje sve od sebe. To je Ćiro. Srčan do krajnjih granica. Zbog toga ga neki vole, neki ga ne mogu smisliti, ali on se ne mijenja. Duboko je zašao u 84. godinu. Ne bi mu se toliko dalo, jedino su oči možda malo umornije. Cigareta je nezaobilazna. Dok jednu gasi, drugu već pripaljuje. I odmah zajebava.
"Sine, gdje sada radiš? U kojoj si firmi?" Odgovaram: u Glasu Istre. "E, slušam ti ja taj radio. Dobar je, imate dobar program!" "Ćiro, to je dnevna novina", objašnjavam treneru svih trenera. "A što si, brate, naivan, zajebavam te", odgovori Ćiro uz vječni smiješak. Čim je iz kultnog zagrebačkog Čarlija izašao na ulicu, uvalila su mu se dva uniformirana policajca. "Ćiro, legendo, može fotka", pitali su ga. Nisu trebali. Odmah se namjestio. Profesionalni smiješak, ali i radost da sebe nekome poklanja. Ćiro će živjeti dok ga budu voljeli.
Ovaj razgovor s legendarnim Miroslavom Ćirom Blaževićem objavljujemo sa svim njegovim psovkama koje naprosto, sviđalo se to nekome ili ne, čine njegovu osobnost. Ćiro nije ni tražio da ih maknemo, ponešto uljepšamo, o nekakvoj autorizaciji ili povlačenju izjava nije ni razmišljao. Spontan, direktan, britak, s razgovorom koji smo vodili na "ti", bez prenemaganja. I odmah u glavu, bez da sam išta pitao.
"Vi dole ste sjebali Uljanik. Politika. Mediji. Vi ste krivi. I Glas Istre. I ti sine, i ti si kriv. Tu nema dvojbe. Svi vi ste najveći razlog što je Uljanik propao. Politika je uvijek ovisna o javnom mnijenju. A javno mnijenje su novine, vi mediji. Što vi napišete je zakon".
Narod i IDS
- Pa tko je onda kriv što je Uljanik na rubu propasti: politika ili mediji?
- Ma di žuriš, čovječe! Tako si divan pisac, a u dijalogu baš nisi osobit. Ne dozvoljavaš mi da kažem što mislim. Mi nismo blesavi, ali smo naivna nacija. U konačnici kad to analiziraš, shvatiš da ste vi novinari ipak glavni krivci.
- Mi novinari.
- Da, vi. Vi, kao i Vlada, dovodite ljude u zabludu. Ljudi čekaju nešto što neće dočekati. Kažem vam to kao iskusni Švicarac. To je odmah moralo otići u stečaj. Kad sam čuo svotu za koju su u dubiozi, znao sam da nema šanse da bilo tko dođe i to kao spasi. To može napraviti samo čovjek kojem curi lova. Neki naftaš. Ma neće ni on! Bio bi lud! Što da tu dođe, pa da tu gubi! Meni je žao tog jadnog naroda kojeg je IDS dobro sjebao. Taj vaš IDS je imao šuplje priče. A vi im pomažete da dobiju izbore i godinama vladaju. Sve ste prevarili.
- Dobro, dobro, no treba priznati da je IDS ipak zaslužan za razvoj Istre.
- Ma Istra, čovječe, živi sama od sebe! To je najljepši kutak svijeta. Nego, kako je Uljanik došao u ovu situaciju? 'Ko je to dozvolio? Ti meni pričaš priču čovječe! Ove novce koje duguje Uljanik… nek' se to vrati pa će mnogi tanko srati!
- Dobro, ali ako je Istra najbolji kutak za život na ovom svijetu, kako sam kažeš, pa ne može se reći da IDS nema nikakvu zaslugu za to.
- Ispostavlja se da je to s IDS-om uglavnom prijevara. Oni sviraju kurcu! Oni su čak u jednom trenutku sanjali o odcjepljenju.
- Čekaj, čekaj malo. U Istri je bio najveći odaziv na mobilizaciju u Domovinskom ratu.
- Istrijani su jedan plemeniti narod. Hrvatski plemeniti narod! Ja obožavam Istrijane! Uvijek su ostajali svoji, usprkos utjecaju, onom negativnom i neviđenom, koji je imala Jugoslavija na tom području. Ta je činjenica nepobitna. Istrijane nitko nikad nije uspio i neće uspjeti indoktrinirati. Oni odoše u rat devedesetih s puškom u ruci da brane svoju Istru i Hrvatsku.
- No tvoj prijatelj Tuđman nije volio Istrijane. Uvijek je puštao dojam kao da oni nisu dovoljno dobri Hrvati.
- To nije istina!
- Demantiraj me. Svi to znamo.
- Ma što ću ja, čovječe, tebe demantirati kad sam s njime intimnije razgovarao nego s tobom! Znam ja dobro što je Tuđman o tome mislio.
Treba ga protjerati
- Dobro, pa reci što ti je rekao o Istrijanima.
- U Istri, na Brijunima, gdje sam s njime vodio bratske razgovore… Tuđman je obožavao Istru. Ona je za njega bila dika, ponos! To ti ja kažem. Netko ti je uvalio ovu tezu da Tuđman nije volio Istru. Laž! Netko ti je to uvalio u glavu. A znamo se ti i ja. Ne misliš ti to. Netko ti je krivo rekao. Tuđmanu je Hrvatska bila sve, a Hrvatska bez Istre ne postoji. On je toliko mudar, čestito mudar, da je znao, i ti i ja to moramo znati, da u Istru, obećanu zemlju, svi bježe. Svi putevi vode u Istru.
- Zašto ga onda Istrijani nisu voljeli?
- Istra je jedan konglomerat svega. I to Istri ide na čast. Ljudi su tu kod vas tolerantni i civilizirani. Svi mogu živjeti kao gospoda, bez primitivnih uvreda. Njima je bitno samo jesi li čovjek. Istra je na većem civilizacijskom stupnju od ostatka Hrvatske.
- Vidim da si se srdačno pozdravio s Miloradom Pupovcem, političkim šefom Srba u Hrvatskoj. Ne smeta ti što član njegove stranke Srđan Milaković usred Vukovara, doslovno, uvredljivo i neprimjereno, pljuje po Hrvatskoj i Oluji. Kaže Milaković: "Oluja je bila etničko čišćenje". Kako to podnosiš? Kako pomiruješ u sebi te kontradikcije? Za Tuđmana si i onda s Pupovcem dijeliš zagrljaj.
- Ja sam Tuđmanovac! Propagiram njegovu doktrinu. Da, dobar sam i s Pupovcem. Vrijeme je za jedinstvo. Previše smo mali i nećemo moći opstati ako ne prihvatimo i drugu stranu. A tog Milakovića treba protjerati! Treba vidjeti koliko su mu otac ili djed pobili Hrvata!
- Ali Milaković je na političkoj platformi Milorada Pupovca.
- To što su u istoj stranci ne znači da moraju isto misliti. Pa ni u jednoj stranci nema konsenzusa oko svih pitanja. Uvijek ima budala kao što je taj Milaković koje onda istrče. On falsificira povijest. Tko zna na što je taj čovjek spreman.
- Upravo ta tvoja rečenica - tko zna na što je taj čovjek spreman - ključna je u novoj knjizi o Donaldu Trumpu koju je napisao glasoviti američki novinar Bob Woodward, možda i najbolji svjetski novinar svih vremena. Kako ti se čini Trump?
- Jebo mu ja mater, ne mogu ga odgonetnuti! On je ili budaletina ili genij. Prije mislim ovo drugo. Znaš, ja sam samo nogometni trener, jedan čovjek koji iskreno voli ljude.
Svađa s Bogom
- Voliš ljude, kažeš. Kako ti se onda čini ova luda situacija oko Božića kad dio ljudi kopa po kantama, a dio pati od ludila konzumerizma. Velike su razlike u društvu, sve je veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju.
- Ne mogu to gledati, ali to je naša realnost. Ja ne vjerujem u sreću. Samo rad i odricanje. Možeš mi vjerovati i ne moraš, kako hoćeš. Ja sam veliki dio svog života bio sirotinja. Bio sam u emigraciji, ali sam se trudio i okolnosti su dovele do toga da netko prepozna moj talent i da izađem iz bijede. I ovo ću ti reći: otišao sam u emigraciju s diplomom profesora tjelesnog i tražim posao kod jednog Švicarca. Nikad ga neću zaboraviti. Izgledao je isto kao i ti. Pita on mene: koji jezik pričate - engleski, francuski, talijanski, njemački… Ništa, brate, ne pričam! I dok sam ja čekao da mi da djecu kojoj ću predavati tjelesni odgoj, on mi uvali metlu. Evo, profesore, pa čistite! Počeo sam kao smetlar i to sam radio prvih šest mjeseci. Ali da te utješim: samo osam godina poslije bio sam izbornik Švicarske!
- Je li to sreća, slučajnost ili sudbina?
- Ti mene ne slušaš! To je rad, i samo rad, rad, rad… I onda ćeš uspjeti. Mene je moja majka spremala za svećenika pa sam odlično baratao latinskim. E, a to mi je pomoglo da u dva, tri mjeseca uhvatim francuski! Ma pjevao sam ga!
- Majka ti je bila uzor, inspiracija…
- Majka je bila jedna čestita žena zbog koje sam se posvadio s Bogom.
- Zbog čega?
- Ona u Drugom svjetskom ratu gubi dva sina na rubu punoljetnosti. Gledam svoju majku kako zbog toga umire od tuge. Ja sam treći, najmlađi od braće, i još su tu bile tri sestre. Majka je htjela da nešto budem i da brinem o svojim sestrama. I danas, kad donosim neku odluku, konzultiram se s majkom. Postoji način kako komuniciramo.
- Kad je maka umrla?
- Onda kad sam se posvađao s Bogom, 1960. godine. O Bože, kako si tako rano mogao uzeti tako divnu ženu!
- Jesi još posvađan s Bogom?
- Ne! Više nisam, srećom. Trajala je ta svađa do 1997. godine. Do utakmice u Kijevu, gdje smo protiv Ukrajine trebali izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj. Sam Bog nam je tada pomogao, upleo se u našu sudbinu i ja sam mu oprostio. Opet sam mu se vratio.
- Koliko je onda trajala tvoja svađa s Bogom? Skoro četiri desetljeća, punih 37 godina!
- Jako puno. Život mi je nepravedno uzeo majku. Gdje je Bog onda bio? Utvaram si da mi je onda sve vratio u Francuskoj.
- Spomenuo si tri sestre. Jesu li žive?
- Dvije su umrle. Al' ću ti reći: čim sam došao do prvih pravih para, svakoj sam sestri kupio stan u Zagrebu.
- Pohvalno, moram priznati. Znači, od tri brata i tri sestre, ostali ste samo sestra i ti.
- Tako je. Ona je u mirovini, starija je od mene dvije godine, pomažem joj, vodim brigu o njoj.
- Vezani ste.
- Jako! Sad ću ti se pohvalit'. Ona i njen muž, koji je nažalost nedavno umro, zajedno su bili 50 godina. Imali su refleks koji se pokazao savršenim. Nisu mogli imati djecu pa su jedno usvojili. Jednu malu Crnogorku, prekrasnu. Ona se brine o mojoj sestri, strašno je voli. Mislim, i ja se brinem jer to mogu. Milioner sam. Ali kako se tek ona brine o njoj! Ona je biser. Radi u Ini.
Ne trpim bol
- Stariš Ćiro, iako dobro izgledaš i fakat ti mozak radi. No biologija odrađuje svoje. Ideš prema kraju svog životnog puta. Bojiš li se smrti?
- Bojim! Stalno se borim s mišlju kako odlazim. Veliki sam patriota i zato sam mislio, jebeš to što ja odlazim, ali odlazi nam i domovina u pičku materinu! I onda dođe Dalić i osvoji srebro, i milijun naših mladih se veseli! E onda sam rek'o - ma ode kurac naša domovina tko zna gdje… Tu smo, ima nas, ne možemo propast! Kako ćemo i propast kad imamo Istru.
- Čekaj, čekaj pa ne može Istra sama sve vući!
- Možete, možete… Vi tamo imate najveći standard i morate vodit' brigu o ostalima koji nemaju.
- Nisi mi do kraja odgovorio: bojiš li se smrti ili si se s time pomirio?
- Imam 83 godine i nažalost ne mogu više ševit'. Moj uzor je postao Hemingway koji se roknuo kad je to isto shvatio.
- Nisi valjda suicidalan zbog spolne nemoći?
- Ma što ti je čovječe! Naravno da nisam. Ali htio bih umrijeti bez boli. Bože, da mi je umrijeti bezbolno. Ono, u snu, u tišini, da se ne probudim.
- Bojiš se karcinoma?
- A ti se ne bi bojao! Dva sam preživio, prostatu i melanom. Znam što je bol. A na nju imam nultu toleranciju. Ne trpim bol. Svjestan sam da jedna iznenadna bol može biti fatalna. A jebiga, bit će kako bude. Znaš, nemam više nijednog prijatelja iz svoje generacije. Nijednog! Sve pomrlo.
- I to te izluđuje pretpostavljam. Starijih od tebe realno i nema, a ovi mlađi… Nisu ti baš po mjeri?
- Što da pomislim kad sam jednako pametan k'o oni ili još pametniji. Umjesto da su oni pametniji od mene. Pritom nisam dementan. Družim se sa svakakvim ljudima, pa i s onim najznačajnijim.
- Tko te u Hrvatskoj u ovom trenutku najviše fascinira?
- Plenković. Sve kod njega me fascinira. Siguran sam da je on moralna vertikala. To što tvrde da se miješa u rad policije i slično, ma to su gluposti. On je tako pravičan, elokventan i naoružan znanjima da mu se divim i ponosan sam kad ode van i onda predstavlja Hrvatsku. On je autoritet. Tko iz oporbe to može? 'Ajde reci mi! Plenković će sve riješiti. I probleme unutar svoje stranke.
- Misliš da si ne priprema neko mjesto u vrhu Europske unije?
- To opozicija priča gluposti. On ipak ima jednu manu.
- Zezaš, koju?
- Ne zajebavaj se s time! Ima manu! Ništa, naime, nije ukrao! Nit' trešnju, nit' krušku, nit' jabuku! Nit' se s fakinima u životu podružio.
- Pa to da je pošten baš je OK.
- Ne slušaš me! Nije fakin, i to mu je problem. Hendikep je što je pošten i ništa nije uzeo.
- Ne razumijem tvoju logiku: umjesto da mu je poštenje prednost, tvrdiš da mu je to mana.
- Tako je, mi smo takvo društvo. Plemeniti i pošteni najebu.
Ma t'eraj se…
- A Bandić?
- On je genij. Jako sam žalostan što ga mnogi ne vole! Poludim kad čujem kako se nakrao. Poludim! Znam kako mu sestra dole u Hercegovini teško živi, njivu kopa. Njegova skromna majka ne živi kao kraljica, kako bi trebala živjeti. Ma slušaj, ja sam s baterijom noću cijelu njenu njivu prošao tražeći gdje je Bandić lovu sakrio. I nema je, nema love! Ne postoji!
- Znači, Bandić nije lovu zakopao?
- Nema love! On će ući u povijest jer je za Zagreb napravio puno toga. Znaš koliko me puta zajebao u životu, ali cijenim ga.
- U čemu te zajeb'o?
- Vidi, ja tu živim na Trgu. I kažem mu - sredi mi Milane kartu da se tu negdje parkiram. Ne dam, kaže. Kažem ja njemu - Milane, imam nešto lijepo da ti kažem. Što, kaže on. A ja njemu k'o iz topa - t'eraj se u pičku materinu!
- Ode tvoj Milan za predsjednika Hrvatske. Pun je ambicija.
- Ne, ne, ne… To je iluzija. On to ne može. Ovim putem, zaobilazno, preko Istre, poručujem mu - ne mrdaj, Milane, iz Zagreba! Jer tu prolaziš već 15 godina. Hrvatska u cijelosti, politički, ima filozofiju za kurac! Jebeš državu u kojoj je Mesić dva puta bio predsjednik!
- Pa bio je dobar, mnogi su se s njime slagali.
- Zajebavaš me! Zamisli apsurd da je Mesić to bio. E to ti je državna politička razina. Milane, ne guraj se u to!
- Što zamjeraš Mesiću, sukob s Tuđmanom?
- Izdaju! To mu zamjeram! Izdaju! To ni svom djetetu ne bih oprostio! Sina bih se odrekao zbog Tuđmana. Sjećaš se kad je Mesić bio predsjednik kako se pričalo da je Tuđman pokrao milijarde?
- Sjećam, to se svi sjećamo. Pisalo se o tome naširoko.
- A njegov sin Stjepan sad ne može alimentaciju platiti! Nema, sine, tih milijardi! I to mu je, s moje strane, najveća zamjerka u životu.
- Što, ne razumijem?
- Pa nije shvatio niti išta napravio da shvati da su u životu najvažnije pare! Lova je važnija od svega. Trebao je osigurati da mu sin Braco i unučad imaju od čega živjeti, a ne ovo sad što on doživljava. Zamisli, jednom me Tuđman pita koji je tečaj jači: dolar ili marka. Pojma nije imao. On je bio čestit čovjek koji je živio za Hrvatsku.
- Tuđman svojima nije ostavio ništa. A ti svojima? Što ćeš s tim milijunima? Nećeš valjda sve sa sobom u grob ponijeti. Za hrvatske si prilike bogat.
- Ne samo za hrvatske! I šire! Švicarci znaju da sam bogat. Imam šestero unučadi. A bio sam, rekoh ti, velika sirotinja. Sjećam se kad sam, desetljećima i desetljećima unatrag, osvojio državno prvenstvo u skijanju u flanelastoj košulji! Konkurenciji se džipom na Jahorinu donosio pulover, a ja ih razjebem na stazi.
Može do Pape
- Pomogneš li onima koji nemaju?
- Naravno, i radim to.
- Bi li pomogao Zdravku Mamiću da treba? Nakon mržnje koju obostrano isijavate.
- Ja ne mrzim, Meni je to strano. Mamića žalim.
- Je li sam kriv za ovo što mu se događa, ili mu pakiraju, kako tvrdi?
- Uvijek smo si sami za sve krivi. On je došao u opasnost u trenutku kad je počeo vjerovati da mu nitko ništa ne može. Ja nikad nisam napravio ništa u životu da me mogu prozivati kako to njemu rade.
- Hoćeš li se vidjeti s njime, jeste li u kontaktu?
- Čujemo se. Ma uvijek smo se mi čuli. Svađali se pa se opet čuli. Znaš koja je moja definicija našeg odnosa? Mamiću, napravio sam ti sretnu mladost, a ti meni nesretnu starost! On ima grižnju savjesti prema meni. Netko me jednom pitao kako je Mamić došao do mene.
- I što si mu rekao?
- Da Zdravko Mamić odluči doći do Pape, došao bi! A kamoli do jednog Ćire! S vremenom sam shvatio moć njegovog uvjeravanja. I znaš što još? On vjeruje u svoju laž i onda nije ni svjestan da laže. To je na neki način genijalno.
- Postoje li potezi u životu koje si napravio, a sramiš ih se?
- Neeee, nijedan! Kunem ti se! Neka me majka moja kazni ako sam išta napravio čega bi se trebao stidjeti. Neka me moja majka kazni najvećom kaznom! Moj moral mi tako nešto ne bi dozvolio. Ponosan sam na to. Ako nekoga povrijedim, odmah mu se izvinem, inače ne mogu u miru spavati.
- Ideš li se ispovijedati?
- Išao sam u crkvu u Palmotićevoj, nedavno. Bio sam uvjeren da frajer iza pregrade nije skužio tko sam. Kažem ja njemu: velečasni, došao sam na ispovijed, ali da znate da ja nemam grijeha! Ništa nisam zgriješio! A on meni: Ćiro, daj ipak deset Očenaša, preventivno. Skužio me!
- Kaješ li se zbog nečeg u životu?
- U svom životu imao sam veliku ljubav. To je bila ljubav prema mom poslu. Shvatio sam da sam privilegiran čovjek jer svoj narod mogu usrećiti ili rastužiti. Još kao mali shvatio sam da je znanje najveća moć. Znanje je autoritet. Rano sam registrirao i svoje liderske sposobnosti. I to sam iskoristio. Grupa odmah shvati znaš li ili ne znaš. Nego, kajem se, da! Jebeno delikatno pitanje mi postavljaš! Ja sam kriv što '98. nismo postali svjetski prvaci! Mi gubimo od jedne Francuske koja je bila kurac od reprezentacije! Ja sam pogriješio i kajem se! Jebiga, živim s time!
Mount Everest
- Što misliš o Daliću? Sve se već zna. Što bi ti na njegovom mjestu? Kažeš da je novac najvažniji, a njemu u Kini nude milijune i milijune, neizbrojivi iznosi, koliko su vrtoglavi.
- On je mene pitao što napraviti. Znaš što sam mu rekao?
- Što?
- Čekaj, pomalo! Ne žuri sine. A on, Dalić, čeka da mu kažem što mislim.
- I?
- Daliću, sine, ja bih pješke išao po tu lovu! Ne mogu mu lagati! Sine, tvoj prijatelj Ćiro do Kine po te pare ode pješke i bosonog! Po lovu takav idem i na Mount Everest!
- Sav si u novcu. Sve ti se vrti oko toga. Imaš kompleks novca? Nisi ga imao, sad ga imaš, pa to stalno ističeš?
- Je, to je kompleks. Pobrinuo sam se ja za sebe. Gledaj, tu gdje sjedimo u centru Zagreba, gdje god se okreneš je moj stan! Ovdje, pa tamo, gledaj desno gore! Ima tu puno moga! Trg bana Jelačića, Ilica… 'Ajde dosta o mojoj lovi! 'Oćeš da me opet opljačkaju?
- Što u Istri nikad nisi ništa kupio?
- Puno mojih prijatelja me tamo zvalo, ali vi ste zajebat narod. IDS tamo vlada. Nekako nisam htio!
- Pa dobro, tko o čemu, ti o IDS-u. Radiš im reklamu.
- Istrijani su zajebat narod. Imao sam par igrača iz Istre. Zajebati!
- Slušaj, ti voliš lovu i putovnice. Dođi u Istru i dobit ćeš našu putovnicu!
- Ti si lud čovjek! Nemate vi u Istri svoju putovnicu. Niti ćete imati! O tome vodi računa najveći ministar u povijesti Hrvata, general Damir Krstičević! On mudro vodi računa da nikad više nitko ne otme ni pedalj hrvatskog teritorija.
- Sve je to u redu, ali zar ne misliš da pretjeruje s riječima: Hrvat, Hrvatska, hrvatsko, domovina, sigurnost, domovinska sigurnost, strategija, zadaće, obveza, odgovornost…
- Pobjednička vojska! On je čestit i skroman Hrvat. Kao dijete je bio u Domovinskom ratu, a tako moćan.
- Nitko mu ne može osporiti golem vojni doprinos u oslobađanju Hrvatske, ali to ne znači da je apriori odličan ministar.
- On to je! On nema bolesnih ambicija da uđe u politiku i čopi lovu. Njemu je to strano. Ja ga obožavam jer je fanatičan Hrvat.
- A predsjednica Grabar Kitarović?
- Njoj se sad izvinjavam! Predsjednice, tražim oprost! Kad je ušla u svlačionicu nogometne reprezentacije rekao sam da je to neprimjereno. Mea culpa. Imam informacije, jer ja sam Europljanin, da je zbog toga pobrala simpatije cijele Europe! Neposredna i oduševljena, to je bila! I dobit će drugi mandat. Ja ću za nju ginit. A nije moja lagana. Meni narod vjeruje! Moj ugled nije kompromitiran. Ona jedina zaslužuje biti na čelu domovine. I lijepa je.
- A Zoran Milanović?
- On je moj prijatelj i može biti konkurent. Samo konkurent.
- A Davor Šuker? Ode on u vrh svjetskog nogometa.
- Mi Hrvati nemamo pojma koja je on planetarna nogometna zvijezda dan danas, sine moj. Više na ovoj planeti znaju za njega nego za Hrvatsku.
- To što je bio strašan igrač ne znači da je dobar predsjednik HNS-a. Jedno ne podrazumijeva drugo.
- Pa tako je! Konačno da i ti nešto skužiš! Kurac je on dobar predsjednik Saveza! S njime sam ratove vodio. Bog mu je dao nogometnu instinktivnu inteligenciju koja je najviši stupanj nogometne inteligencije koju neki nogometaš može imati. Ja mu kažem: Šuki, odi lijevo, a on ode desno i zabije! Ja mu kažem: Šuki, na prvu stativu, a on na drugu i zabije! Ali Bog mu nije dao onu drugu inteligenciju! No malo se popravio. Sad će ga visoko u svjetskom nogometu promovirati jer je on Šuker.
Od 1941.
- Što misliš o Damiru Miškoviću koji je Rijeku doveo do vrha u teškim okolnostima Mamićeve dominacije, dižući posrnuli klub na sportski Olimp. Priznajem, subjektivan sam, ali to je nepobitna činjenica.
- Mišković ima kredibilitet. On si može dozvoliti i poneki kiks. Za mene, jedan je od najvećih predsjednika nekog našeg nogometnog kluba.
- Trenutno, ili…
- Od 1941. godine, kad su Švabe došle! Zajebavam se.
- Da je sad '41. gdje bi se ti borio, na kojoj strani?
- A di? Kako bi' ja mogao biti u partizanima kad su mi dva brata bila u ustašama. Anto je poginuo '42, a Joško '44. Oboje su imali tek 17 godina. Poginuli su na Kupresu.
- Jesu li ih ustaše naprosto mobilizirali prije partizana ili su u ustaše išli iz uvjerenja?
- Majka je bila protiv komunista jer su oni bili protiv crkve i nisu vjerovali u Boga. Iako, da je toj mlađariji prije ustaša došao neki partizanski komesar, tko zna kako je sve moglo završiti.
- Kako gledaš na Tita?
- A šta da ti ja kažem o Titu kad su mi od njegovih dva brata poginula. I onda, jednom, Tuđman s kojim sam bio, baca karte na stol i kaže: Ćiro, da vas više nikad nisam čuo da govorite protiv Tita. Da nije bilo Tita i AVNOJ-a, ne bi bilo ni Hrvatske, kaže on i poentira: Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni Tuđmana, ubili bi me! Otad ne govorim protiv Tita. Pusti to. 'Ajde bok, sine moj.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
