Duhovitost u ozbiljnoj kritici društva rijedak je autorski dar. U nas često sve puca od doslovne društvene angažiranosti i naporne ozbiljnosti, bili posrijedi filmovi ili rock stihovi. Zgodno je prisjetiti se savjeta velikog češkog redatelja oskarovca Jirija Menzela ("Strogo kontrolirani vlakovi", "Selo moje malo"), kada je za posjeta Hrvatskoj, u dobronamjernoj kritici hrvatskih filmova, kazao da ozbiljno nakon nekog vremena postane smiješno, a da je smiješno uvijek smiješno.

Prozujalo mi je to glavom za prošlotjedne projekcije satiričnog šestominutnog animirano-eksperimentalnog filma Božidara Sekulića "Puležani" u Klubu Pulske filmske tvornice. Uz dojmljivu vizualnost i razigranost kolažirane tehnike, u filmu dominira kritika turizma i apartmanske pohlepe, ali i tradicionalne obitelji i nacionalizma.

Uz pohlepno prizivanje para i gomilanja apartmana, majka za pranja govori: "Oprala sam odjeću, savjest mi je čista, sve bih dala za svoja odvratna derišta", dok u drugoj sceni pojedini likovi na iskrivljenom hrvatskom jeziku s "google translatea" psihodelično ponavljaju: "Mi smo pošten i napaćen narod. Svi su protiv nas. Oni su ti koji su krivi. Uvijek su oni krivi".

- Volio bih motivirati ljude da se stvori identitet za nešto pozitivno, da više cijene Pulu. Živimo u kolektivnom pesimizmu, to nije zdravo okruženje, to treba promijeniti. Ovako se gubi osjećaj zajednice. Kako to povratiti? To je proces. Izgleda da trenutno nitko nema rješenje za to, kaže zrelo i iskreno ovaj mladi 25-godišnji pulski autor koji je, nakon studija grafičkog dizajna, sada na magisteriju "video i novomedijska umjetnost" u Ljubljani.

Prosvjetiteljstvo našeg doba

- Pula kao da je sve provincijalniji i primitivniji grad, oslonjen na "turbo folk" ganjanje turističke pare i pokazivanje tih para? Uz opaku partijsku premreženost podobnih, pad Uljanika i gubitak identiteta, budućnost grada čini se mračnom. Kako ti na to gledaš?

- Iskreno, ne bih rekao da je budućnost Pule toliko mračna, iako se to ne bi reklo po mojem filmu "Puležani". Taj je film nastao 2018. i od tada su mnoga moja razmišljanja evoluirala. Iako zvuči patetično, neosporiva je činjenica da Pula doista spada u najrazvijenije gradove u Hrvatskoj, a Hrvatska - iako na dnu ljestvice visoko razvijenih država - spada u tu kategoriju visoko razvijenih. Iako smo kao društvo postali jako negativni i predali se raljama nihilizma, kvaliteta života se drastično poboljšala i u Puli, i u Hrvatskoj i u svijetu. Živimo u jednom visoko razvijenom globalnom habitatu u kojem je pretilost postala veći problem od gladi. Sve nam je dostupno.

Knjiga kognitivnog psihologa Stevena Pinkera "Prosvjetiteljstvo našeg doba", koju sam nedavno pročitao, mi je poprilično otvorila oči i navela na zaključak da je zapravo ogromna privilegija živjeti u 21. stoljeću, kao i da mnogi toga nisu (nismo) svjesni. Ali, vratimo se na Pulu i njenu "tužnu" realnost. Kako očekivati da su ljudi sretni i zadovoljni kada nemaju nikakvih ciljeva? Pula je grad pun povijesti, priča i zanimljivosti, ali ih ne zna posložiti u jednu koherentnu smislenu cjelinu. Nalazi se u stanju nereda, možemo čak reći kaosa. Potrebno je uspostaviti red. Kad govorim o redu, ne govorim o ideji utopije kao o cilju koji možemo u potpunosti realizirati, već kao o nekakvoj zajedničkoj okvirnoj težnji, koja bi trebala biti dio zajedničkog gradskog identiteta, urbanog ethosa. Iako, želim naglasiti da moramo biti pažljivi kada govorimo o utopijama jer su težnje k utopijama uzrokovale smrti desetaka, možda i stotina milijuna ljudi u prošlom stoljeću. Ta ideja mora biti djelomično fluidna, jer kad je statična svako odstupanje od monolita vodi u apsolutnu destrukciju i tada se ideja o utopiji pretvara u stvarnu distopiju. Dakle, ukratko, ono što je potrebno je dobra okvirna ideja koju ljudi mogu prihvatiti kao težnju koja će ih inspirirati, što će onda rezultirati stvaranjem jedne bolje zajednice koju će činiti sretniji i zadovoljniji pojedinci. Naravno, onda se postavlja pitanje što bi bila ta pozitivna težnja oko koje bismo se mogli kao građani uglavnom složiti.

Obaveze gradske vlasti

- Kakvo je tvoje mišljenje o partijskoj IDS-ovoj vladavini Pulom? Mnogi kažu da je IDS isti kao i HDZ. Što ti misliš?

- Mislim da je prvo potrebno definirati koje su obaveze gradske vlasti, a koje su obaveze građana, uspostaviti "pravilnik" kojeg ćemo se držati i kojeg svi trebaju biti svjesni. Dalje, komunikaciju između građana i vlasti treba držati na optimalnom nivou odnosno, ukoliko se radi o značajnijim projektima, građani bi trebali biti uključeni u debate. Poželjno je dalje poticati razvoj turizma, ali bi taj turizam trebao biti održiv i na višem nivou i reflektirati posebnosti i ljepote Pule. Turisti žude za nečim lokalnim i vernakularnim, i to je nešto što im trebamo ponuditi. Problem parkiranja je i dalje prisutan, ne samo u starom gradu već i šire. Mnoga parkirališta su nastala davno kada je broj automobila bio puno manji i ne mogu primiti današnji kapacitet. Dalje, razvoj grada je potrebno bolje planirati jer vrlo često novonastale četvrti ostaju bez pločnika, što stvara probleme za pješake. Postoje i problemi koji su davno trebali biti riješeni, i ne vidim razlog zbog kojeg još nisu. Na primjer, odvoz glomaznog otpada koji se redovito ostavlja kraj kontejnera i tako stoji danima. Potrebno je naći adekvatno, smisleno rješenje i onda ga objasniti ljudima da se takve stvari više ne ponavljaju. Glede kulture, pozitivno bi bilo organizirati tečajeve i radionice o pulskoj povijesti kako bi se građani s njom bolje upoznali i tako dobili jedan širi pogled na grad. Nije li, na primjer, žalosno da skoro pa nitko u Puli ne zna tko je bio Pietro Ciscutti ili da se veliki slovenski raketni inženjer Herman Potočnik rodio u Puli? Sve su to stvari koje jako utječu na naš odnos prema gradu i mogu biti korisne u izgradnji pozitivnog i zdravog identiteta. I možda najvažnija stvar jest da potencijalne probleme rješavamo tako da učimo od drugih koji su imali iste probleme i uspješno su ih riješili. Dakle, potrebno je surađivati s drugim gradovima i učiti jedni od drugih kako bismo razvijali bolju urbanu sredinu.

Od izbora nemam puno očekivanja. Svim kandidatima i kandidatkinjama želim mnogo sreće. Za Pulu bih volio da bude pozitivan i otvoren grad produktivnih i samostalnih ljudi, ali i grad u kojem će pomoć biti pružena svima onima kojima je doista potrebna. Također bi htio da je to grad koji poznaje i njeguje svoju povijest i kulturnu baštinu, ali i grad koji je okrenut napretku i budućnosti.

Grad s dušom

- Koliko ti se s dulje ljubljanske distance promijenio ili proširio pogled na rodnu Pulu?

- Ljubljana je grad koji ima dušu, i koji je orijentiran k budućnosti, iako je trenutna situacija s covidom jako poremetila tu idilu. Usprkos virusu, grad se i dalje razvija. Baš preko puta moje stare austrougarske zgrade u zadnjih nekoliko mjeseci niknuo je jedan od onih dosadnih staklenih nebodera. Niz prometnih reformi i uređivanje centra grada posljednjih godina je jako promijenilo izgled Ljubljane, i to na bolje, ali je isto tako dovelo do popriličnog rasta cijena nekretnina, što za studente nije baš optimalno. Šećem kraj rijeke Ljubljanice skoro pa svaki dan, uživam u klasičnoj arhitekturi, ali, iskreno, preferiram pulski Lungomare. Mislim da mi najviše nedostaju pulske prirodne ljepote, more, obala, grmljavinske oluje kojih u Ljubljani nema. Ljubljančani prema svome gradu imaju puno pozitivniji odnos za razliku od Puležana, koji po svome gradu konstantno pljuju.

- Sada u Ljubljani radiš film koji kritizira umjetnički establišment. Zašto umjetnički establišment? Zbog taštine, umišljenosti, oportunosti, ovisnosti o režimu ili?

- Točno, radim na još jednom kratkom animiranom filmu. Kritiziram one koji konstantno kritiziraju, a i sâm sam do nedavno bio jedan od onih koje sada kritiziram. Umjetnici su danas uglavnom aktivisti, i obrazuje ih se na način da to budu. Što je super. Aktivizam svakako može biti pozitivan i vrlo često jest. Srećom, tragedije su postale rijetke, ali umjetnici ih očajnički traže. To nije baš zdravo. Neki to nazivaju socijalnim realizmom, ja bih rekao da se radi o fetišiziranju tuđe nesreće. Tu je, također, prisutan mit o egalitarnoj umjetnosti koja je zapravo vrlo elitistička, odnosno apsolutno distancirana od "puka" kojem se navodno obraća. Ne smeta mi elitizam, već lažni moral. Spomenuli ste i ovisnost o režimu. U Sloveniji je trenutno na vlasti desna stranka SDS, koja nije baš naklonjena umjetničkom establishmentu, što je rezultiralo smanjenjem financijskih sredstava nekim važnim kulturnim ustanovama. To je tužna realnost koju (umjetnici) moramo prihvatiti i ideal slobode potražiti negdje drugdje. Treba okrenuti novu stranicu. Na primjer, rast NFT kripto tržišta, odnosno kripto umjetnosti umjetnicima bi mogao otvoriti put do financijske samostalnosti, što bi svakako bilo pozitivno. Treba biti hrabar i razmišljati izvan okvira.

U Puli je vrlo prisutna kultura uhljebljivanja

- Svi šute o padu Uljaniku, dok tisuće njegovih radnika i članova njihovih obitelji tonu u kliničku depresiju i egzistencijalni očaj, a radili su u brodogradilištu koje je podiglo i hranilo Pulu?

- Sudbina Uljanika je uistinu tragična i silno me žalosti. Pula se od sredine 19. stoljeća pa sve do 1990-ih godina razvijala zahvaljujući brodogradnji i rekao bih da je Uljanik bio velika poveznica među ljudima. Što je razlog propasti Uljanika? Siguran sam da je za to više razloga, od kojih je glavni definitivno korupcija i loše vodstvo, ali ne možemo ignorirati činjenicu da je cijeli zapadni svijet prošao kroz proces automatizacije i deindustrializacije. Industrija se preselila u Aziju. Time, naravno, nemam namjeru opravdati loše i krive postupke vodstva Uljanika. Volio bih da brodogradnja koja je nekoć zapošljavala ogroman broj ljudi i dalje ostane dio Pule jer je to dio/srž njenog identiteta. Što se tiče kulture uhljebljivanja, ona je u Puli vrlo prisutna. Žalosti me i to je nešto što smatram moralno pogrešnim. Volio bih kada bi se nešto po tom pitanju promijenilo, ali nisam optimist. Ali, ne znači da se ne nadam.

Povezane vijesti

• "Opa Lewis" Abella Dangerza