Predavanje povjesničara arhitekture dr. Luke Skansija
DANA ARHITEKTURE U ISTRI "26 smrznutih partizana" - suptilno djelo Zdenka Sile
U spomen području "26 smrznutih partizana" na Matić Poljani ne postoji nikakva naturalistička referenca na tijela, međutim na mjerilu pejzaža percipiramo efekt pokreta jedne 'kolone', sporog napredovanja ljudi, svakog sa svojim osobinama, poteškoćama, svakog sa svojim korakom i zakašnjenjem
S naglaskom na spomen područje "26 smrznutih partizana" na Matić Poljani, djelo arhitekta Zdenka Sile koje je koncem 60-ih postavljeno u čast boraca koji su se na ovom području, uslijed ekstremno niskih temperatura i do minus 30 Celzijevih stupnjeva smrznuli u noći s 19. na 20. veljače 1944. na 52 kilometara dugom maršu, zanimljivo je predavanje ovog vikenda u Puli, na međunarodnom multidisciplinarnom stručnom susretu "Baština odozdo" u sklopu Dana arhitekture u Istri, održao povjesničar arhitekture dr. Luka Skansi, profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Izrazito kontekstualni
- Ako se iz Mrkoplja, nedaleko od Delnica, popnete preko Tuka na oko tisuću metara nadmorske visine, na takozvanu Matić Poljanu, imat ćete mogućnost doživjeti jednu od najintrigantnijih i posebnijih 'land-art' intervencija izvršenih u poslijeratnoj Jugoslaviji. Na sredini poljane nalazi se travnjak okružen gustom šumom, a na tom travnjaku, u sredini doline, nalazi se uz makadam 26 stećaka različitih oblika, postavljenih u tlocrtu blage krivulje, kazao je dr. Luka Skansi.
Naglasio je i da stečci crtaju jednu krivulju dosta jasne geometrije. Ta geometrija, kao i svaka apstrakcija, kao i svaki apstrakcijski akt, suprotstavlja se prirodi.
- Međutim, u istom trenutku to suprotstavljanje negira se na razini materijalnosti - stečci su napravljeni iz lokalnog kamena, koji je izabran, prikupljen hodajući po Gorskom Kotaru; praktično neobrađen i postavljen na izabranoj putanji. U tom su smislu stečci, kao figure, izrazito kontekstualni. Ova operacija je prostorno i materijalno kontekstualna ili, kako se u tim godinama, zvalo 'site specific', kazao je Skansi.
- Stečci su različitih visina, sastavljeni iz dva komada kamena, vezani zajedno nevidljivom središnjom željeznom šipkom te se nalaze na različitim udaljenostima. Ne postoji nikakva naturalistička referenca na tijela. No, na mjerilu pejzaža, po principu analogije, percipiramo efekt pokreta jedne 'kolone', sporog napredovanja ljudi, svakog sa svojim osobinama, poteškoćama, svakog sa svojim korakom i zakašnjenjem. Od stećka do stećka, otkrivamo u prostoru raznolikost oblika, a kroz vrijeme upoznajemo nevidljive incidente - prijelaz preko jarka, sakrivanje iza stabla, sve dok nas kolona ne otprati u šumu i tamo se izgubi. Ili, ukoliko prelazimo s druge strane, baš ta nas kolona uvede u čistinu Matić Poljane, kazao je Skansi.
U službi kolektivnog sjećanja
On ističe da za razliku od velikih skulptura Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Miodraga Živkovića i Bogdana Bogdanovića, koje su većinom apstraktne skulpture u prirodnom okolišu i koje jasno označavaju neko središte te stvaraju monumentalnost u samom skulpturnom aktu, kod ovog spomenika Zdenka Sile riječ je o vrlo posebnoj i prilično suptilnoj operaciji.
Pritom je dodao da paradigmatično djelo "Spiral Jetty" (spiralni gat) Roberta Smithsona po mnogo čemu podsjeća na spomenik Zdenka Sile. No, velika razlika između američkog i jugoslavenskog Land Arta leži u funkciji ovih artefakta: Smithson, Judd, Morris, Heizer produciraju konceptualne operacije u prostoru gdje drugog značenja nema, odnosno značenje je isključivo konceptualno (u percepcijskom odnosu artefakt-posjetitelj), dok jugoslavenski arhitekti i umjetnici stvaraju spomen područja, spomenike koji služe kolektivnom sjećanju, što je nešto radikalno drugačije.
Zdenko Sila je autor raznih projekata, među ostalim i dva u Istri: spomenika Vladimiru Gortanu (obelisk, sarkofag) u Bermu, rodnom Gortanovom mjestu te Spomen područja u Tićanu, posvećenog antifašistima i civilima koje su njemački vojnici strijeljali 11. rujna 1943. godine.
Govoreći o međuodnosu ambijenta, artefakta i gledatelja spomen područja na Matić Poljani, Skansi je u nastavku citirao arhitektu Edvarda Ravnikara (1907-1993) koji je u svom poznatom eseju iz 1964. godine "Arhitektura, plastika in slikarstvo" ustvrdio da umjetnost može i mora osvojiti nove prostore, da treba prestati imati dekorativnu ulogu i postati socijalno potrebna umjetnost, a umjetnička djela sve više približiti ljudima (izaći iz galerija itd.). Ravnikar je posebno istaknuo izazov sinteze različitih umjetnosti, pogotovo arhitekture i kiparstva.
Na kraju, povezujući spomen područje Matić Poljana i najvećeg slovenskog arhitekta Jožu Plečnika (1872-1957), Skansi je naglasio Plečnikovu konceptualnost. Suština stvari (arhitekture, skulpture) za Plečnika nije ležala toliko u formi (u dekoraciji, stilemu) već u konceptu. Plečnikova didaktičnost uči nas čitati prostor jer, zaključio je dr. Luka Skansi, u arhitekturi je prostor - emocija! Ne čudi bliskost Plečnika i Zdenka Sile ako se zna da je potonji hrvatski arhitekt i urbanist (Prag, 1915 - Rijeka, 1997). arhitekturu studirao u Ljubljani upravo kod Jože Plečnika od 1934. do 1941. godine, da bi kasnije radio u Urbanističkome institutu za Istru i Hrvatsko primorje te predavao na Tehničkom i Pedagoškome fakultetu u Rijeci.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
