Dana 6. siječnja 1839., u francuskom listu »Gazette de France«, François Arago je objavio otkriće Louisa Daguerrea, predstavljajući dagerotipiju – prvi trajni fotografski proces. Iako su Francuzi odmah objavili ovo revolucionarno otkriće, trebalo je tri mjeseca da ta vijest stigne do Zagreba i Hrvatske. Naime, 6. travnja iste godine, u zagrebačkim novinama Danica ilirska, u rubrici Različnosti objavljen je kratak članak pod naslovom »Najznatnije odkritje našega vremena«. Ovaj tekst pružio je prvi uvid u ono što se znalo o Daguerreovom inovativnom procesu.

Pojava dagerotipije u Zagrebu

Među prvima koji su se upoznali s dagerotipijom bio je trgovac Demetar Novaković. Godine 1839. boravio je u Parizu, u isto vrijeme kada je Daguerre predstavio svoj pronalazak. Novaković je naučio kako izrađivati dagerotipije izravno od Daguerrea te je iste godine nakon povratka u Zagreb, započeo s izradom dagerotipija. Godine 1840. svoje fotografske vještine koristio je u Beogradu i Budimpešti. Njegove su slike, nažalost, izgubljene, no poznato je da je snimao pejzaže i vedute Zagreba, što je bilo u skladu s tehnološkim ograničenjima rane dagerotipije. Zbog duge ekspozicije, pejzaži su bili prikladniji od portreta.

Početkom 1841., Ilirske narodne novine izvijestile su o tehničkom napretku u izradi dagerotipija, što je rezultiralo kraćim vremenom ekspozicije. To je omogućilo procvat portretne fotografije i otvorilo put otvaranju prvih fotografskih ateljea. Jedan od najpoznatijih dagerotipista koji je tada posjetio Zagreb bio je Johann Bosch. Njegov rad bio je detaljno opisan u njemačkom članku iz 1842. godine, objavljenom u novinama Croatia, pod naslovom »Daguerreotypie in Agram«. Bosch je pripadao Bečkoj školi dagerotipije, koja je bila poznata po korištenju Voigtländerove kamere s Petzvalovim objektivom te primjene tada aktualnih unapređenja prema otkrićima Franza Kratochwilea (kombinacija klornih i bromovih para) i braće Natterer (kombinacija joda, broma i klora), čime je duljina ekspozicije ploče u kameri smanjena prvo na nekoliko sekundi, a zatim i na manje od jedne sekunde. Pored portreta Bosch je snimao panorame Zagreba i Save, kao i određene dijelove grada koji su korišteni kao predlošci za litografije. Njegov tromjesečni boravak u Zagrebu ostavio je snažan utjecaj i učinio ga ključnom figurom u povijesti fotografije u Hrvatskoj. Nakon Boschovog odlaska, zagrebačke novine su na nekoliko godina prestale spominjati dagerotipiju, sve do 1846. Tijekom godina, kroz Zagreb su prošli brojni dagerotipisti koji su radili u raznim ateljeima. Među njima su se istaknuli J. Strohberger, Josip Hausbaum, Ludwig Gollob, Michael Kaehnlein, Ferdinand Rahmann i Joseph Kallain. Do sredine 1850-ih, zlatno doba dagerotipije u Zagrebu je prošlo, što je potvrdio i posljednji oglas u kojem se spominje dagerotipija iz kolovoza 1855. godine. Iako niti jedan dagerotipist nije imao stalni atelijer u Zagrebu, nego su samo prolazili kroz grad, njihovo djelovanje je ostavilo neizbrisiv trag u povijesti hrvatske fotografije.

Fotografski ateljei

Druga polovina 19. stoljeća donijela je brojne inovacije i napredak u svijetu fotografije. S napretkom tehnike, veličina fotografija i njihova kvaliteta znatno su se poboljšale. Prelaskom s dagerotipije na albuminske fotografije, format se smanjio, ali je kvaliteta postala daleko bolja. Fotografije su postajale detaljnije, a sam proces snimanja brži, što je privuklo širu publiku i povećalo interes za fotografiju kao medij. Krajem 19. stoljeća dolazi i do pojave prvih stalnih fotografskih ateljea omogućavajući ljudima pristup profesionalnoj fotografiji na svakodnevnoj razini. Međutim, ateljei postaju mnogo više od mjesta za snimanje portreta. Oni su postali svojevrsni kulturni saloni, gdje su se ljudi okupljali kako bi razmjenjivali ideje i informacije, upoznavali s najnovijim tehničkim dostignućima u fotografiji i divili se novim radovima. Pored toga u ovim ateljeima stvarali su se portreti koji nisu bili samo umjetnička djela, već su odražavali i društvene norme te modne trendove tog vremena. Način poziranja, odjeća, pa čak i frizure ljudi na fotografijama postajali su uzori za ostale članove društva.

Franjo Pommer: pionir hrvatske fotografije

U Zagrebu, kao i ostatku Hrvatske, fotografija je postala sve dostupnija i popularnija, a ključnu ulogu u toj transformaciji imali su pioniri poput Franje Pommera i Ivana Standla. Franjo Pommer, rođen 1818. godine u Danskoj, jedna je od ključnih figura u povijesti hrvatske fotografije. Pommer se u Zagreb preselio 1852. godine kad i otvara atelje u Gornjem gradu, u Kuševićevoj ulici s Josephom Kallainom. Bio je to prvi stalni fotografski studio u Zagrebu.

(Foto: Promo)

Pommerova prva faza rada obilježena je korištenjem velikih formata fotografija na soljenom papiru, tehnikom koja je zahtijevala visoku preciznost i vještinu. Godine 1855. započeo je raditi na svom prvom velikom fotografskom projektu – portretiranju najpoznatijih hrvatskih književnika. Među njima su bili Vjekoslav Babukić, Mirko Bogović, Dimitrija Demetar, Ivan Kukuljević Sakcinski, Bogoslav Šulek, Ljudevit Gaj te braća Antun i Ivan Mažuranić. Ovi portreti nisu bili samo dokumenti vremena, već su imali i neprocjenjivu povijesnu vrijednost, jer su bilježili izgled i osobnost najistaknutijih osoba hrvatske kulturne scene. Pommerova druga faza, koja je započela tijekom 1860-ih godina, obilježena je prelaskom na tehniku albuminske fotografije formata carte-de-visite koje su ubrzo postale vrlo popularne među zagrebačkim građanstvom. Zahvaljujući tome, Pommer je postao jedan od najtraženijih fotografa u Zagrebu, a njegov studio postao je centar umjetničkog života. Njegovi portreti, kao i pejzaži Zagreba i njegove okolice, danas predstavljaju neprocjenjivo kulturno blago.

Ivan Standl: Inovator i dokumentarist

Ivan Standl rođen je 1832. godine u Češkoj, no svoj život i rad posvetio je Zagrebu, gdje se preselio sredinom 1860-ih godina. Kao drugi ključni fotograf tog razdoblja, svojim radom doprinio je dokumentiranju svakodnevnog života i kulturnih znamenitosti Hrvatske. Standl je brzo postao jedan od vodećih fotografa tog doba. Istaknuo se ne samo kao portretni fotograf, već i kao fotograf pejzaža i arhitektonskih objekata. Njegove serije fotografija koje prikazuju prirodne ljepote Hrvatske, kao i kulturne spomenike, odigrale su važnu ulogu u očuvanju vizualne povijesti tog vremena. Jedan od najvažnijih Standlovih doprinosa hrvatskoj fotografiji je njegovo dokumentiranje posljedica velikog potresa u Zagrebu 1880. godine. Te fotografije oštećenih zgrada i urbanih veduta Zagreba danas su nezamjenjiv izvor informacija o tom povijesnom događaju.

(Foto: Promo)

Standl je poznat i po svojim fotografskim mapama i albumima. Njegov prvi album s 12 fotografija »Jurjaves« izdan je 1867. godine, a slijede ga mnoga druga izdanja, uključujući i prvu hrvatsku foto-monografiju »Fotografijske slike iz Hrvatske« iz 1870. godine. Kao ovlašteni sudski fotograf, Standl je snimao predmete i dokaze u kaznenim postupcima. Njegove fotografije korištene su kao dokazni materijali na sudu, što je bio pionirski korak u primjeni fotografije u pravosuđu. Pred kraj života, Standl se posvetio pedagoškom radu, prenoseći svoje znanje i iskustvo na prve zagrebačke fotoamatere okupljene u Društvu umjetnosti. Njegov atelijer bio je dostupan za mlade fotografe, čime je znatno doprinio razvoju fotografije u Hrvatskoj. Ivan Standl preminuo je u Zagrebu 30. kolovoza 1897. godine. Nakon njegove smrti, njegovu fotografsku djelatnost kratko je nastavila njegova udovica Klementina, no atelijer je prestao s radom 1. kolovoza 1898. godine.

Pojava i značaj foto klubova u Hrvatskoj

Daljim napretkom tehnologije fotografija je postajala sve dostupnija, pojavila se i nova grupa entuzijasta – amaterski fotografi. Često su se okupljali unutar planinarskih društava, gdje su mogli slobodno fotografirati prirodu i društvene događaje, doprinoseći razvoju fotografije kao hobija. Njihova strast prema fotografiji dovela je do osnivanja prvih fotoklubova, u kojima su se okupljali ljubitelji fotografije kako bi razmjenjivali iskustva, organizirali izložbe, učili jedni od drugih i eksperimentirali s novim tehnikama. Prvi klub amaterskih fotografa u Hrvatskoj osnovan je 1892. godine unutar Društva za umjetnost i obrt, potaknut međunarodnim izložbama i fotoamaterskim pokretima iz Europe. Iako je klub amaterskih fotografa djelovao samo tri godine, imao je ključnu ulogu u povezivanju hrvatske fotografije s međunarodnim trendovima te u promicanju amaterske fotografije kao legitimne umjetničke forme.

Dok su se profesionalni fotografi poput Standla uglavnom bavili portretima, fotoamateri su bili usmjereni prema vanjskim prizorima i svakodnevnim životnim situacijama. Oslobođeni komercijalnih pritisaka, mogli su birati motive prema vlastitim sklonostima, stvarajući često vrlo umjetničke i osobne fotografije. Njihovi radovi ne samo da dokumentiraju život tog vremena, već i odražavaju osobne vizije i estetske sklonosti svojih autora.

Nakon Prvog svjetskog rata, interes za fotografiju ponovno se budi, a 1922. godine osnovan je Fotoklub Zagreb, koji će igrati ključnu ulogu u daljnjem razvoju umjetničke fotografije. Fotografije članova kluba isticale su se specifičnim stilom koji je uključivao bogatstvo detalja u tamnim dijelovima slike, briljantnost i fokus na motive iz svakodnevnog života, sela, folklora i prirode. Ove karakteristike postale su zaštitni znak zagrebačke škole fotografije a ona postaje međunarodno prepoznata te fotografi sve češće izlažu na međunarodnim izložbama, osvajajući nagrade i priznanja. Jedan od ključnih momenata u povijesti zagrebačke škole fotografije bilo je organiziranje niza izložbi koje su privukle pažnju domaće i međunarodne javnosti. Izložbe poput Sveslavenske izložbe umjetničke fotografije 1935. godine i 4. međunarodne izložbe fotografije 1936. godine pomogle su učvrstiti ugled zagrebačkih fotografa na europskoj sceni. Ove izložbe bile su prilika da se prikaže kreativni potencijal tih fotografa i njihov doprinos svjetskoj fotografiji. Zagrebačka škola fotografije nastavila je jačati, a jedan od vrhunaca tog razvoja bilo je osnivanje Hrvatskog fotoamaterskog saveza 1939. godine. Savez je okupio nekoliko foto klubova iz različitih dijelova Hrvatske, uključujući klubove iz Zagreba, Sušaka, Osijeka i Daruvara. Cilj ovog saveza bio je promovirati fotografiju i poticati njen daljnji razvoj kao umjetničke forme. Iste godine, 1939., otvoren je odjel za fotografiju u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Ovo je bio važan trenutak za hrvatsku fotografiju jer je označio početak sustavnog prikupljanja i čuvanja fotografskih radova kao dijela nacionalne kulturne baštine. Fotografija je time dobila priznanje kao umjetnički medij koji zaslužuje institucionalnu pažnju i zaštitu. Zagrebačka škola fotografije, s Fotoklubom Zagreb kao svojim središtem, obilježila je važno razdoblje u povijesti hrvatske fotografije. Njezin specifičan stil i fokus na svakodnevne motive, s međunarodnim uspjehom i organiziranim izložbama, učinili su je prepoznatljivom na europskoj fotografskoj sceni. Iako je Drugi svjetski rat prekinuo njezin razvoj, utjecaj ove škole osjeća se i danas, a sačuvani radovi predstavljaju neprocjenjiv dio hrvatske kulturne baštine.

Osim foto klubova, značajnu ulogu u razvoju fotografije imali su i fotografski časopisi. Od 1926. do 1927. izlazio je Fotografski vjesnik, a 1932. počela je izlaziti »Foto Revija«. Ovi časopisi su pružali prostor za raspravu o fotografskoj tehnici i estetici, te su omogućili fotoamaterima da dijele svoja djela i ideje s širom publikom.

Značajni autori

Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina, svijet je zahvatila velika gospodarska kriza koja je mnoge ljude ostavila bez posla i dovela do siromaštva. Ova kriza utjecala je i na društvena kretanja, što je dovelo do razvoja socijalne tendencije u fotografiji. U Hrvatskoj, ova socijalna dimenzija fotografije posebno dolazi do izražaja u prvoj polovici 1930-ih, kada fotografi počinju dokumentirati teške uvjete u kojima su se nalazili radnici i pripadnici nižih društvenih slojeva. Fotografije iz tog razdoblja, posebno one u obliku reportaže, pokušavale su skrenuti pažnju na njihove probleme i prikazati kolektivno životno iskustvo većine koja se suočavala s neimaštinom.

Među ranim fotoamaterima i profesionalcima ističu se imena poput Franje Mosingera, Toše Dapca i Đure Janekovića, čiji je rad ostavio dubok trag u povijesti hrvatske fotografije. Njihova umjetnička sloboda, kombinirana s tehničkom inovacijom, pomogla je oblikovati smjer razvoja fotografije u 20. stoljeću.

Franjo Mosinger

Započevši svoj opus u poetici piktorijalizma i tradiciji atelijerske produkcije, u razdoblju između svjetskih ratova kreativno je prihvatio avangardne umjetničke i tehnološke inovacije te ih unio u hrvatsku fotografiju. Pod dojmom njemačke izložbe »Film und Foto« koja je gostovala u Zagrebu 1930., usvaja avangardne ideje. Fotografira predmete svakodnevne uporabe, postižući perspektivnim skraćenjem i distorzijom prostora sugestivnu monumentalnost, dok naglašene sjene upućuju na utjecaj ekspresionističkoga filma. U nekim radovima približio se dadaizmu, nadrealizmu i konstruktivizmu. Njegovim fotografijama iz prve polovice 1930-ih najsnažniji biljeg dala je poetika i motivi nove stvarnosti, a izraz je gradio oslanjajući se na ideje Bauhausa i fotografski rad Lászla Moholy-Nagya. Prizorima rada priklonio se socijalnoj struji koja je prevladavala hrvatskom likovnošću 1930-ih, a snimkama novog urbanog krajolika bilježio je procese urbanizacije, industrijalizacije i konzumerizma. Aranžiranjem svakodnevnih predmeta u neočekivanim odnosima nastaju fotografije simboličkog potencijala, poput prikaza sata i mrtvačke glave kao metafore prolaznosti (»Studija«, oko 1930.), dok je slika »Užas« (1933.), na kojoj vojnička čizma gazi krhke porculanske glave razbijenih lutaka, sugestivna kritika nacizma i militarizma.

(Foto: Promo)

Pedagoškim i publicističkim radom te javnim predavanjima i natječajima intenzivno je radio na popularizaciji fotografije kao umjetnosti i integralnog dijela kulturnoga života te dao važan poticaj razvoju hrvatske fotografije.

Đuro Janeković

Đuro Janeković (1912.-1989.) bio je jedan od najvažnijih, ali dugo nepoznatih fotografa u hrvatskoj povijesti, čije otkriće posljednjih godina značajno obogaćuje panoramu hrvatske fotografije iz 1930-ih. Njegov opus, prikazan na izložbi 2009. godine, pokazuje ga kao pionira u različitim žanrovima suvremene fotografije, uključujući angažiranu umjetnost, fotoreportažu, sportsku fotografiju i reklamnu fotografiju. Godine 1933. postao je jedan od prvih profesionalnih fotoreportera u Hrvatskoj i pridružio se Fotoklubu Zagreb, ali je zadržao vlastiti stil, često se udaljujući od prevladavajuće klupske estetike.

(Foto: Promo)

Janekovićeva fotografija obuhvaća širok spektar tema, od svakodnevnog života do pejzažnih motiva, koje je snimao u stilu Zagrebačke škole. Njegov rad često odražava utjecaje avangardnih ideja i estetike, posebno u noćnim snimkama Zagreba, gdje je eksperimentirao s dugom i dvostrukom ekspozicijom. Posebno se istaknuo u sportskoj fotografiji, bilježeći pokret na neuobičajene načine, slično Martinu Munkácsyju Mađarskom fotografu koji je radio u Nemačkoj. Iako se nije posebno bavio modnom fotografijom, njegovi radovi daju uvid u modu i odijevanje tadašnjih vremena. U novinskoj fotografiji Janeković je često tražio detalje i segmente izvan glavnog fokusa, izdvajajući ih u samostalne umjetničke cjeline. Janekovićev doprinos hrvatskoj fotografiji posebno je značajan zbog njegovog inovativnog pristupa i istraživanja različitih vizualnih stilova, što ga čini jednim od najvažnijih fotografa svog vremena.

Tošo Dabac

Tošo Dabac jedan je od najznačajnijih hrvatskih fotografa 20. stoljeća, a njegov bogat opus i danas ima veliku umjetničku i dokumentarnu vrijednost. Dabac je rođen 1907. godine i već u mladosti je pokazao interes za vizualne umjetnosti. Nakon što je prekinuo studij prava, njegova karijera krenula je u smjeru filma i fotografije, čime je započeo put koji će ga učiniti jednim od najvažnijih kroničara života u Zagrebu. Dapčev prvi susret s fotografijom dogodio se 1924. godine, kada je zahvaljujući svom školskom kolegi Ivici Sudniku iz Samobora počeo eksperimentirati s fotografiranjem. Njegova prva sačuvana fotografija je panorama Samobora, snimljena 7. ožujka 1925. godine a već 1932. godine Dabac prvi put izlaže na izložbi amatera u Ivancu, što je označilo početak njegove javne fotografske karijere.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Dabac se profilirao kao jedan od glavnih predstavnika Zagrebačke škole fotografije. Posebno se ističu njegovi ciklusi »Bijeda« i »Život ulice« iz razdoblja 1932. – 1935. godine, u kojima prikazuje život običnih ljudi, prosjaka, radnika i putujućih cirkusanata. Njegove fotografije ne samo da su umjetnički snažne, već služe i kao važan dokument socijalne stvarnosti tog vremena. Sudjelovao je na brojnim izložbama u Europi i Americi, uključujući Prag, Filadelfiju, Beč, Frankfurt, Minhen i New York, a 1938. godine dobio je prestižnu nagradu američkog časopisa Camera Craft za najbolju fotografiju u mjesecu. Godine 1951., Foto-savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije, a bio je i član prestižnog »Photographic Society of America«. Nakon njegove smrti 1970. godine, njegov nećak, Petar Dabac, preuzeo je vođenje njegovog ateljea, koji je kasnije preimenovan u Arhiv Tošo Dabac.

Razvoj fotografije u Hrvatskoj, od prvih dagerotipista do fotografije sredine 20. stoljeća, odražava kako je ovaj medij evoluirao u skladu s tehnološkim napretkom i društvenim promjenama. Od skromnih početaka s dagerotipijom, preko prvih stalnih ateljea i pojave foto klubova, pa sve do međunarodnog priznanja Zagrebačke škole fotografije, domaći fotografi su ostavili dubok trag u kulturnoj baštini zemlje. Njihovi radovi ne samo da dokumentiraju povijesne trenutke, već i oslikavaju društvene norme, estetske preferencije i svakodnevni život kroz različite epohe. Usprkos izazovima poput ratova i ekonomskih kriza, fotografija u Hrvatskoj nastavila je da se razvija, postavljajući temelje za nove generacije fotografa i njihov doprinos globalnoj fotografskoj sceni.