Sandro Cergna od 2017. zaposlen je na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli gdje predaje na kolegijima talijanske književnosti, odnosno romanske filologije. Uže područje njegova znanstvenog interesa obuhvaća izučavanje dijalektalne povijesne baštine te književno-etnografskog stvaralaštva na istriotskom narječju mjesta Bale, u širem kontekstu talijanske odnosno venetsko-julijske književnosti, kao i u doticaju s drugim jezicima i kulturama.

U fokusu njegovog zanimanja su i ostala istriotska narječja. Autor je baljansko-talijanskog rječnika "Vocabolario del dialetto di Valle d'Istria" (2015.), te monografija "Valle d'Istria: note storico-antropologiche" (Bale u Istri: povijesno-antropološke bilješke" (2006.); Valle d'Istria in tavola. Ricette, storia, cultura. Con testi in istrioto vallese di Giovanni Obrovaz (Bale na stolu. Recepti, povijest, kultura s tekstovima na istriotskom baljanskom Giovannija Obrovza (2023.); "Il dialetto di Valle d'Istria nei Quaderni manoscritti di Giovanni Obrovaz" (Baljanski dijalekt u bilježnicama Giovannija Obrovza) (2023.), kao i raznih članaka iz područja književnosti i dijalektologije u domaćim i stranim znanstvenim časopisima.

Vrijedan rukopis

Bio je to povod za razgovor s njim o njegovim interesima te o inicijativama očuvanja baljanskog dijalekta.

Područje Vašeg znanstvenog interesa obuhvaća talijansku književnost, teoriju književnosti te dijalektalnu romansku književnost Venecije, Trsta i Istre. No, posebno mjesto u svemu tome imaju Bale.

- Točno, geografski i književni kontekst je onaj koji ste spomenuli. U njemu Bale ima svoju osebujnu povijesno-kulturnu zbilju, koja je upravo i najbliži predmet moga znanstvenog i istraživačkog interesa. Književnost na romanskim govorima Istre (istriotskom i istromletačkom) – uz mletačku i tršćansku komponentu potpuno se uklapa u širi diskurs teorije književnosti i talijanske književnosti općenito, što pokazuju imena i djela, među ostalim, Ligia Zaninija, Nelide Milani, Loredane Bogliun, koja su u potpunosti ušla u povijest talijanske književnosti.

Što se pak Bala tiče, mjesto već ima dva imena koja možemo vezati uz njega: fratar iz Reda Male braće Giuliano Palazzolo (Bale, 1871. – Rim, 1950.), autor je prve (za sada poznate) skladbe na baljanskom istriotskom: Dijalog na baljanskom govoru između Mattie i Zujana – Din, den, don odnosno baljanska zvona, objavljenog 1920. i Giovannija Obrovza (Bale, 1897. – 1977.), najplodnijeg pisca etnografskih tekstova, povijesnih kronika, kao i fiktivnih tekstova na baljanskom istriotskom govoru. Prvi nas, dakle, izravno veže uz Veneciju, budući da je godinama živio i radio u tome gradu (kao i u drugim gradovima Veneta), gdje se uz podučavanje posvetio i poeziji, pišući stihove na latinskom, istriotskom i istrovenetskom. Među potonjima ne možemo ne spomenuti živahnu kompoziciju u šestercima u slavu makeronima iz Bala vulgo 'Macaroi', nastalu 1906., gdje je autor utkao pravi panegirik u slavu finoće ovog jela, sljubljenog uz izvrstan teran.

Također, ne možemo ne spomenuti prvog autora djela na istriotskom, ali ovoga puta vodnjanskom, a to je Martino Fioranti (1795.-1856.), koji je 1828. napisao sonet "In laudo del Siur Calonigo Trampus che i ho fatto una Pridiga in sul Piccato in Barbana". Rukopis koji se čuva u arhivu Sveučilišne knjižnice Pula nedavno je restauriran, na čemu ovom prilikom zahvaljujem ravnatelju Ivanu Kraljeviću, uvijek susretljivim knjižničarima, kao i onima koji su se angažirali u važnom poslu očuvanja dokumenta. I ponovno nas u Veneciju vraća veliki istarski književnik Pier Antonio Quarantotti Gambini, rođen u Pazinu 1910., a preminuo u Veneciji 1965., autor romana, pjesama, poema i dnevničkih tekstova među kojima ističem "Primavera a Trieste" (Proljeće u Trstu), u kojoj je, jasno i ležerno, ali istodobno sugestivno i angažirano, ispričao dramatične povijesne događaje Trsta i Istre u prijelomnim godinama završetka Drugog svjetskog rata. A podjednako su relevantna s tog stajališta i djela još jednog slavnog žitelja tih krajeva, Gianija Stuparicha. Spomenimo njegovo djelo "Ricordi istriani", zbirku kratkih zapisa i reportaža o gradovima i selima Istre prošlosti - uključujući Lošinj, čiji je piščev otac bio rodom - opisano s fascinantnom ljupkošću, ali ne bez melankolične note u isto vrijeme.

Vaša djela te projekti u kojima sudjelujete na poseban način valoriziraju i tematiziraju problematiku Bala u kulturnom i jezičnom smislu.

- Da, što se tiče lingvističkog aspekta, istriotski, kako ga je nazvao 1873. slavni gorički lingvist Graziadio Isaia Ascoli predstavlja, u svojoj varijanti, kulturni identitet Bala. Kada je od prvog stoljeća prije Krista započeo proces romanizacije Istre, Bale su, uz ostala središta nekadašnjeg pulskog agera (od Limskog kanala do rijeke Raša) doživjele početnu jezičnu evoluciju: od predrimskog jezika (čiji su vrlo rijetki tragovi doprli do nas: možda tek diftonzi Rovinja i Vodnjana) u novi jezik koji je za svoju okosnicu imao vulgarni latinski koji su uvezli Augustovi veterani i novi latinski doseljenici, ali nije apsolutno otporan na druge jezične izraze koji se govore lokalno. Iz te kontaminacije, čiji nam evolucijski procesi još nisu potpuno poznati, nastali su istarski dijalekti koji su se upotrebljavali u jugozapadnoj Istri - ali možda i unutar poluotoka. Koliko su se dugo koristili u svojoj 'izvornosti'? Dakako, sve dok trgovački i kulturni kontakti između gradova zapadne obale Istre i Venecije nisu postali, počevši od 9.-10. stoljeća, sve češći, dovodeći - naravno zajedno s drugim povijesno-političkim čimbenicima - većinu tada slobodnih općina do spontanog priklanjanja Serenissimi. Bale se na javnom skupu (danas bismo rekli referendumom) 1332. godine, na trgu ispred gradske vijećnice (danas Tomaso Bembo), opredijelio za grad dužda. Od tada je prestiž mletačkoga jezika sve više modificirao stari jezik, tako da se danas može govoriti o duboko mletačkom istriotskom. Naime, ako pokušamo pročitati najstariji istarski dokument koji posjedujemo, optužnicu protiv pulskog gradonačelnika Nicoloa Zenoa koju su građani istarskog grada (u kojem se tada i govorio taj jezik) odaslali duždu, i to godine 1353. (nešto više od tri desetljeća nakon Danteove smrti), samo pažljivim, opetovanim i pomnim čitanjem možemo shvatiti njegovo značenje, sastavljeno, takvo kakvo jest, od zanimljivog pastiša latinskih i venecijanskih pojmova i sporadičnih tragova istriotskoga. Međutim, ograničeno na Bale, uz gore spomenuti "Dijalog na baljanskom", fratar Palazzolo je dvanaest godina kasnije - opet u tome govoru, ali ne oslobođen od venecijanskih kontaminacija - napisao još jedan dijalog, ovaj put između Tonija i Zuiana, prigodom pedesete obljetnice posvete crkve u Balama, s, na poleđini, radosnom skladbom u rimovanim dvostisima, na talijanskom jeziku, također posvećenom pedesetoj obljetnici obnove i posvete katedrale. No, osoba koja je ostavila najbogatije svjedočanstvo o govoru, navikama i običajima Bala svakako je Giovanni Obrovaz, čijih deset rukopisnih bilježnica predstavljaju pravu enciklopediju poznavanja grada u njegovim brojnim povijesnim, kulturnim, gospodarskim i društvenim aspektima. Bilježnice, zahvaljujući dalekovidnosti profesora Radossija, koji ih je otkupio od autorove supruge, se čuvaju u Centru za povijesna istraživanja Rovinj. Od 1988. do 1992. u antologiji radova s natječaja Istria Nobilissima nagrađene su pjesme na baljanskom Romine Floris, kazališne predstave (komedije) Miriane Pauletic i Borisa Brussicha, te nekoliko godine kasnije i neki moji stihovi. Danas samo dvije hvalevrijedne spisateljice iz Bala pišu baljanskim: Romina Floris i Alessandra Civitico.

Ograničena uporaba

Kakvo je stanje baljanskog istriotskog govora danas?

- Možemo reći – potkrijepljeni nemalim optimizmom – stabilno, ali u isto vrijeme krhko. Stabilno u smislu korisnika, čiji se broj ne razlikuje mnogo od onoga što je Domenico Cernecca već zabilježio između 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća: oko 350 govornika, dakle otprilike polovica stanovnika preostalih nakon egzodusa drugog poraća. No, dok se u Cerneccino vrijeme moglo govoriti o aktivnim korisnicima jezika, danas su govornici oni koji ga razumiju i aktivno govore, kao i oni koji ga samo razumiju, ali ga ne govore. Kao i prije pedeset godina, njegova uporaba ostaje ograničena na obiteljsko okruženje i kontakte među sumještanima, dakle na kolokvijalnu i neformalnu uporabu, sve više 'potkopanu' dvama standardnim jezicima - talijanskim i hrvatskim - i njihovim dijalektima, istromletačkom i čakavskom. Uz Bale, još uvijek opstaje u Rovinju, Galižani i Šišanu - od sedam povijesnih lokaliteta (s Fažanom, Vodnjanom i Pulom) gdje je početkom dvadesetog stoljeća, prema podacima Giuseppea Vidossija (Studije o tršćanskom dijalektu, Archeografo Triestino, XXIII, 1899. - 1900.) bilo ukupno oko 20.000 govornika. U Puli ga je 'potisnuo' istromletački koine, koji se proširio od sredine 19. stoljeća, nakon pretvaranja luke u glavnu vojnu bazu C. i kr. mornarice i posljedični dolazak u grad stanovništva iz drugih krajeva Carstva koji su, međutim, istrovenetski (od većeg prestiža) doživljavali kao lingua franca; u Fažani je zamro oko 1950-ih egzodusom talijanskog govornog stanovništva; u Vodnjanu je nestao u prvom desetljeću 2000-ih odlaskom posljednjih starijih govornika. No, glavni uzrok izumiranja tih govora, kao što je već spomenuto za Fažanu, može se potražiti u egzodusu neposredno nakon Drugog svjetskog rata što je trajalo do pedesetih godina prošloga stoljeća, i to većine stanovnika iz mjesta gdje se nekada tim jezikom govorilo.

No, ne nedostaje hvalevrijednih kulturnih inicijativa usmjerenih na očuvanje i revalorizaciju govora. Slučaj je to, primjerice, onih koji rade na organizaciji i promociji natječaja Histria Mailing lista, sa zanimljivim godišnjim izdavanjem tekstova i istraživanja učenika osnovnih škola. Ili, opet, vrijedan događaj - Festival istriotskog Šišan (lokalne Zajednice Talijana). Konkretno za Bale, dakle, hvalevrijedan je doprinos koji su aktivisti i oni koji su odgovorni za aktivnosti u sastavu Zajednice Talijana dali za očuvanje baljanskog govora.

Vraćajući se na vaše pitanje, stanje je krhko u smislu svog unutarnjeg ustroja, bez kodificiranog gramatičkog pravila, pisanih dokumenata prije početka 20. stoljeća. Ne znači da mora izumrijeti, sigurno će se promijeniti, ali koliko će odoljeti svemu tome ovisi samo o njegovim govornicima i njihovoj svijesti o posjedovanju vlastitog jezičnog koda, neraskidivo vezanog uz njihovu povijest i kulturu.

Bilježnice i recepti

Autor ste i rječnika baljanskog govora. Kakav je bio terenski rad s ispitanicima, jeste li došli do dovoljno velikog i značajnog korpusa?

- Da, počeo sam se posvećivati prikupljanju leksikografske građe od devedesetih godina prošlog stoljeća, intervjuirajući starije osobe, od kojih mnoge nažalost više nisu među nama. Zanimalo me što je tamo bilo prije. Sastajali smo se uglavnom u konobama gdje su sjećanja i svjedočanstva Bala iz prošlosti bila slobodnija. Tada sam zahvaljujući prof. Giovanniju Radossiju, tadašnjem ravnatelju Centra za povijesnog istraživanja Rovinj, doznao za Obrovzove bilježnice te profesor me pozvao da ih pročitam, nagovarajući me da počnem sastavljati rječnik. Bit ću mu zauvijek zahvalan na potpori, kao i na savjetima koje mi je uvijek davao tijekom istraživanja. Polazeći od leksika koji je već uključen u rječnik "Valle d'Istria" (Bale u Istri) Domenica Cernecce objavljenog 1986., postupno sam dodavao nove riječi preuzete iz pregleda Obrovazovih bilježnica, kao i iz razgovora vođenih s govornicima, među kojima su: Ferdinando Palaziol (1918. - 2005.), Bortolo Civitico (1908. - 2002.), Caterina Palaziol (1919. - 2007.), Giuseppe Ignoto (1917. - 2006.), Adriano Cergna (1928. - 2012.), Francesca Cuccurin (1922. - 2002.). Također, mi je od velike pomoći savjetima, prijedlozima i informacijama bila Ettorina Palaziol Fiorido (1930. - 2020.) s kojom sam, živeći u Kanadi, godinama komunicirao modernim digitalnim sredstvima. Zahvaljujući pomoći i suradnji spomenutih osoba uspio sam stvoriti rječnik.

Količina leksikografske građe prikupljene u tih deset do petnaest godina istraživanja svakako je značajna (oko 20.000 jedinica), ali nikako iscrpna. Naime, u svom primjerku, na kraju knjige svako malo dodam neki novi pojam koja je do tada nedostajao ili revidiram nešto drugo, obogaćujući novim značenjem ili jednostavno – ako treba – ispravljam, kako bi za buduće novo izdanje imali još veći leksički korpus.

Rječniku je uslijedila zahtjevna knjiga, kuharica "Valle d'Istria in tavola. Ricette, storia, cultura. Con testi in istrioto vallese di Giovanni Obrovaz" (Bale na stolu. Recepti, povijest, kultura, s tekstovima na baljanskom istriotskom Giovannija Obrovza), izdavač Luglio Editore, Trst 2022. Knjiga je nastala iz želje da se prikupe baljanski stari recepti kako iz glasa sugovornica (ali ne manjka ni muških glasova), a opet iz rukopisnih dokumenata Obrovza koji je u svojim bilježnicama ostavio važna svjedočanstva, kao i o navikama i običajima prošlosti, također o trenucima obiteljskog života, u kuhinji ili na selu, s receptima, izrekama, poslovicama, dijalozima vezanim uz prehranu i pripremu hrane, a koje sam uvrstio u knjiga recepta. Ovdje želim zahvaliti, pored svih intervjuiranih na njihovoj ljubaznoj suradnji i općini Bale koja je intervenirala financijskim sredstvima za izdavanje knjige.

Koji je Vaš aktualni fokus interesa?

- Trenutno nastavljam s čitanjem, transkripcijom i prijevodom na talijanski četvrte, pete i šeste bilježnice Obrovza, čiji će tekstovi (priče i dijalozi) biti pretočeni u drugi tom posvećen tim spisima. Prvi naslovljen "Il dialetto di Valle d'Istria nei Quaderni manoscritti di Giovanni Obrovaz" (Baljanski dijalekt u bilježnicama Giovannija Obrovza) objavio je EUT (Edizioni Università di Trieste) kao četvrti dio niza Dialogoi, pod uredničkom palicom Franca Crevatina. Trenutno je dostupan samo u digitlanom obliku, sa slobodnim pristupom, kao dio projekta Dall'archivio del Centro di Ricerche storiche di Rovigno: trascrizione, analisi e traduzione in lingua italiana dei dieci Quaderni manoscritti in dialetto istrioto di Giovanni Obrovaz (Iz Arhiva Centra za povijesna istraživanja Rovinj: transkripcija, analiza i prijevod na talijanski deset bilježnica na istriotskom dijalektu Giovannija Oobrovza), kako je predložio Odbor za znanstvena istraživanja pulskog Filozofskog fakulteta. Cilj je doći do trećeg sveska, koji će obuhvatiti ostale četiri bilježnice, od sedme do desete. Također, u suradnji s kolegicom Sarah Zancovich, radim na hrvatskoj verziji priča odabranih iz Obrovzova opusa koje bi u budućnosti mogle pronaći svoju inačicu i na engleskom jeziku.

Još jedna obveza – koju godinama odgađam, ali koju ću kad-tad morati obaviti – opet na polju baljanske histriotske dijalektologije, tiče se prijenosa s mikro kazeta na digitalni medij desetak sati intervjua vođenih 1990-ih, tijekom sastavljanja rječnika, s mnogim govornicima tog vremena, od kojih sam neka imena ranije naveo. Riječ je o pozamašnoj leksikografskoj građi, ali prije svega o povijesnim i kroničarskim svjedočanstvima, kao i pripovijetkama čisto etnografske i folklorističke naravi, čiji ću prijepis, nadam se, potom pretočiti u svezak. Uz Obrovza, planiram nastaviti s istraživanjem Giuliana Palazzola, kao i bogate korespondencije Pietra Stancovicha.

Nezamisliv novi put

Koliko su moderna sredstva komunikacije utjecala na dijalekte i na govore određene sredine?

- Ovo je još jedno zanimljivo pitanje. Aktualni kanali/sredstva komunikacije imaju veliki utjecaj na naš način komuniciranja, mijenjajući naše društveno ponašanje. Sve se duboko promijenilo u odnosu na prije 20-30 godina, kada smo još razmjenjivali poruke i klasična pisma. Čini se kao da su prošla tisućljeća, ali prošlo je tek nekoliko desetljeća, danas se nalazimo u 'kušnji', izazvani smo kontinuiranim komunikacijskim činovima kojih gotovo da nismo svjesni (parafrazirajući Lacana, možemo reći da je naše "ja" digitalizirano). Kada, primjerice, uđete u neki lokal, često ćete zateći veliki broj prisutnih kako pozorno bulje u ekran svoga mobitela ili nekog drugog elektroničkog uređaja, iako sjede za istim stolom. Mi smo u 'stroju', ali ne znamo ni program niti tko ga programira. A to nije baš utješno. Zapravo, danas se već suočavamo s novim mentalnim poremećajima ili poremećajima osobnosti (točna definicija će biti na psiholozima) uzrokovanih ovisnošću o 'pametnim' uređajima: nomofobija, akronim za 'no-mobile', koja se sastoji od izbjegavanja mjesta gdje upotreba telefona nije dopuštena ili gdje nema veze; ili čak ignoriranje putem telefona, što, opet iz engleskog, potječe od 'phubbing' (telefon + snubbing), a sastoji se od ignoriranja sugovornika dok se umjesto toga puna pozornost posvećuje vlastitom mobilnom telefonu.

Što se tiče istriotskog dijalekta (kao i ostalih idioma, govora, jezika ili dijalekata, kako ih mi želimo zvati, u svijetu), suvremena komunikacijska sredstva svakako potiču njegovu pisanu upotrebu u njegovim nebrojenim i originalnim tvorevinama, pa neka bude tako. Internet je otvorio dosad nepoznat i nezamisliv put. Na nama je da vozimo i manevriramo pravilnom stranom ceste.