U lipnju sam prisustvovala otvorenju meni uvijek posebnoga Festivala rane glazbe u Dvigradu i ugodno sam se iznenadila kada je ansambl Canticum Trombonorum iz Basela, pod umjetničkim vodstvom Maximiliena Brissona i Tina Cugelja, najavio uradak Henrika VIII. (1491. – 1547.) i njegova špijuna (potonji se također spominje u koncertnome letku). Riječ je o skladbi za vesela okupljanja (engl. party song), kojom se veličaju trenutci mladenačke dokolice u društvu dobrih prijatelja, što objašnjava njezin naslov Pastime with good company.

Iskoristih spomenutu najavu kao povod za nešto podrobnije istraživanje glazbenoga nasljeđa engleskoga kralja, drugoga u nizu iz utjecajne dinastije Tudor. Svima nam je najviše poznat po nevjerojatnomu ljubavnom životu sa šest supruga (jedna preminula nakon porođaja, jedna ga nadživjela, od dvije se razveo, a dvije dao smaknuti) i nebrojenim ljubavnicama te, upravo zbog toga, poreknuću papinske vlasti nad Crkvom u Engleskoj kada se proglasio njezinim vrhovnim poglavarom 1534. godine.

Poznati portreti

Nekoliko mu je portreta poznato u najširoj javnosti, posebice onaj njemačkoga slikara Hansa Holbeina mlađega, no svi su oni nastajali u njegovoj srednjoj životnoj dobi kada je već postao pretio i obolio od dijabetesa, što nije neočekivano ako se uzme u obzir njegov legendarni apetit. Padom s konja jednom prigodom ozbiljno je ozlijedio nogu i potom stalno osjećao bol, pa je utjehu tražio u preobilnoj hrani, a i pokretljivost mu se posljedično smanjivala.

Osim tjelesnih obilježja, mijenjao je psihičko stanje, ponašajući se sve više poput tiranina. Njegova se mentalna promjena ujedno povezuje s podatkom da je nakon očito sudbonosna pada ostao u nesvjestici najmanje dva sata. Opsjednut vlastitim zdravstvenim stanjem, imao je knjižicu s popisom lijekova za svoje brojne boljetice, s dvjestotinjak uputa o tome kako ih pripravljati. Mletački veleposlanik u Engleskoj 1515. godine, međutim, navodi da je mladi princ omiljen diljem Europe, vitak (1,87 m visok), snažne atletske građe, veseo i zgodan, a kako i ne bi bio bogato urešen zlatnim nakitom i srebrnim dodatcima, pomislili bi i danas neki.

Izvori ga poslije najčešće opisuju kao samodopadljivoga i okrutnoga vladara, željnoga neograničene moći i slave. Budući da mu se vladavina od 1509. godine sve do smrti poklapa s renesansnim razdobljem, dodatno se naglašava kako je predstavljao oličenje pravoga renesansnog vladara – inteligentnoga, obrazovanoga i autoritarnoga. U mladosti su ga čak nazivali "univerzalnim genijem" i "zlatnim princem", a u zrelosti opisivali kao "najbolje odjevenoga suverena u cijelome svijetu" zbog pretjeranoga nošenja luksuzne odjeće od svile, baršuna i krzna, vidno otežale od dragoga kamenja.

Općenito su ga smatrali najbogatijim onodobnim monarhom zbog činjenice da je Katoličkoj crkvi u Engleskoj, nakon razlaza s Rimom, preoteo ogromno bogatstvo i prostrane zemljoposjede, pa je udvostručio prihode, istina, na kraći rok. Unatoč tomu, narodu je nametao prezahtjevne poreze, ali je paralelno utirao put budućoj engleskoj dominaciji, zahvaljujući učvršćivanju vlasti u Walesu i Irskoj, te pokušajima širenja vlasti na Škotsku. Poticao je razvoj domaćega gospodarstva i izgradnju flote, stoga se tvrdi da je upravo Henrik VIII. utemeljio njihovu ratnu mornaricu.

Prema opisu jednoga suvremenika krasilo ga je poliglotsko znanje, jer je dobro govorio francuski, latinski i španjolski jezik (malo i talijanski), njegovao snažne religiozne osjećaje (triput je dnevno išao na misu), obožavao lov i tenis (općenito sportske aktivnosti na otvorenome), razmetao se spretnošću u viteškim igrama i snagom pri zatezanju luka. Svirao je nekoliko instrumenata, uglavnom onih s klavijaturama, puhačkih i žičanih. Osim skladanjem, bavio se pjevanjem i plesanjem, te pisanjem poezije.

Iza sebe je ostavio najviše skladbi od bilo kojega drugog britanskog monarha, premda su mu nerijetko pogrešno pripisivali aranžmane postojećih djela ili pojedine njihove dodatke. Stotinjak skladbi pronađeno je u takozvanome "Rukopisu Henrika VIII.", vjerojatno nastalom prikupljanjem nekoga dvorjanina, ali se 33 (ili 34) smatraju njegovim stvaralaštvom. Među njima je skladba čiju nedavnu istarsku izvedbu spominjem na početku teksta.

Sadržajno su uglavnom zrcalile brige proizišle iz vladarske pozicije, ljubavne intrige vođene po ustaljenim pravilima dvorskoga ponašanja, te poteškoće u prevladavanju neravnoteže između nekadašnje mladenačke bezbrižnosti i odgovornosti nametnutih zbog upravljanja monarhijom. Biranim riječima i notama najviše je, ipak, slavio zadovoljstva i blagodati dvorskoga života. Iako mu se tradicionalno pripisivala popularna skladba Greensleeves, neuvrštena u gore navedenu pjesmaricu, ona ne pripada Henriku VIII., jer su je relativno nedavno stručnjaci datirali u razdoblje nakon njegove smrti.

Suviše je ironično podsjećati na uobičajenu pretpostavku o tome da ju je namijenio karizmatičnoj i samosvjesnoj Ani Boleyn, drugoj supruzi koju će neočekivano optužiti zbog izdaje i dati ju pogubiti 1536. godine u krugu londonskoga Towera. No, "milosrdno" joj je uslišao zamolbu da egzekutorima dopusti korištenje mača umjesto sjekire. Monstruozno!

Pisma što joj ih je pisao do danas se čuvaju u Vatikanskim arhivima, svjedočeći o njegovim (ne)iskrenim ljubavnim osjećajima. Jedan od najpopularnijih engleskih skladatelja prošloga stoljeća, Vaughan Williams, potaknut glazbom Henrika VIII., predložio je Fantaziju na Greensleeves, pa vam preporučam da ju poslušate.

Nepripremljen

Godine 1509. Henrik VIII. preuzeo je prijestolje kao osamnaestogodišnjak, jer mu je stariji brat – prvorođenac u obitelji – preminuo od iznenadne bolesti i mladi se princ potpuno nepripremljen našao u vladarskoj ulozi umjesto u namijenjenoj mu crkvenoj službi. Tijekom svojega vladarskog razdoblja glazbi je stalno poklanjao zapaženo mjesto na dvoru. Nijedna se raskošna ceremonija nije mogla zamisliti bez glazbene pratnje, bilo da je riječ o susretima s ostalim vladarima, procesijama, banketima, turnirima ili sličnim situacijama.

U literaturi se nerijetko može naći precizniji opis glazbom uveličanoga Svibanjskog dana (engl. May Day) 1515. godine, točnije tradicionalnoga obilježavanja dolaska proljeća 1. svibnja. Zbog ljubavi prema glazbi strastveno je također skupljao instrumente, pa mu je zbirka vrlo vrijedna. Osim toga, angažirao je izvrsne glazbenike, među kojima se najčešće spominje očito omiljeni mu William Cornysh, kojemu je čak darovao imanje u Kentu u znak priznanja i zahvalnosti. Prema jednome podatku na koji sam naišla za dugoga i turbulentnoga života okupio je ukupno 58 glazbenika (navodno ih je prije bilo tek pet ili šest), a među njima su mnogi bili stranoga podrijetla.

Nekolicina ih je zapravo ostala bez posla i prihoda nakon što je upravo Henrik VIII. naredio zatvaranje najmanje 800 samostana i drugih vjerskih objekata, te zapljenu crkvenih dobara u korist monarhije, a slijedom žestoke svađe s papom Leonom X. Njegovim se stvarnim zalaganjima za razvoj glazbe u Engleskoj pridodaju dvije itekako važne institucije, Christ Church u Oxfordu i Trinity College u Cambridgeu, jer ih je on utemeljio.

Dovršio je također veličanstvenu kapelu King’s Collegea u Cambridgeu, navodno "jednu od najljepših u Europi u kasnome srednjem vijeku", koja u naše doba bilježi godišnju brojku od najmanje 250 tisuća posjetitelja zadivljenih posebice vitrajima u čijim se prizorima neskriveno oslikava sva moć Tudorovih.

Da krv nije voda pokazat će se na primjeru djevojčice koju mu je rodila nesretna Ana Boleyn. Riječ je o budućoj Elizabeti I. za koju povijesni izvori navode da je uživala plesati i dobro svirala na virginalima.

Današnji analitičari tvrde kako je Henrik VIII. bio čvrste ruke kada je zemlja trebala sigurnoga vladara početkom XVI. stoljeća radi suzbijanja novih građanskih nemira, ali se također slažu u mišljenju da je bio nesiguran muškarac, što uglavnom objašnjavaju njegovim burnim ljubavnim vezama s nepredvidivim obratima. Nesigurnost mu je zapravo proizlazila najviše iz nemogućnosti da što prije dobije sina koji će ga sigurno jednoga dana naslijediti.

Polazeći od dostupnih podataka, analitičari dodaju kako je znao biti zao prema dvorjanima, paranoidna ponašanja i sklon vlastitu sažaljenju. Beskrajno hvalisav, za svoje pogreške uvijek je okrivljivao druge. U svakome slučaju povijest ga pamti kao jednoga od najkontroverznijih monarha koji je, međutim, vodio naciju-zemlju k vrhuncu, sukladno logici geopolitičkih, vojnih, gospodarskih i društveno-kulturoloških prilika u njegovo doba.

Svojom je politikom zacijelo pridonio uvođenju "zlatnoga doba" u Britaniju, prepuštajući se velikim ulaganjima u umjetnost, što mu nije trebalo predstavljati problem kao najbogatijemu monarhu u engleskoj povijesti, pretpostavljaju neki stručnjaci. Ujedno je zabilježen kao autor djela Assertio septem sacramentorum adversus Martinum Lutherum (hrv. Obrana sedam sakramenata protiv Martina Luthera), objavljenoga 1521. godine. U njemu je jasno izrazio protivljenje učenju Martina Luthera, zbog čega mu je papa Leon X. (prije njihova nepomirljiva sukoba s trajnim posljedicama) laskavo udijelio epitet branitelja vjere (latin. defensor fidei).

Autorizirao je potom prijevod Biblije i nadgledao njezino objavljivanje na engleskome jeziku 1539. godine (poznata kao The Great Bible). Osim navedenoga, gradio je velebne palače, među kojima je najpoznatija Hampton Court u blizini Londona, a zidove im prema mjerilima ondašnjega uređenja (ali i zbog hladnoće) pokrivao tapiserijama isprepletenima srebrnim i zlatnim nitima kako bi zavodljivo svjetlucale okružene salonskim svijećama. Navodno je raspolagao zbirkom od barem dvije tisuće dragocjenih tapiserija. Od engleskih, nizozemskih, njemačkih, francuskih i talijanskih majstora naručivao je namještaj, umjetnine, svakovrsna renesansna čudesa…

Mnogi ga zato smatraju maničnim skupljačem vrijednih stvari, vođenim potrebom za razmetanjem vlastitim bogatstvom i moći. Njegova je višeslojna osobnost inspirirala velike umjetnike, kao što su William Shakespeare, Calderón de la Barca i Camille Saint-Saëns. Nama se u Hrvatskoj čini važnim i zanimljivim znati kako je "Evanđelistar" (izvorno Euangelistarium), sustavna etička rasprava o vjeri, nadi i ljubavi iz pera oca hrvatske književnosti, Marka Marulića (1450. – 1524.), zauzimala istaknuto mjesto u njegovoj knjižnici.

Štoviše, Henrik VIII. u svojemu je primjerku jednoga od izdanja ostavio niz vlastoručnih bilješki na latinskome jeziku. O Marulićevu, pak, utjecaju na engleske intelektualne krugove u renesansnome razdoblju u Hrvatskoj reviji 2011. godine pisala je dr. sc. Iva Kurelac, danas viša znanstvena suradnica u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu.

Povijesna važnost

Bez obzira što doista mislili o Henriku VIII. (prototip despota, nemilosrdni ženskar i bezobzirni nasilnik, nezasitni proždrljivac, radikalni reformator, pravi vizionar, lukavi strateg, pohlepni grabežljivac, nesiguran muškarac, tipični hipohondar, umjetnička duša ili pomalo sve navedeno), nadam se da ćete prihvatiti tvrdnju prema kojoj on ipak pripada najvećim protagonistima novije europske i svjetske povijesti. Sjećam se kako sam zbunjeno reagirala kada sam ugledala njegovo posljednje počivalište pored omiljene mu treće supruge Jane Seymour, majke željno očekivanoga sina, budućega Eduarda VI.

Dogodilo se to u kapeli svetoga Jurja u Windsoru prije nekoliko godina kada sam u prvome trenutku bila anglistički ushićena s obzirom na njegovu povijesnu važnost, prije svega, u stvaranju moderne Britanije, no ubrzo sam osjetila istinsku nelagodu zbog njegovoga ponašanja prema suprugama (ostalim dvorkinjama) koje je birao da bi ih u početku (navodno) volio i potom nezaštićene odbacivao. Prava ljubav i slasna vlast, pa još na renesansnome dvoru – ide li to uopće jedno s drugim?!

Onima koji su književno možda slabije upućeni u osjetljiva pitanja (ne)prijetvorne strasti i (ne)kontrolirane potrebe za raznim prijestoljima preporučam djela vrhunskoga znalca oduvijek i zauvijek moćne žudnje (toga mračnog predmeta želje) za posjedovanjem svega, svačega i svakoga (svakoga, svačega i svega, kako vam drago!). Mislim na Shakespearea, naravno. Njegove nas mudre lekcije ne prestaju poučavati o raskošnoj nijansiranosti ljudske prirode i začudno nepredvidljivim mehanizmima koji njome upravljaju u zadanim vremensko-prostornim uvjetima, ali i neovisno o njima.