Ukrajina zaslužuje častan mir

(Reuters/Davor Kovačević)

Za nadati se da za par mjeseci u Kijevu nećemo vidjeti slike nalik onima iz 1975. iz Sajgona kada su se očajni Vijetnamci koji su bili na strani Amerike na krovu američkog veleposlanstva vješali za odlazeći helikopter. Amerikanci su se praktički preko noći počeli povlačiti iz Vijetnama bez previše brige što će biti s njihovim vijetnamskim suradnicima nakon što Vijetkong uđe u Sajgon. Slično su prije samo nekoliko godina prošli Afganistanci koji su na razne načine surađivali s Amerikancima tijekom njihovog skoro dvadesetgodišnjeg prisustva u njihovoj zemlji.

I što god tko mislio o Zelenskom i njegovim suradnicima, i njihovoj namjeri da uz pomoć zapadnog oružja pobijede Rusiju u ratu, Ukrajinci i ukrajinski narod definitivno ne zaslužuju da postanu novi južni Vijetnam, da nestanu sa zemljopisne i političke karte. Ukrajina mora dobiti pravedni mir. Ili barem neki oblik pravednog mira koji bi, ako je to uopće moguće, ipak kako-tako opravdao tako ogromnu cijenu u ljudskim životima kakvu je Ukrajina platila u zadnje tri godine. I još je plaća.

Borbe naime još uvijek traju. Rusija pojačava napade kako bi bila u što boljoj poziciji na ipak čini se izvjesnim pregovorima. Iz same Ukrajine cure informacije kako čak i najveći jastrebovi među tamošnjim visokim časnicima govore o tome kako bi trebalo što prije dogovoriti bilo kakvo primirje. Jer da ako se rat produži na ljeto i jesen da je lako moguće da se i neće imati o puno toga pregovarati.

Znači prekid vatre čini se sve izvjesnijim. Ako do njega uopće dođe, i ako nakon toga uslijede pregovori s Rusijom, teško je, odnosno točnije nemoguće je očekivati da bi mogli iznjedriti rješenje po kojem bi Ukrajina dobila natrag svoje okupirane teritorije. Naravno, formalno Ukrajina nikad neće priznati ruska osvajanja, ali će vjerojatno i sama biti svjesna da je povratak Krima nemoguća misija. Ukrajina za to ima šanse kao i Sirija da jednog dana vrati Golansku visoravan koja je pod izraelskom okupacijom sada već skoro 60 godina.

I još je jedno ovdje izvjesno. Europu će se oko svega ovoga malo ili ništa pitati. Kao što je se nije ništa pitalo kada je rat počinjao tako je se neće ništa pitati ni sada kada se čini da bi mogao prestati. Kao i kod početka rata, Europi će jedino preostati da se prvo prilagodi, a onda i slijedi američku politiku. Velike riječi njenih čelnika o tome da se rezultate ruske agresije ne smije priznati ostat će samo mrtvo slovo na papiru. Gdje će zaista sigurno pisati da su i Krim i Luhansk i Donjeck ukrajinski teritorij. Ali će stanje na terenu na ukrajinskim ravnicama biti potpuno drugačije.

Ako Ukrajina i dobije kakav-takav časni mir bit će to prvenstveno zasluga Amerike. Ako će se Trumpu uopće dati gnjaviti s takvim za njega relativno nevažnim sitnicama, dok će s Putinom nanovo dijeliti interesne sfere. Ali, ako ništa drugo, Europa bi trebala biti glasna do neba u traženju da Amerikanci Ukrajincima omoguće elementarnu egzistenciju njihove države za koju je poginulo nekoliko stotina tisuća njenih građana. Zapad, kolektivni zapad ili kako se već naziva ta velika skupina država predvođena Amerikom, to duguje i Ukrajini i Ukrajincima.

Osim zalaganja za Ukrajinu, što je njihova temeljna moralna obveza, europski čelnici morat će se u sljedećem razdoblju itekako potruditi da se prilagode novoj retorici Bijele kuće koja na trenutku više sliči na onu koja se dosad mogla čuti od Viktora Orbana nego na onu iza koje su stajali Joe Biden i Kamala Harris. Naravno sve je ovdje još moguće. Nije isključeno ni to da se rat ne samo nastavi nego da i dodatno eskalira.

Da se NATO još izravnije umiješa u ovaj rat, čak i do točke da u jednom trenutku zaprijeti izravan sraz NATO-a i Rusije. Putinu je poginulo jako puno ljudi i on sigurno neće prepustiti ono što je oružjem osvojio. Pitanje je koliko kod njega ima prostora za bilo kakav kompromis.

S druge strane, Trump i njegova nepredvidivost može rezultirati zaista svačim. Ali ako bi se rat zaista nastavio još žešće, to bi za samu Ukrajinu i njene stanovnike bila najgora varijanta. To valjda sad shvaćaju i oni koji su iz svojih sigurnih kabineta zadnje tri godine zagovarali juriš na Krim do zadnjeg živog Ukrajinca.