PREDSTAVLJANJE U GRADSKOJ RADIONICI
PINO IVANČIĆ BIO JE U PRAVU: Nakon što su dečki upropastili Uljanik, svi smo mi - zaklani purani!
Pino Ivančić - odvažan i konzistentan (Danilo MEMEDOVIĆ)
Uljanikova je uprava za performansa klanja purana 2000. pokrenula postupak protiv svog radnika Pina Ivančića, no odšutjela te iste godine sramotnu najavu Ivana Jakovčića o preseljenju Uljanika iz Pule, u ime odavno abortiranog projekta Brijuni rivijera. Ta je šutnja Uljanikova vodstva postala još odvratnija kad se na natječajima za turističku komercijalizaciju pulskog priobalja nešto kasnije javila, gle, i Uljanik Plovidba, u kojoj je, dok se brodogradilište urušavalo, njegovo vodstvo zaradilo lijepe novce
Dvadeset godina prošlo je od grubog, provincijskog i vrlo agresivnog napada na Pina Ivančića nakon što je 28. listopada 2000. godine ovaj jedinstveni pulski multimedijalni umjetnik ispred pazinskog Spomen doma tijekom umjetničkog performansa zaklao purana, kao simbola svih radnika Uljanika koji su izgubili glavu u Uljaniku radeći brodove, ali i svih onih koji su izgubili posao u Uljaniku radi pretvorbe. Kasnije će jedan od njih, kao tehnološki višak, biti i sam umjetnik, dugi niz godina električar u Uljaniku.
Koliko se ovaj umjetnički čin pokazao proročkim, pokazat će gruba stvarnost i logika lošeg poslovanja - 18 godina kasnije, pretprošlog ljeta i jeseni, sve će okončati općom katastrofom za sve radnike Uljanika, njihove obitelji i cijeli grad. Ne samo ekonomskom, industrijskom, nego i identitetskom, kulturološkom, povijesnom, općedruštvenom, čije će se posljedice još dugo trpjeti, posebno nakon korona-posrnuća turizma, na čiju su krhkost, uslijed sve većeg uništenja industrije, mnogi dugo, ali bezuspješno upozoravali.
No, te jeseni 2000. ništa nije spriječilo tada još jako bahatu upravu Uljanika da preko svoje Službe za odnose s javnošću ispiše jedan od sramotnijih uradaka, priuštivši si osuđujući rječnik, kao 1948. godine, protiv svog radnika i poznatog umjetnika u jednoj osobi.
Prešutjeli vizionarevu najavu preseljenja
Najavljujući 'pokretanje odgovarajućeg postupka prema Ivančiću', napisali su i da "Ivančić može u svoje slobodno vrijeme glumiti neku svoju umjetnost", dodavši da je "zloporabio naziv Uljanik, na svoju sramotu, ali, nažalost, i na sramotu svih uljanikovaca".
Ta ista Uljanikova uprava, međutim, odšutjela je te iste 2000. godine sramotnu najavu najmoćnijeg istarskog političara, nedodirljivog čelnika vladajućeg IDS-a Ivana Jakovčića, o preseljenju Uljanika iz Pule, jedan od najbezočnijih planova glavnog istarskog vizionara u ime odavno abortiranog projekta Brijuni rivijera.
Ta je šutnja Uljanikova vodstva postala još odvratnija kad se na prvim natječajima za turističku komercijalizaciju pulskog priobalja tih godina javila, gle, i Uljanik Plovidba, u čijem je poslovanju, dok se brodogradilište postupno urušavalo, lijepe novce zaradilo njegovo vodstvo. Neke od njih sada čeka suđenje.
Tko je tu bio u pravu? Vrijeme se i ovaj put pokazalo kao najbolji kritičar. Bar je ono na strani Pina Ivančića.
Sudbina purana bila je već zapečaćena
Na stranu što je tada dnevno glavu u ime profita doslovno gubilo 5.000 purana u obližnjoj tvornici, a na što vjerno ukazuje remek-djelo našeg barda dokumentaristike Bogdana Žižića, nagrađivani 18-minutni film "Jedan život" iz 1984., o klanju purana u klaonici Purisa u Svetom Petru u Šumi; na stranu što je Pino Ivančić veći dio života strogi vegetarijanac, čovjek koji nikad (osim tada uslijed višeg umjetničko-političkog motiva) nije ubio nijednu životinju, umjetnika su moralizatorski stali razapinjati i optuživati sa svih strana, podizali protiv njega tužbe, da bi sve bilo popraćeno i predstavom/sukobom IDS-a i SDP-a.
Treba, međutim, i ovo reći: u krvavom ratu koji je pak završio pet godina prije spornog pazinskog performansa, padale su ljudske glave, silovalo se, kralo i palilo, a i s "naše strane" bilo je ratnih zločina zbog 'krivih' krvnih zrnaca. Iz istog razloga diljem Pule izbacivali su se ljudi iz vlastitih stanova u čuvenim 'deložacijama', ali tada je šok, a kamoli otpor prešutne, privilegirane većine - izostao. Kao i, bitno važnija, reakcija institucija.
Tih dana nitko nije mario za detaljnija umjetnikova pojašnjenja, da je taj puran već bio predviđen za klanje u Purisu, da nije bilo nikakvog mrcvarenja te da se nakon fiktivnog umjetničkog preseljenja Uljanika u Pazin, trebao pojesti u Puli. Sudbina tog purana, javno je pisao Ivančić, bila je zapečaćena u klaonici, jer je za to uzgajan - nije bio niti mučen, niti davljen, niti masakriran, niti je letjelo perje i krv, kako su netočno imputirali novinari u naknadnim senzacionalističkim izvještajima. Pritom se autor ispričavao svim slučajnim prolaznicima jer mu, kako je isticao, namjera nije bila izazvati sablazan niti šok.
Na alternativnoj kulturnoj sceni poznat od 70-ih
Osamnaest godina kasnije, zadržavajući kroz cijelo vrijeme svoj umjetnički i etički integritet Pino Ivančić je pretprošle jeseni, uoči dramatičnog i konačnog urušavanja Uljanika, izveo na pulskom Forumu performans u kojem je jasno aludirao na poslovne namjere tada potencijalnog strateškog ulagača da obalni dio brodogradilišta Uljanik prenamjeni u turistički, komercijalni i rezidencijalni centar, nazvavši performans "Requiem za Arsenal & Otok". U narednim mjesecima stvarnost je do konačnog urušavanja i zatvaranja (uz Arenu) najvećeg pulskog simbola, u cijelosti odsvirala misu za upokojeni Uljanik.
Odvažan i konzistentan umjetnik Pino Ivančić na alternativnoj kulturnoj sceni poznat je još od početka 70-ih, kada ulazi u krug konceptualaca. Njegovo iskustvo radnika u Uljaniku osiguralo mu je pravo na daljnju radikalizaciju umjetnosti.
Proteklog je vikenda u vrtnom prostoru pulske Gradske radionice predstavio dio svog bogatog opusa, čija brojna djela nadilaze lokalno. Želimo mu još puno stvaralačke energije i beskompromisnih umjetničkih uprizorenja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
