Poznati labinsko-pulski pjesnik, književnik, prevoditelj, kantautor, vinjetist, novinar Daniel Načinović danas slavi rođendan. Tim je povodom u subotu u Gradskoj knjižnici i čitaonici održana radionica njemu u čast, da bi se pokazao dio njegova stvaralaštva, koje je posebno bogato i raznoliko za djecu. No, njegovo je stvaralaštvo toliko obimno da ga je teško sažeti.

Nagrađivan i svestran autor

Rođen u Labinu 1952. godine, Načinović je diplomirao na pulskoj Pedagoškoj akademiji. Od 1984. godine član je Društva hrvatskih književnika (Zagreb), a od 2001. samostalni umjetnik-književnik, član Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika (Zagreb) te Hrvatskog novinarskog društva, sada umirovljen.

Poeziju počinje pisati u srednjoj školi, gdje školske godine 1965./1966. izdaje vlastiti, rukom pisani, unikatni list Lux, a godinu dana kasnije objavljuje u ciklostiliranom razrednom listu. Prvi širi izbor stihova, pod nazivom »Akvareli«, objavljuje u pulskome Istarskom mozaiku, što ga je tada uređivao književnik Miroslav Sinčić (1973.).

Učestalije počinje objavljivati tijekom studija u Puli, gdje je član književnoga kluba Istarski borac, koji vodi profesorica Ljubica Filipić-Ivezić. Nagrađena na natječaju pulskog Fonda za kulturu, u izdanju Čakavskog sabora biva objavljena njegova prva knjiga pjesama »Tu i tamo nedjelja« (1976.). Načinović piše eseje za razne monografije, u prijevodima na engleski, talijanski i njemački jezik; njegova poezija biva objavljivana na talijanskome, slovenskom, makedonskom, poljskom i esperantu, a priče za djecu i na albanskom jeziku. Novinske članke, reportaže, intervjue, feljtone, putopisne zapise, prikaze i osvrte objavljuje u raznim listovima, a najviše – na tisuće članaka – kao vanjski suradnik te potom i niz godina kao profesionalac u našoj novinskoj kući, gdje je radio sve do kraja 2000. godine.

Od sredine sedamdesetih Načinović surađuje s mnogim skladateljima zborske i zabavne, pop-rock glazbe, za što je dobio i zaslužena priznanja, a već je godinama učestali sudionik MIK-a.

Daniel Načinović dobitnik je više književnih nagrada, među kojima su i »Ivana Brlić-Mažuranić« (Zagreb/Slavonski Brod) za dječju književnost, Pasionska baština (Zagreb), »Drago Gervais« (Rijeka), »Antun Gustav Matoš« (Zagreb), »Fran Galović« (Koprivnica), »Umberto Saba« (Trst) i druge. Uz Jasnu Orlić, jedan je od pokretača Ružmarina, priloga za djecu Glasa Istre, te njegov urednik od prvoga broja objavljenog u ožujku 2001. pa sve do konca listopada 2006. godine. Dobitnik je i Nagrade Grada Pule te one Grada Labina za životno djelo. Godine 1998. primio je odličje Matice hrvatske s likom Marka Marulića. U više navrata surađuje sa slikarima u grafičko-poetskim mapama. Preveo je s francuskoga na hrvatski informativni izbor stihova francuskih pjesnika »Kroz ključanicu francuskog pjesništva« u časopisu Istra (4-5, 1975.). S talijanskog je preveo izbor stihova talijanskih autora (Sergio Brossi, Claudio Hammerle Martelli, Carolus L. Cergoly, Lina Galli, Ennio Emili, Marcello Fraulini i Guido Sambo). Na čakavski je prepjevao »Kanat brata Sunca« za Istarsku Danicu 1990. godine.

Simbioza tradicije i eksperimenta

S talijanskog je preveo i poemu »Rođenje ispovjedalaca Karola Wojtyle«, za Novu Istru 1-2, Pula, 1996., a od talijanskih autora Istre i Rijeke preveo je poeziju Giacoma Scottija, Umberta Matteonija, Romine Floris i Lucifera Martinija. Jedan je od prevoditelja knjige za djecu Giacoma Scottija »Mjesec, pijetao i druge pjesme« za najmlađe (2002.), a na čakavski je prepjevao »Filumenu Marturano« čuvenog Eduarda De Filippa (2004.). Na talijanski je pak preveo izabrane pjesme Antuna Branka Šimića u knjizi »Stupore nel mondo« (1998.), tek da se spomenu neki od njegovih prijevoda. Prevodio je i sa slovenskoga.

Autor je i scenarija dokumentarnih filmova »Antička Pula« (Histria film, 1988.), »Pula, luka potonulih brodova« (Hrvatska televizija, 1991.), »Istra, europska vrata Mediterana«, (Histria film, 1991.) i »Gospa od Mora« (Hrvatska televizija, 1991.).

Brojne su i scenske izvedbe po njegovim djelima, od »Burrre«, po istoimenoj slikovnici, do korizmenog »Križa na groti«, lutkarske predstave »Zubar iz Albadara«, lutkarske igre na čakavštini »Ivica i Marica« pa sve do »Filumene Marturano« i komedije »Divojke za ženidbu«.

Primjerice, Načinović u pjesničkoj zbirci »Jingle Joyce« vrlo uspješno kreira simbiozu dijalektalne tradicije i eksperimenta, što u nekim trenucima podsjeća na rane faze poznatog talijanskog pjesnika Alda Palazzeschija.

Njegovo se eksperimentiranje, općenito govoreći za recentnije poetske uratke, ne očituje samo u grafičkoj formi – on stvara i stihove u obliku dijaloga pa i monologa, s umetanjem najrazličitijih jezičnih kodova, od onih »najknjiževnijih« pa do onih »iskrivljenih«. Tu su i elementi višejezičnosti - njemačkog, talijanskog i engleskog jezika... Dijalekt s druge strane ne gubi svoju izvornost i tradiciju - gotovo da mu taj jezični pasticcio daje neku novu ljepotu i snagu.

Načinovićeve pjesme učestalo reflektiraju motive iz pulskog miljea s početka prošloga stoljeća, a on kao da tim pjesničkim itinerarom razotkriva dušu svoga grada.

Pjesnik se koristi svojevrsnim »patchworkom« - kolažem, a čitatelji će čitav niz konotacija i aluzija koje su prisutne u njegovim stihovima dešifrirati kroz humorističnu verziju/interpretaciju.

Treba napomenuti da je to autor koji je od svih istarskih književnika dobio najviše nagrada i priznanja, među kojima su i najvažnija priznanja za književnost u nas – i što se tiče poezije i što se tiče esejistike te prijevoda. Jedan je od rijetkih autora koji piše i hrvatskim i talijanskim književnim jezikom, ali i dijalektima.

Apeninska stilistika i prevoditeljstvo

Na upit o pisanju i hrvatskim i talijanskim jezikom te prevođenju između dva jezika, Načinović je obrazložio svoj stav i o multikulturanosti.

- Ne spominjući naše stare hrvatske pjesnike, kao što su Marulić, Lucić i drugi, recimo i da je Nazor pisao i na talijanskom, pa Tugomil Ujčić, zatim Rudolf Ujčić, Ingrid Krušić Maretić... a za druge baš i ne znam, premda sam se raspitivao koliko je bilo moguće. Pet knjiga mi je objavljeno na talijanskome, dvije u Italiji; relativno je novija zbirka »Lo Schiavone« (2018.). Pitali su me nekoji jesam li sam prevodio te svoje pjesme... Nisu to prijevodi, nego pjesme nastale unutar talijanske, apeninske stilistike, koliko je to dano mojim mogućnostima, jer su sadržaji tražili takvu formu, kazao je Načinović ističući da »volimo multikulturalnost ali je najčešće sagledavamo kroz Dobar dan/Buon giorno, odnosno vertikalnu i horizontalnu signalizaciju«.

Kazao je i da njegovo stvaralaštvo korespondira s aktualnim trenutkom, »jer nemoguće je pobjeći od aktualnog trenutka, aktualnosti uopće. Od ljepota i grozota što nas okružuju, od trijumfa smrti koja je tu negdje, od rijeka, na veliku žalost, izbjeglica što s mobitelom i bočicom vode bježe od čovjeka/opasnosti, sudbinski određenoga ljudskošću, poput njih. Ne bi bilo u redu pobjeći od egzorcizma nad realnostima života, čime se umjetnost bavi«, naveo je.

U jednom od intervjua za naš list prije nekoliko godina Načinović je izjavio da su »Antropocentrizam i mitologemi XIX. stoljeća jači od izazova kvalitetne budućnosti. Daljine se približuju, blizine se udaljuju, tendencije se rukuju s kontratendencijama, kajgane se okreću«.

Povezane vijesti

• Quo vadis - optimistične crtice iz svakodnevnog života
• Načinovićeva slikovnica prevedena na talijanski
• Boris Domagoj Biletić i Daniel Načinović u američkoj antologiji