Svečano otvorenje izložbe "Tragovi, sličnosti... – Tracce, somiglianze..." akademika Mladena Machieda održalo se danas u Kaštelu Bembo u Balama. Izložbu je otvorio akademik Dario Vretenar, a na otvaranju su govorili autor koncepta izložbe Milan Bešlić i načelnik Općine Bale Edi Pastrovicchio. Organizatori događanja su Festival mladog teatra, Općina Bale i njezina Turistička zajednica.

Akademik Mladen Machiedo predstavljao je zadnji put u Istri neku svoju knjigu prije dvadeset godina. Bila je to obilna dvotomna antologija "Zrakasti subjekt" (Ceres), koja je ubrzo nagrađena nagradom Kiklop na pulskom Sajmu knjige u Istri (2004.) i nagradom "Diego Valeri" u talijanskom gradu Monselice (2006.).

Zbirka kolaža akademika Mladena Machieda pod naslovom "Tragovi, sličnosti… - Tracce, somiglianze…" objedinjuje 21 kolaž, uz dvojezične didaskalije sukladne naslovu, u izdanju Hrvatskog centra P. E. N. 2022. godine. Kronološki obrnutim slijedom umjetnik, prizvavši djedove i (neupoznate) bake, silazi unatrag do kraja 16. stoljeća u zemljopisnom rasponu od Portugala, Mletačke Republike, Italije, Hrvatske (osobito na relaciji Hvar-Zagreb), carske Rusije, Francuske i Austrije.

Kolaži sadrže portrete, fotografije, nadgrobne spomenike, naslovnice književnih i drugih djela, svjedodžbe, diplome i simbolične predmete, a odnose se na obitelji Machiedo, Macedo, Obradich-Bevila(c)qua, Pinkawa, Mikulić, Jakovčić, uz pedagoško-prijateljske referencije na osobe iz obitelji Cornaro Piscopia i Tresić Pavičić.

Bio je to povod za razgovor s tim iznimnim intelektualcem.

Mentor

Potraga za Vašim obiteljskim korijenima stvorila je jednu osebujnu i nadasve zanimljivu priču. Kako je do toga došlo?

- Negdje od 1983., ne mogu niti reći da sam počeo tragati za obiteljskim korijenima, nego me jedan davni predak pronašao, četrdeset dana poslije smrti mojeg oca. Bio sam uvjeren, tu je bilo pitanje portugalskog prezimena Macedo koje se transformiralo u Machiedo pod Mletačkom Republikom i bilo je dosta truda da se taj prijelaz dokumentira. Danas je sve to izvan svake sumnje. Mislio sam da ću o tim precima napisati knjigu, jer se tu dogodio čitav niz koincidencija koje se ne daju lako prepričati.

Primijetio sam međutim da nisam kompetentan za tu knjigu. Ona je ostala rasuta na raznim mjestima drugih mojih knjiga, više na talijanskom nego na hrvatskom jeziku. Međutim, u času kada sam od te knjige odustao, meni su sve te biografije već bile poznate. Mogao sam dakle nešto s njima napraviti budući da sam na mnoga mjesta išao, npr. u Portugal i pronašao dosta zanimljivih elemenata. Mogu reći da je ova izložba o precima utješna solucija u odnosu na nenapisanu knjigu.

Predstavite nam izložbeni materijal.

- Riječ je o dvadeset i jednom kolažu srednjeg formata; počinjem s djedovima i bakama i onda idem unatrag. Nije riječ samo o vezi Machiedo-Macedo već se tu ukrižavaju i druge obitelji i druga prezimena. Osim toga, zanimljive su i druge veze – prijateljske, utjecaji i slično. Na primjer, moj hvarski djed je cijeli život prijateljevao s piscem Antom Tresićem-Pavičićem pa je i on tu uvršten.

Jedan Macedo bio je u portugalskoj diplomatskoj misiji na dvoru kraljice Švedske Kristine i imao je tajnu misiju prilikom njenog tajnog prelaska s protestantizma na katolicizam; on je išao u Rim s tajnom misijom da joj pošalju dva isusovca. Zanimljivo je da se taj portugalski predak zadržao u usmenoj predaji i među Machiedima i u svim granama obitelji. I jedna bizarna sličnost, najstariji lisabonski taksist, jedan Macedo koji je doživio 90 godina i moj otac koji je doživio 80 godina imali su silno slične fizionomije.

Pripremate i glazbeno-poetski nastup s Valterom Milovanom. Čime ćete se predstaviti?

- Valteru Milovanu sam bio mentor prilikom doktorske disertacije, imamo i jednu zajedničku knjigu koju je on priredio, a materijal je bio pola-pola, o Pasoliniju. On je moj bivši đak te sada suradnik i prijatelj.

Što se tiče glazbenog aspekta, volim šansone, ali tu sam nekompetentan, dakle isključiva kompetencija u odnosu na njegovo glazbeno stvaralaštvo pripada njemu, a ne meni.

Kada je riječ o kulturama u doticaju i prožimanju kultura, najveći dio posla odrađuju pojedinci zahvaljujući nevjerojatnom trudu i radu. Kako to ocjenjujete i što bi trebalo činiti?

- Treba razlikovati pojedince i institucije. Ja nisam institucija bez obzira na par titula kojima se služim samo u nužnoj samoobrani. Svoj radni vijek proveo sam na Filozofskom fakultetu, član sam Akademije, kasno primljen ali redoviti član, međutim nikad ne nastupam u ime institucije. Bilo ja bilo netko drugi u sličnoj situaciji može govoriti samo kao pojedinac, što je napravio, što je želio napraviti i što još kani napraviti ako mu preostane vremena.

Usuđujem se reći da sam za razliku od drugih najpoznatijih talijanista u Europi – od jednog Rusa preko jednog Čeha do nekoliko Francuza – oni su svi prevodili talijanske pjesnike na svoje jezike i dobivali priznanja u Italiji, neki i prije mene. Ne znam koliko su oni pisali o talijanskoj poeziji na talijanskom, ali sam siguran da nitko od njih nije sustavno u knjigama prevodio pjesnike iz svoje domovine na talijanski. Nakon Vladimira Nazora jedini sam u Hrvatskoj koji je to sustavno radio.

Savršen sklad

Koji Vam je prijevod bio najposebniji, koju bi knjigu izdvojili?

- Mogao bih rezonirati količinski, a mogao bih i vremenski. Ako je vremenski, tu je Dino Campana, pjesnik moje diplomske radnje, kojeg nisam odmah preveo jer bi to onda bio zakašnjeli prvi prijevod u inozemstvu, a ovako je treći do četvrti. Autor koji je mene pratio kroz cijeli život i kojeg sam mnogo objavljivao, i u zasebnim knjigama, bio je Eugenio Montale.

Autor s kojim sam prijateljevao bio je Bartolo Cattafi koji se sada u Italiji naveliko revalorizira. Časopisi, simpoziji... Mislim da je "tipovanje" na Cattaffija dalo rezultate nakon puno vremena jer sam ga preveo kada je imao jedva četrdeset godina. Cattafi je imao jednu prednost u mojim očima, a to je da su osoba i djelo bili u savršenom skladu. Naime, katkad je djelo iznad osobe i onda biste zapravo tu osobu trebali izbjegavati.

Recimo Italo Calvino je kao osoba, ne samo meni nego svima, bio veliko razočaranje i nespretan u konverzaciji. Imate primjera autora koji su divni kao osobe, a pišu tako da morate izbjegavati razgovor o djelu, pa govorite o lijepom vremenu. Dakle najljepše je kada se osoba i djelo dopunjuju: to su dvije različite dimenzije, ali vi razgovarajući s osobom prepoznajete djelo i obrnuto. To je s Cattafijem bilo savršeno.