Miroslav Ćiro Blažević (Snimio Jure Mišković / Cropix)
Kroz život Miroslava Ćire Blaževića prošlo je mnogo ljudi, kako kroz javni život tako i kroz onaj nogometni, a među njima je i nekoliko Istrana. Prije svega to je Igor Pamić, koji mu je bio trener u Dinamu i izbornik u reprezentaciji Hrvatske.
- Iako se to moglo naslućivati u posljednje vrijeme, svaka te smrt iznenadi i rastuži pa tako i ova koja se dogodila danas. Što reći o Ćiri, jednom jedinom i neponovljivom, a da se već ne zna? Iznimno sam počašćen što sam imao privilegiju biti dio njegove trenerske karijere i to kao igrač u klubu ali i kao dio reprezentacije.
Igor Pamić (Snimio Milivoj Mijošek)
Bilo je tu puno anegdota, smijeha, plača i svega što život donosi. Osjećam se tužno i prazno jer je Ćiro bio poseban, drugačiji i svoj, te će nam nedostajati. Isto tako siguran sam da on nikada neće umrijeti u našim sjećanjima i srcima, bio je veliki čovjek i gospodin. I zato i ovom prilikom samo mu želim reći - zbogom Ćiro, zbogom majstore, bio je kratak i osjetno tužan Igor Pamić.
Asim Šehić surađivao je s Miroslavom Blaževićem u švicarskom Neuchatel Xamaxu i, iako je prošlo već 17 godina, ostao mu je u odličnom sjećanju.
- Asime sine, Ćiro je na telefonu i želim da dođeš kod mene u Švicarsku, u Xamax. Tim mi se riječima obratio Miroslav Blažević kada me nazvao na telefon nakon čega sam prihvatio poziv i bio mi je trener pola sezone. U to kratko vrijeme uspio sam se uvjeriti kakva je to ljudska ali i trenerska veličina i koliko mi zapravo mislimo da ga cijenimo, a to nije ni pola onog kako su to činili ljudi širom svijeta. Legendarni igrači, istinske nogometne zvijezde, rado su s njim popričali, izmijenili iskustvo, zatražili savjet i jako ga cijenili. Kao trener bio sam zadivljen njegovim osebujnim načinom komunikacije s igračima i mogućnošću motivacije. To se ne da ispričati, trebalo je osjetiti tu njegovu energiju u svlačionici kad se obraćao igračima.
Asim Šehić (Snimio Danilo Memedović)
To njegovo izražavanje je bilo unikatno, zapravo Ćiro je unikat kao takav. Drago mi je što sam bio dio toga i kada sam čuo da više nije s nama, osjetio sam tugu, kaže Asim Šehić.
U njegov je život ipak najviše bio implementiran Mirsad Omerhođić, trener s kojim je surađivao posljednjih dvadesetak godina.
- Sjećam se da je on svog sina Miroslava 2001. godine poslao u Pulu da vidi što se tamo događa jer sam ja bio trener u II ligi i imali smo odlične rezultate. Tu smo uspostavili jedan vid suradnje , a intenzivno sam bio dio njegovog tima četiri godine i to u reprezentaciji Bosne i Hercegovine i u jednom klubu u Kini. Dakle, ne samo da smo surađivali, već i bili skupa 24 sata na dan. Od njega sam naučio svu filozofiju života, ne govorim samo o nogometu već i o ponašanju, odgoju, pogledu na život… Ćiro je bio genij, veliki motivator, taktički i tehnički obučen, odnos s igračima na vrhunskom nivou i želio je, a i uspijevao da svi oko njega budu zadovoljni, od predsjednika kluba i igrača pa do čistačice tribine i vozača autobusa. Njemu je to uspijevalo jer je znao s ljudima. Nisam siguran da će se više roditi jedna takva ljudina u duši, a slobodno mogu reći da mi je bio drugi otac.
Ćiro Blažević i Mirsad Omerhodžić (Arhiva)
On nije ništa naslijedio, uz pomoć svoje divne obitelji baš sve je izgradio od nule. Ne znam koliko ljudi zna da je dolaskom u Švicarsku čistio ulice, vozio kamion i trenirao klub iz četvrte lige te došao u prvu ligu. Bio je obožavan i cijenjen od svih, bio je fenomen i najmanje 100 godina ispred svog vremena. Čuli smo se telefonom jako često, posljednji put prije tri dana kada je bio jako emotivan. Shrvale su ga emocije , bio je svjestan da je došao na kraj svog putovanja ali i u takvi okolnostima jedan drugom smo davali nadu u bolje sutra. Osjećam se isprazno i kao da mi je drugi put umro otac, toliko mi je zapravo značio Ćiro. Njega više nema no geniji ne umiru nikada, ostaju s nama vječno, sjetnim se glasom Mirsad Omerhođić prisjetio jednog od najvećih nogometnih trenera na svijetu.