OPTIMIZAM OVDJE IMA ZADNJU RIJEČ: Gorko-slatka oda obespravljenoj radničkoj klasi

(Snimio Manuel Angelini / INK)

Posljednja ovosezonska premijera u produkciji Čakavske scene Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula izvedena je u petak navečer na velikoj sceni, a radi se o predstavi "Potplaćeni? Ne plaćamo!" Darija Foa u režiji Patrika Lazića. Ovaj mladi pulski redatelj kojem je ovo prva profesionalna suradnja s INK-om pristupio je s velikim entuzijazmom radu na predstavi i to se vidi od prve sekunde, ne samo u njegovoj režiji, nego i u glumi, scenografiji, izboru glazbe…

Kako objasniti kako se osjeća radnik?

"Potplaćeni? Ne plaćamo!" je predstava u predstavi, i oba ta segmenta nose neku društveno angažiranu poruku kojoj je u centru interesa obespravljena i ponižena radnička klasa. Grupa radnika čija je firma propala nakon tavorenja na zavodu za zapošljavanje na kojem im vade mast besmislenim motivacijskim govorima krene raditi predstavu u sklopu nekakvog projekta. Priča te predstave koju oni rade vrti se oko žena koje, smatrajući da su cijene u trgovinama previsoke, odluče proizvode platiti onoliko koliko oni procjene da ti proizvodi zaista vrijede. Drugim riječima, moraju krasti, ali kako je ovo komedija, priča okreće na šalu i peripetije.

Antoniji i Margheriti koje jednog dana dolaze doma s vrećama napunjenima artiklima iz trgovine, bilo je lako to prenijeti do stana, ali kako će sada to objasniti svojim muževima i kamo će robu sakriti od policije i karabinjera koji su odlučni da ih razotkriju? Kako nekome tko nije radnik objasniti kako se jedan radnik osjeća? Odnosno kako radnika koji se pomirio sa situacijom, pomirio se da ga tlače, nagovoriti da se ne preda, nego da se bori za svoja prava?

Kao i uvijek u ovakvim situacijama, treba znati žonglirati sa željom da se publiku poduči, zabavi i pošalje poruka, a Lazić se u tome jako dobro snašao. Možda zato što Fo nije rijedak gost na pozornici INK-a, glumci su znali kako se treba uhvatiti ukoštac s tekstom, no i tu je postojala opasnost da sve ispadne profesionalno ali odrađeno, dosadno. To se nije dogodilo prvo zato jer je sve dobro povezano, scene se izmjenjuju prilično glatko s glumcima koji su stalno na pozornici, čak i kada nisu u središtu zbivanja. Glumci su tu na svom terenu, jako dobro poznaju Foa i njegov opus i to se vidi. Ne samo što djeluju raspoloženo te s puno života nižu replike koje su pojačane koloritom čakavskog izražaja, nego je zabavno gledati i njihove facijalne ekspresije. Pogotovo Aleksandar Bančić, koji se nakon dugo vremena vratio na pozornicu u punoj snazi kako bi mogao parirati kolegama i kolegicama koji se ne daju izbaciti iz takta. Dobro 'ajde, s obzirom da je premijera, bilo je tu malo zamuckivanja i prešaltavanja usred rečenica, ali zbilja ništa što bi utjecalo na tok predstave. Glumci su uvjerljivi u oba segmenta, u onom okviru u kojem predstavljaju radnike čija je firma propala i u onom u kojem ti radnici postaju glumci. Da, ovako zvuči malo zapetljano, ali na pozornici je to vrlo jasno postavljeno tako da ni u jednom trenutku nije bilo dvojbe koji lik zapravo glume ovi "pravi" glumci, članovi i članice ansambla INK-a kojima se na sceni u jednom trenutku pridružuje i jedan mali opaki robot.

Glazba KUD Idijota na sceni

Spomenuta predstava u predstavi podijeljena je na dva čina, a povezana je glazbom KUD Idijota i ta glazba nije ovdje kako bi se ispunila kvota nostalgije na koju će se dio publike eventualno navući. Ne, pjesme legendarnog pulskog benda i to "To nije mjesto za nas", "Baj baj bejbe" i "Neću da radim za dolare" ovdje zbilja imaju svoju svrhu, bilo da se njima održava dinamika za vrijeme promjene scenografije ili se kroz njih također nešto poručuje. Taj izbor glazbe za koji je zaslužan redatelj ispao je nevjerojatno logičan i u praksi bolje iskorišten nego da se možda išlo na autorsku glazbu.

Kao s glazbom, dobar posao napravljen je i s odabirom kostima, od radničkih trliša do policijskih uniformi, ali posebno treba pohvaliti mladu scenografkinju Paolu Lugarić i njenu asistenticu Lenu Modrušan koje su se zbilja potrudile oko scene, kreiravši jedno industrijsko okruženje, zapravo jedan tijesni i dotrajali stan u nekom neboderu, koji je na pozornici smješten u jednom kontejneru za robu. Od frižidera kojem je hrđa odavno nagrizla bijelu boju preko štednjaka i lonca do metalnog ormara koji nije samo ormar, nego, čini se, i portal u neke druge svjetove... Šalu na stranu, cure su napravile odličan posao.

Kada se povežu ti elementi, vidi se zašto je predstava u cjelini uvjerljiva, iako neki podzapleti malo štekaju, ali to je vjerojatno do samog teksta. Bilo kroz glumu, glazbu, kostime, scenografiju ili samu priču publika se lako identificirala s onim što se događalo na sceni, a tako će sigurno biti i kada "Potplaćeni? Ne plaćamo!" krene na gostovanja po Istri. Ovo je predstava koja će ljude zabaviti i nasmijati, ali taj osmijeh ponekada će zbog tema kojima se bavi biti malo kiseo. Ima ovdje dijelova koji su smrtno ozbiljni, a i kako predstava ide prema kraju bit će malo manje razloga smijeh, no taman kada se bude učinilo da je sve gotovo i da su protagonisti priče završili u mraku, stisnuta šaka i odlučan pogled uz zvukove KUD Idijota dat će znak da iako je predstava gotova, priča koja ju je inspirirala nije. Optimizam će ovdje imati zadnju riječ.

U predstavi glume Marijana Peršić, Aleksandar Bančić, Valter Roša, Nika Ivančić i Luka Mihovilović. Kostimografkinja je Desanka Janković, oblikovatelj svjetla Dario Družeta, za scenski pokret pobrinula se Andrea Gotovina a inspicijent Manuel Kaučić. Na istarsku čakavicu tekst su preveli Valter Roša i Aleksandar Bančić.

Prva repriza je bila sinoć, a slijedi ona u ponedjeljak u 20 sati.