SEZONA KAZALIŠTA ULYSSES

Izvedena predstava "Bakice": Nakon gubitka dostojanstva, ne može se više puno izgubiti

Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje čine Kolektiv Igralke kao glumice i autorice, te Tjaša Črnigoj koja je autorica, redateljica i dramaturginja, uzele su si u zadatak kroz medij teatra predstaviti jednu priču koja se događa svakodnevno

| Autor: Mladen RADIĆ
Predstava "Bakice", snimio Matija Kasaic Draskic

Predstava "Bakice", snimio Matija Kasaic Draskic


Kod nekih predstava važno je postići da se publika s pričom identificira. Kod predstave "Bakice", koja je u sklopu sezone Kazališta Ulysses izvedena na Velikom Brijunu, važno je da se publika osvijesti.

Svjedočanstva

Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje čine Kolektiv Igralke kao glumice i autorice, te Tjaša Črnigoj koja je autorica, redateljica i dramaturginja, uzele su si u zadatak kroz medij teatra predstaviti jednu priču koja se događa svakodnevno, ali na manje glamuroznim mjestima i iz razloga koji su ispod granice ljudskog dostojanstva.

"Bakice" su nastale prema svjedočanstvima siromašnih starijih žena koje preživljavaju sakupljajući plastične boce. Takve osobe su prisutne, ali su nevidljive, a da bi ispričale priču djevojke su morale započeti jednim predavanjem o hrvatskom mirovinskom sustavu, objašnjavajući koja je prosječna mirovina u Hrvatskoj, zašto žene imaju manje mirovine i slično, proževši ga ciničnim humorom i pričama o vlastitim bakama i ženama koje poznaju.

No, uskoro u fokus ulaze Albina, Ljudmila, Marta i Suzana koje su inspirirane stvarnim osobama i da bi njihove priče mogle ispričati, djevojke su izašle na teren, upoznale se s tim "nevidljivim" ženama i na kraju postale one, barem na pozornici. Na toj pozornici na kojoj u prvom redu stoje boce, ove mlade glumice s puno volje i želje da dadu sve od sebe stvorile su predstavu koja na trenutke djeluje poput reportaže.

Drukčiji pristup

Na svu sreću, ovo je kazalište koje traži i omogućuje jedan drukčiji pristup koji djevojke itekako koriste da bi likove koje glume i o kojima pričaju približili publici. To nisu samo žene koje sakupljaju boce, one su imale i svoje živote prije toga, i to "Bakice" pokazuju.

"Bakice" nevidljive likove čine vidljivima, odnosno stvarnima, ne samo kada pričaju o mirovinama, nego i kada na temelju iskustva spomenutih žena pričaju, npr. kako se istuširati u svega dvije minute jer toliko vremena najčešće imaju u javnom kupatilu. Dok se fokusiraju na osobne priče, "Bakice" tranširaju sustav koji je protagonistice doveo u ovakvu situaciju.

Naravno da je one koji takav sustav održavaju, a to nisu samo političari, baš briga za tamo neku predstavu, no "Bakice" podsjećaju na možda već pomalo zaboravljenu prosvjetiteljsku ulogu kazališta. Važno je poruku odaslati. Zanimljivo je da pritom četiri glumice u predstavi, osim što glumu studiraju, imaju, kako stoji u opisu, pozadinu završenih fakulteta komparativne književnosti, rusistike, socijalne antropologije, menadžmenta u kulturi i logopedije, dok je Črnigoj, osim što je studirala režiju, također i filozofkinja, koja je završila komparativnu književnost. To objašnjava neke stvari koje se vide, čuju ili tek naslućuju u predstavi.

- Prvi korak ujedno i najteži, je krenuti prema prvom kontejneru za smeće, piše u "Malom vodiču sakupljača boca" autora Dražena Perušića – Boce koji se citira u predstavi i koji kaže da se "nakon gubitka dostojanstva više ne može puno što izgubiti". Ipak, neke od žena čija se priča obrađuje u predstavi to dostojanstvo kao da ne žele izgubiti i ne žele pognuti glavu.

Metafora

Trebalo je hrabrosti ne samo da se priča pretvori u predstavu, nego i da se ta predstava nastavi igrati. "Bakice" su jedan i na svu sreću ne i jedini primjer da iza dobre volje ima rezultata i da kvaliteta može naći put do gledatelja. No, kolikogod da "Bakice" pogađaju svojom direktnošću i angažiranošću, ima ona priča o boci mineralne vode. Ona je simpatična te u biti služi kao metafora života i kanal kroz koji se nazire poruka nade.

Međutim, s izuzetkom početka i kraja, sve ostalo u ovom segmentu djeluje suvišno, kao da je na silu ubačeno, pogotovo onaj dio u kojem se spominje Cindy Crawford, kolikogod da zaslađuje ovu predstavu čija je tema teška, ali koja se treba ispričati.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter