Smještena u jugoistočnoj Engleskoj, slikovita grofovija Oxfordshire prepoznatljiva je po nizinama omeđenim brežuljcima. Poznata je također po bogatom povijesnom naslijeđu, o čemu svjedoče brojne sakralne i svjetovne građevine ili njihovi ostatci, a napose dvorci i palače sa znalački uređenim vrtovima i parkovima.

Jedna od palača, udaljena 30-tak minuta vožnje od Oxforda, središta grofovije, jest palača Blenheim (izgovara se Blenem) nedaleko mjestašca Woodstock, a cesta do nje vijuga kroz raskošno zeleni krajobraz tako da mi nije bilo jasno zašto baš nitko od mladih azijskih turista koji su se vozili sa mnom u lokalnom autobusu jednog sunčanog nedjeljnog jutra nije uživao u divnim ljetnim prizorima. Umjesto toga, netremice su gledali u zaslone mobitela, tražeći na njima tko zna što!?

Određena inhibicija

Palača Blenheim, izgrađena početkom XVIII. stoljeća, dar je engleskog Parlamenta Johnu Churchillu, prvom vojvodi od Marlborougha. Naime, vojvoda je tijekom Rata za španjolsko naslijeđe (1701. – 1714.) sudjelovao u čuvenoj bitci u bavarskom gradu Blenheimu (danas se naziva Blindheim) kad je engleska vojska nakon pola stoljeća ozbiljno porazila francuske snage na dan 13. kolovoza 1704. godine. Spomenuti se rat vodio najviše radi ostvarenja dominacije jedne od dviju dinastija, Burbonaca i Habsburgovaca, ili pak radi njihove podjele vlasti s ciljem očuvanja političke ravnoteže u Europi, a konačno je završio u korist Britanaca, pridonoseći širenju njihova kolonijalnog carstva.

Pobjedom nad francuskim kraljem Louisem XIV. John Churchill očekivano dobiva epitet jednog od najvećih engleskih generala. Bio je potomak Sir Winstona Churchilla, člana Parlamenta, relativno skromnog materijalnog stanja, ali vrlo utjecajnog među dvorjanima Charlesa II. Zahvaljujući svojem dvorskom ugledu, Winston je najstarijem sinu Johnu omogućio brzi napredak u karijeri. No, nije mu sve išlo po planu, jer se John oženio iz ljubavi, a ne iz interesa, pa je do kraja života ostao financijski ovisan o javnoj službi. Upravo je Johnu u doba kraljice Anne (1665. – 1714.) darovana palača Blenheim koju smatraju najljepšim primjerom britanske barokne arhitekture.

(Snimila Renata Šamo)

Okružena je prostranim imanjem na 850 hektara, a UNESCO ju je 1987. godine uvrstio na popis Svjetske baštine. Otvorena je za javnost, iako je neprekidno u posjedu obitelji Churchill, pa je danas dom dvanaestom vojvodi od Marlborougha. Posjetitelji u ljetnim mjesecima mogu također obilaziti njezino privatno krilo dok je vlasnik s obitelji negdje na mediteranskoj, vjerojatno španjolskoj, obali. U palači se nalazi bogata zbirka portreta, namještaja, skulptura i tapiserija, dok Dugačka knjižnica (tako se naziva) sadrži više od 10 tisuća knjiga, a mnoge su višestoljetne i imaju veliku povijesnu vrijednost.

Upravo je u palači Blenheim 30. studenog 1874. godine rođen Winston Churchill, punim imenom Sir Winston Leonard Spencer Churchill. Prema riječima službenog vodiča, u nevelikoj sobi gdje je došao na svijet sve je isto kao tog dana. Znameniti je državnik, sjajan govornik i cijenjeni umjetnik obnašao dužnost britanskog premijera dva puta, tijekom Drugog svjetskog rata (1940. – 1945.) i nakon toga (1951. – 1955.), vodeći zemlju prema oslobođenju i obnovi. Zbog slabog zdravlja nakon moždanog udara povukao se iz javno-političkog života na desetak godina, nakon čega je preminuo u Londonu 1965. godine. S obzirom na to da je karijeru ozbiljnije započeo u Prvom svjetskom ratu kroz njegov se intrigantan život mogu analizirati prijelomni događaji koji su obilježili XX. stoljeće ne samo na britanskom, nego i europskom, odnosno svjetskom teritoriju.

Zanimljivo je, međutim, da je – unatoč mnogim vojno-političkim zaslugama – dobio Nobelovu nagradu za književnost 1953. godine. Primila ju je supruga Clementine umjesto njega koji se nalazio na Bermudskim otocima. Osjećao je, naime, neku vrstu razočaranja, očekujući Nobelovu nagradu za mir. Za života objavio je više od 40 knjiga u 60 tomova, uglavnom autobiografskog sadržaja, neminovno sa snažnom povijesnom podlogom, a mnoge su dodatno sadržavale govore za koje se uvijek pomno pripremao zbog određene inhibicije koja mu je potjecala još od nesretnog djetinjstva u kojem se osjećao zanemarenim i privrženim jedino voljenoj dadilji (otac mu je tragično preminuo kad je imao 21 godinu, a vojnu je karijeru započeo nevoljko, prema očevoj želji, što ga je činilo nesigurnim).

(Snimila Renata Šamo)

Churchill se također bavio slikanjem iz vlastita zadovoljstva i to je nerijetko isticao, stoga nas donekle ne iznenađuje podatak da su ugledne institucije poput Instituta Carnegie iz Pittsburgha ili Instituta za umjetnost iz Chicaga odbile izložiti njegove radove, jer su stručnjaci u njima prepoznali amaterske poteze, nastale »iz hobija«, u ozbiljnom nesuglasju sa zahtjevnim umjetničkim standardima. Prije petnaestak godina, pak, radovi mu počinju dostizati visoke cijene na aukcijskim prodajama, potvrđujući bolju (ili unosniju) predodžbu o Churchillu kao umjetniku. Sam ih je autor, međutim, rado poklanjao uglednicima s kojima se redovito susretao, primjerice, američkim predsjednicima Rooseveltu, Trumanu i Eisenhoweru. Danas je sačuvano oko 500 radova za koje se pouzdano zna da ih potpisuje Churchill.

Inače, otac mu je bio Lord Randolph Churchill, izravni potomak gore spomenutog generala Johna Churchilla, a majka Jennie Jerome – kći bankara iz New Yorka imenom Leonard W. Jerome. Ti su se podatci u pojedinim britanskim medijima povezivali s kultnom televizijskom serijom »Downton Abbey« odmah na početku prve sezone, jer je u njoj prikazan obiteljski život jednog uglednog britanskog aristokrata i njegove supruge, bogate i razmažene Amerikanke, na lijepom imanju negdje u unutrašnjosti Engleske. Treba svakako dodati da su glavni vanjski kadrovi snimani u neposrednoj okolici palače Blenheim.

Ni ovog puta, nakon temeljitog obilaska prostrane palače, vrtova i parka, nisam propustila otići do trgovine sa suvenirima gdje sam pronašla više različitih izdanja knjige o životu Lady Randolph Churchill, no moju je pozornost zaokupila jedna druga knjiga. Vidjevši kako ju prelistavam, jedan mi je stariji gospodin oduševljeno preporučio da ju kupim, što sam učinila. Riječ je o Churchillovoj biografiji iz pera Borisa Johnsona, objavljenoj dok je bivši britanski premijer bio londonski gradonačelnik. Rođen u New Yorku, Johnson je poznat po izvrsnoj naobrazbi, što ju je stekao u Etonu i na Oxfordu. Karijeru je započeo kao novinar, prešavši put od reportera do urednika, da bi u međuvremenu ušao u politiku zastupajući konzervativnu opciju. Njegova knjiga o jednom čovjeku koji je stvarao povijest, kako je istaknuo u podnaslovu, prevedena je također na hrvatski jezik, pa vam ju preporučam da biste stekli ili osvježili predodžbu o Winstonu Churchillu i njegovoj osebujnoj ostavštini, posebice onoj političkoj. To vam biografsko djelo možda baci neko novo svjetlo i na po mnogo čemu kontroverznog Borisa Johnsona!

I tako sam se s knjigom u ruci u ulozi nestrpljive čitateljice zaputila natrag u Oxford, gdje sam se neočekivano našla u trgovini s originalnim prozorčićima. Nekoć ju je posjećivala inteligentna djevojčica Alisa. Naravno, ona ista iz Zemlje čudesa! Dolazila je iz obiteljskog doma s druge strane ulice kupovati omiljene slatkiše prije stoljeća i pol, a Lewis Carroll je njezinu trgovinu »upisao« u svijet čudesnog podzemlja (trgovina je ispod razine ulice). Ulazak u taj uski prostor neminovno podrazumijeva povratak u djetinjstvo, pa čak i površni pogled na izloženu robu, od slatkiša do olovaka, bilježnica ili šalica s prepoznatljivim likovima, lako izaziva osmijeh na lice. Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgson (1832. – 1898.), bio je zapravo matematičar i logičar, ali se ujedno bavio fotografiranjem i pisanjem.

(Snimila Renata Šamo)

Na Oxfordu je prvo diplomirao matematiku, potom radio kao profesor. Priču za djecu po kojoj je toliko popularan prvo je ispripovijedao 1862. godine na jednom izletu trima sestrama, kćerima dekana koledža Christ Church, nakon dvije godine ju je zapisao i već sljedeće objavio dopunjenu izvrsnim ilustracijama Johna Tenniela. Različit od dotadašnjih viktorijanskih primjera dječje književnosti, obilježenih snažnom moralnom porukom, roman »Alisa u zemlji čudesa« sadrži elemente ludizma, dok logika sna, apsurd i poigravanje jezikom prevladavaju u njemu. U tom je kontekstu možda zanimljivo spomenuti kako je Salvador Dalí, jedan od najistaknutijih nadrealista u slikarstvu prošlog stoljeća, ilustrirao Carrollovu začudnu priču o Alisi 1969. godine. Književni ju kritičari uglavnom tumače kao alegoriju o dječjem odrastanju u naoko besmislenom svijetu odraslih, ujedno kao parodiju na društvenu zbilju kojoj najčešće nedostaje logike, zbog čega odlično potiče kritičko mišljenje čitatelja bez obzira na njihovu dob.

Uslijedio je nastavak o toj djevojčici dobrog srca i bujne mašte koja se potom našla onkraj ogledala. Sjećam se da sam prije točno deset godina u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gledala odličnu baletnu inačicu Alisinih dogodovština s potpisom škotskog koreografa Ashleyja Pagea, a na glazbu živućeg američkog skladatelja Roberta Morana.

Kultna knjižara

Za potpuni doživljaj priče u autentičnom ozračju danas se turistima iz Oxforda nude šetnje i plovidba do obližnjih lokacija koje su se pokazale ključnima za nastanak romana, tragom Alisinih zbiljskih avantura u društvu dviju sestara i obiteljskog prijatelja koji je njihov zajednički izlet ovjekovječio u svjetskoj literaturi za sva vremena. Od 2007. godine obilježava se Alisin dan kad se širom grada prve subote u srpnju priređuju razne tematske aktivnosti i izložbe u znak sjećanja na odlučujući izlet čamcem organiziran 4. srpnja 1862. godine do Godstowa, gdje se nalaze ostatci opatije iz XII. stoljeća. Društvo Lewisa Carrolla, utemeljeno 1969. godine, okuplja članove diljem svijeta kako bi brinuli o tome da se njegovo djelo ne prepusti zaboravu. Dosljedna sebi, ne trebam ni spominjati da sam se vratila kući još i s tom knjigom u torbi (tko bi znao gdje mi je ona iz školskih dana)!

Naći se službenim povodom u Oxfordu za znanstvenika znači boraviti najviše u knjižnicama (laboratorijima), također u knjižarama i antikvarijatima, pa sam nakon istraživačkog rada u jednoj od sveučilišnih knjižnica (dostupnoj i nedjeljom) svakodnevno nastojala sat do dva provesti u nekoj od knjižara, a najdraža mi je kultna Blackwellova u Širokoj ulici (engl. Broad Street). U njoj se trguje znanstvenim i stručnim naslovima od davne 1879. godine. Sadrži u ponudi gotovo sve, od književnosti do publicistike, od medicine do umjetnosti, od prigodnih darova do nosača zvuka.

U nevelikoj zgradi starinske arhitekture na prvom je katu kafić iz kojeg se kroz prozor pruža sjajan pogled na uže središte grada, ali nije jednostavno naći slobodno mjesto u njemu, jer mladi i stari, bez razlike, uvijek tamo sjede i zainteresirano čitaju dok lagano pijuckaju čaj ili kavicu. Taj mi običaj iz inozemnih knjižara, posebice onih najpoznatijih, nedostaje u Hrvatskoj. Pretpostavljam da bi barem malo pridonio razvoju kulture čitanja u Hrvata na koju se stalno žalimo. Poznati britanski lanac Waterstones očekivano ima knjižaru u Oxfordu, pa sam u glavnom izlogu danima u prolazu ponosno promatrala engleski prijevod romana »Belladonna« nagrađivane hrvatske autorice, moje kolegice anglistice i drage pulske gošće Daše Drndić. Nažalost, nedostaje nam na Sajmu otkad nas je zauvijek napustila prije šest godina!

Vrijeme mi među policama s knjigama brzo prolazi, uvijek ostavim neotvoreno nekoliko izdanja uočenih u posljednjem trenutku kad više nemam vremena (ni sredstava) za sve njih, a Oxford sa svojom okolicom doista nudi obilje iskustava bez kojih je nezamislivo vratiti se kući, stoga su kvalitetno planiranje aktivnosti i dobro upravljanje vremenom vještine koje treba usavršiti prije dolaska u »grad uspavanih šiljastih tornjeva«, kako je nekoć napisao Matthew Arnold (1822. – 1888.), viktorijanski pjesnik te književni i društveni kritičar oštrog pera.