Drama "Cement", koju je po tekstu Heinera Müllera premijerno u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Sebastijan Horvat, nadrealistična je atmosferična metafora nemogućnosti socijalističke utopije u komadu koji cinično rastače ideološke mitove dehumanizirane revolucije.

Ljubavna priča smještena u okvire ideološki pogonjenog postrevolucionarnog društva praizvedena 1973. u Berliner Ensembleu, "Cement" je mračna egzistencijalistička drama danas smatrana ključnim tekstom u opusu Heinera Müllera, jednog od politički možda najintrigantnijih dramatičara našega doba i svakako jednog od najznačajnijih njemačkog govornog područja nakon Bertolta Brechta.

Slovenac Sebastijan Horvat Müllerovu je kritiku poretka koji ideologiju pretpostavlja čovjeku iskoristio kao predložak za mračnu alegoriju opće nemogućnosti socijalne utopije, koketirajući u realističnoj ikonografiji s felinijevski razigranom fantazmagoričnošću, koja tu dramu pretvara u nadrealističnu bajku o čovjeku koji je dopustio ideologiji da mu izbriše ljudskost.

Koristeći kao predložak klasik sovjetskog socrealizma, istoimeni roman Fjodora Gladkova iz 1925. napisan kao hvalospjev naporima proletarijata u obnovi Rusije na krilima Lenjinove nove gospodarske politike, Müller je "Cement" oblikovao kao ozbiljnu političku kritiku posljedica revolucije koja je u ono vrijeme u Istočnoj Njemačkoj ozbiljno provocirala političke elite Istočnoga bloka.

Na toj kritici Horvat gradi svoju predstavu, zrcalno transponirajući motive izvornika na mentalni profil naših prostora, u ciničnoj dekonstrukciji ideološkog jednoumlja koje se, po Horvatu, s propašću Jugoslavije nastavilo jednoumljem neoliberalnog kapitalizma.

Radnja se odvija 1921., a glavni je junak Gleb Čumalov koji se nakon nekoliko godina građanskog rata i Oktobarske revolucije vraća kući gdje, umjesto najavljivanog proleterskog raja na zemlji, nalazi tek totalnu gospodarsku i mentalnu pustoš.

Gradnja novog društva slobodnih i jednakih zapela je negdje između geopolitičkih interesa elita, nesposobnosti boljševičkih aparatčika i ideoloških imperativa revolucije, čije su združene silnice socijalističkoga čovjeka pretvorile u polu-roba u rukama partijske birokracije. Umjesto tvornica, zemlje i prava na samoodređenje, radnici i seljaci dobili su glad – najveći socijalni i društveni eksperiment u ljudskoj povijesti nije ni počeo, a već je neslavno završio.

Dijagnozu propasti socijalističke utopije Müller postavlja na dvije razine: gospodarskoj, općedruštvenoj i pojedinačnoj, ljudskoj. Središnji je motiv tvornica cementa koja je, umjesto da procvate u rukama proletarijata, nakon ukidanja privatnog vlasništva prazna i napuštena. Gospodarska propast uvjetuje društvenu propast, gdje totalna degradacija humanosti pojedinca pretvara u robota u službi Revolucije.

Unutar tog okvira Müller je smjestio neobičnu ljubavnu priču, čiji su protagonisti Gleb, čovjek koji još uvijek nosi u sebi neiskvarene ideale revolucionarnih težnji, i njegova žena Daša, iz čijeg je srca i duše revolucija tijekom godina svakodnevnog nadmetanja u borbi za preživljavanje temeljito isprala svaki trag ljudskosti. Da bi psihički preživjela godine ratne anarhije, žena se mora prepustiti revoluciji i pokloniti joj cijelu sebe, vjerovati u njezine ciljeve i u njoj pronaći smisao žrtvovanja na koje ju je revolucija natjerala.

Fabulu nose dva Glebova cilja: on će pokušati ponovno osvojiti srce svoje sada "emancipirane" žene, i istodobno nastojati uvjeriti novu vlast da radnicima dopusti osposobljavanje cementare kako bi se konačno san o samoodrživosti pokrenuo s mrtve točke.

Igor Vasiljev osmislio je scenografiju lišenu osobnosti, čija grandiozna praznina odražava hladnoću i otuđenost društva ljudi koje je revolucionarna težnja za slobodom izvlastila ne samo od imovine, već i od slobode same, u bolno realističnoj vizualnoj alegoriji razočaranog postrevolucionarnog svijeta napučenog ljudskim strojevima lišenim osobnosti, kojima budućnost ne obećava ništa osim traume nihilizma ideologije.

Izvanredno glumački artikulirana, predstava "Cement" slojevita je teatarska studija ljudske prirode puna brutalne sirovosti i mraka, u šekspirijanski nemilosrdnoj društvenoj drami ispričanoj kroz tragediju jedne ljubavi.

Tekst prema prijevodu Borisa Perića, u adaptaciji i dramaturgiji Milana Markovića, igraju Rakan Rushaidat kao Gleb Čumalov i Nataša Kopeč kao Daša, a glume još Sreten Mokrović, Ugo Korani, Pjer Meničanin, Dado Ćosić, Barbara Prpić, Petra Svrtan, Milica Manojlović, Tina Orlandini, Milivoj Beader, Vedran Živolić, Mateo Videk i Toma Medvešek.

Povezane vijesti

• Premijerom drame „Bizon i sinovi“ otvorena nova Mala scena u INK-u
• PREMIJERA ZADNJE SEZONE IGRE PRIJESTOLJA u travnju iduće godine
• "Cement" Heinera Müllera premijerno 25. rujna u ZKM-u