(Hina/EPA)
Redatelj Josip Žuvan u utorak na Zagreb Film Festivalu premijerno pred domaćom publikom predstavlja film "Garbura", priču o dvojici dječaka koji se druže unatoč zavađenim obiteljima u okruženju u kojem, kaže, svi imaju mobitele i internet, ali ne i asfalt.
"Iako Hrvatska nije još do kraja uređeno društvo za život, jako je dobar izvor inspiracije za filmove. Zapravo, čim otvoriš vrata neki sukob i dramaturgija su oko tebe", rekao je Žuvan za Hinu.
Za svoj dugometražni prvijenac kaže kako je inspiriran iz okoline, to je kombinacija njegova djetinjstva i djetinjstva samih dječaka koji su glumili jer su mu na neki način oni pomogli stvoriti finalnu ruku scenarija.
Radnja prati 12-godišnje prijatelje koji žive u susjednim kućama, a iako su njihove obitelji u sukobu, nerazdvojni su sve dok ne otkriju jednu obiteljsku tajnu. Vrijeme provode paljenjem karabita, odnosno garbure iz naslova, što objavljuju na YouTubeu ne bi li postigli što veći broj pregleda.
Garbura kao metafora sukoba do zapaljenja
Žuvan objašnjava kako garbura, spoj koji se koristio u brodogradilištima, a ilegalno i za amatersku pirotehniku, u ovom filmu služi i kao metafora za odnos između tih dviju kuća, gdje za vrijeme božićnih praznika dolazi do zapaljenja.
Dječaci u filmu to otkrivaju preko oca, garbura im je egzotična i ne pripada njihovoj generaciji, a redatelja je zainteresiralo i što je to uvriježeno i u cijelom istočnom europskom bloku.
Rada s dječjim glumcima prisjeća se kao nečeg istovremeno najtežeg i najlakšeg, ali sve se isplati kada od njih, napomenuo je, dobije emociju koju je želio, često bolju nego kod profesionalaca.
"Kako je to teško dobiti morali smo koristiti i nekonvencionalne metode, kao što je bilo igranje Play Stationa, pa sam nekad imao dojam da se film snimao u pauzama od igrica", rekao je.
Žuvan smatra da je bilo ključno spustiti se na razinu malih glumaca da ga ne gledaju kao autoritet već kao prijatelja. "Prije svake scene smo improvizirali, bilo je važno da nemaju scenarij, breme da pamte replike napamet, nego da jednostavno donesu nešto svoje u film", ocijenio je.
Glumačku ekipu predvode mladi glumci Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl, a u ostalim ulogama su Ivana Roščić, Marija Škaričić, Ljubomir Bandović, Asja Jovanović i Zdenko Jelčić.
Od ideje do filma prošlo je čak 14 godina jer, rekao je redatelj, prva je verzija bio srednjometražni scenarij za TV vježbu na Akademiji, koji je potom pretvorio u dugometražni film.
"Nisam gledao na to kao na nešto što mogu uskoro snimiti, nego kao na nešto što će doći kad na neki način odrastem i postanem emocionalno zreliji", dodao je.
Film se snimao u Dalmaciji, Trogiru, Pirovcu, najveći dio u Raslini i u Zatonu i na Murteru, a sve te lokacije glumile su jedno fiktivno dalmatinsko mjesto.
Na ZFF-u kao doma
"Garbura" će krenuti u kina nakon premijere na ZFF-u s kojim je, kaže Žuvan, odrastao jer su tamo svi njegovi kratki filmovi bili prikazani u Kockicama (Snig, 2012. i Nebitno, 2011.).
"Tu se osjećam kao doma, jer je to najbolji način da predstavim svoj film pred publikom koja me na neki način zna i prati moj razvoj", istaknuo je, dodavši da je i ZFF-ova radionica Moj prvi scenarij bila jedna od presudnih točaka da ne odustane od filma.
Žuvan je dosad snimio nekoliko kratkih igranih filmova: Epilog (2009.), Kako vezati kravatu (2009.), Lovac (2010., koautor Dario Lonjak), Nebitno (2011.), Dream Myself Away (2012.) i Snig (ZFF 2012.).
"Garbura" je imao svjetsku premijeru na Filmskom festivalu u San Sebastianu, što je prvi domaći film koji je nakon 15 godina prikazan na tom renomiranom festivalu. Sudjelovao je u natjecateljskom programu New Directors, gdje se pokazalo da to nije samo lokalna priča.
"Imao sam jaku tremu jer nisam znao kako će reagirati stranci i koliko će se stvari pogubiti u prijevodu. Ipak, pljesak je trajao četiri i pol minute, a poslije smo po tome kako su nam ljudi prilazili vidjeli da su u potpunosti svaki segment filma razumjeli", rekao je.