Tadašnja pučka pravobraniteljica Lora Vidović 2013. je podržala inicijativu SUH-a da se ukine ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a 2019. je govorila o potrebi uvođenja zaštitnih mehanizama za primanje dosmrtne pomoći, poput osnivanja registra pružatelja uzdržavanja, ograničavanja broja ugovora koji jedan uzdržavatelj može sklopiti, žurnosti u postupanju sudova u slučajevima razvrgavanja ugovora, kao i osiguranja socijalnih usluga starijima koji su takve postupke pokrenuli
Ilustracija (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)
U Hrvatskoj se razvila prava industrija lešinarstva - osim obitelji i susjeda, uključeni su i pojedinci povezani sa zdravstvenim, socijalnim i pravnim sektorom, čak i neki domovi umirovljenika te udomitelji, a meta su starije osobe. Zakonski okviri, sporo pravosuđe i izostanak institucionalnog nadzora, registara itd. doveli su do masovne otimačine imovine starijih građana. Jedan od najspornijih načina provodi se upravo putem zakona i to ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, potvrdili su nam u pulskoj podružnici Sindikata umirovljenika Hrvatske, gdje smo razgovarali s predsjednikom Lučom Pavletićem i njegovom zamjenicom Zoricom Drandić.
Silvano Hrelja, zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika, koji je u Hrvatskom saboru nedavno inicirao ukidanje ove vrste ugovora, kaže da su se pretvorili u lihvarenje, vrstu nekretninskog biznisa i obiteljsku sramotu.
- Taj je ugovor, praktički, cijelo vrijeme u pravnoj praksi Republike Hrvatske, međutim pokazao se iznimno štetnim. Sve što se više razvija jagma za zaradom na nekretninama, to se više pojavljuje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ljudi ne razumiju dobro razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja. Pravno je zbunjujuće. Ugovor o doživotnom uzdržavanju može se osporavati, raskidati, može se pokazivati kolika je činidba i protučinidba. Kod dosmrtnog izdržavanja to ili nije moguće ili je moguće, ali vrlo teško.
A sve zato što danom potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina primatelja usluga prelazi u ruke davatelju usluga i iz toga se može izroditi svašta, prije svega, nemogućnost osporavanja, ukoliko se ne poštuju odredbe ugovora, za razliku od doživotnog, gdje su dvije strane u ravnopravnom položaju. Nakon što davatelj usluga proda nekretninu, povrat u prethodno stanje je teško moguć, pojašnjava slikovito Hrelja koji veli da se na tome stvorio svojevrsni nekretninski biznis, a polako prelazi i u lihvarske ugovore, koji su kažnjivi po kaznenom zakonu.