Sigurno znate, mada se vjerojatno toga rijetko sjetite da u Istri postoje dva veoma duga tunela, onaj kroz Učku koji možda povremeno i koristite, a dugačak je 5.062 metra i 4560 metara dug tunel od Čepićkog polja do Plominskog zaljeva.

Ovaj drugi tema je naše današnje priče. Netko će možda pomisliti ili reći, nije to tunel, to je kanal. Međutim, svi koji tako misle kroz njega sigurno nisu prošli, a vjerojatno niti na ulazu bili. Osim njegove duljine nisam našao podatke o širini tunela, a moja je slobodna procjena da je tunel širok oko šest, možda i više, a visine četiri metra.

Prvo što želim, a i moram napomenuti, je to da je prolazak kroz tunel strogo zabranjen. Tunel je u vlasništvu Hrvatske vodoprivrede i pod zaštitom te je ulaz i samostalni prolaz kroz njega zabranjen. U slučaju da se i uputite u ovaj tunel možete biti strogo kažnjeni.

Bez dobre rasvjete i obuće prolazak kroz tunel može biti i opasan, telefonskog signala nema, posljednja dva i pol kilometra tunela su bez betonske hodnice koju je odnijela voda, teren je neugodan za hodanje, vlažan i sklizak, ponekad i pod plitkom vodom na što smo i mi nailazili te se u slučaju bilo kakve nezgode može desiti da tamo i ostanete. Ako i niste sami netko iz vašeg društva pozvati će pomoć, a onda kazna neće biti mala. Morao sam to napisati jer me naprosto strah da nakon pročitanog, a napisanog nekome ne sine ideja, i to pogrešna.

Mi smo kroz tunel prošli u organizaciji Turističke zajednice Kršan krajem rujna 2015 godine. Točnog povoda se ne sjećam, ali svi prisutni bili su pozvani, a kako sam tada komunicirao s TZ-om Kršan o još uvijek nažalost neprepoznatim potencijalima za razvoj outdoor turističke ponude tog kraja pozvali su i mene.

Znatiželjan kakav već jesam te cijelom Istrom često putujem, obilazim poznata i većini nepoznata mjesta ovu priliku naravno nisam propustio. Mada hodanje kroz mračan tunel nije nikakav outdoor, što me uglavnom i zanima, već takav indoor da imalo klaustrofobičnima tamo nije mjesto. Prije samog prolaska kroz tunel okupili smo se ispred kuće kod Ibre, visokog i šarmantnog gospodina koji je zaposlen kao čuvar tunela i kako nam je govorio, obiđe ga u oba smjera par puta godišnje.

Dao mi je i zanimljiv podatak. Svake godine nakon obilnih oborina kada Boljunčica, koja je nekada napajala vodom Čepićko jezero, nabuja, tunel bude skoro do vrha ispunjen vodom koja onda istječe u Plominski zaljev.

Osim gospodina Ibre kao službenog pratioca bili su tu meni poznati i nepoznati ljudi, mješovita žensko – muška skupina, simpatična Patricija ondašnja direktorica TZ Kršan, grupica s Riječkog sveučilišta, iskusan speleolog Matej Mirkac iz Pule koji nam je na posudbu iz Speleološke udruge Pula svima donio neophodnu opremu, speleo kacigu sa čeonom svjetiljkom za podzemlje i Đani (Đani Dundara poznati Uljanikov projektant, nažalost preminuo 2019.) kojem sam se prilijepio kao krpelj. Spontan i neposredan, veliki gospodin i inženjer u Uljaniku Đani Dundara cijelim je putem nesebično i slikovito dijelio svoja znanja, priče o svojim dogodovštinama o i u tunelu, dječjim igrama, hvatanju jegulja na izlazu tunela, silascima u tunel iz Vozilića, o povijesti nastanka tunela, kako se kopao, što je njegova izgradnja značila za Plomin i još puno toga na čemu sam mu zauvijek ostao veoma zahvalan.

Po njegovim riječima izgradnja tunela za Plomin, bolje reći za Plominski zaljev bila je svojevrsna ekološka katastrofa, pošto je nakon isušivanja jezera u Plominski zaljev iscurilo milion i pol kubnih metara blata koje je zaljev skoro zatrpalo. Procijenjeno je da je iz Čepićkog jezera nakon otvaranja isteklo čak 16 milijuna kubika vode.

Đani mi je zapravo taj izvidnički prolazak tunelom pretvorio u nezaboravno putovanje. Na ulasku se okupilo nas 10, 12, možda i više, ne sjećam se. Dogovor je bio da se sigurnosti radi ne odvajamo, no, već nakon prijeđenih par stotina metara ugledali smo svjetlo pred nama. Tko je išao naprijed sam zapitali smo se, međutim svi smo bili na broju. Uspostavilo se da je točkica svijetla pred nama zapravo više od četiri kilometra daleki izlaz iz tunela.

Prvim dijelom hodali smo lako po još očuvanoj betonskoj podnici koja je što smo dalje napredovali bila u sve gorem stanju dok nije potpuno nestala. Na tim dionicama išli smo sporo, bila je potrebna koncentracija i oprez radi skliskog i u tami bez obzira na osobne čeone lampe neugodnog terena za hodanje.

Negdje na sredini tunela naišli smo na pomoćni izlaz koji vodi u Voziliće. Radi se o prokopu kojim vode veoma strme i visoke stube sa oštećenim, slabim i mjestimično već otpalim željeznim rukohvatima. Uspon je toliko strm da ne postoji ni najmanja šansa da se u slučaju pada zaustavite, ili kako je to Matej slikovito rekao "Tko nije sa visinom na Ti, preporučujem mu da gore ni ne ide".

Netko je rekao da do izlaza treba savladati između 70 do 80 metara visinske razlike. Sjećam se da je bilo strmo, visoko i da je trajalo. Đani, Matej i ja, svi planinari, neki i alpinisti i speleolozi lako smo stigli do gore, druga grupica malo za nama. Usporedbe radi, poznati Cibonin neboder, ili toranj u Zagrebu visok je 92 metra, 25 katova, što bi otprilike značilo da trebate pješačiti na dvadeseti kat nekakvog nebodera pa donekle shvatili visinu prokopa kojima vode stube u Voziliće.

Uspeli smo se po tim strmim i zavojitim stubama i došli pred izlaz za Voziliće te smo naišli na… što mislite, što bi mogli gore naći? Vrijedni neimari su nekadašnji izlaz kojim ste iz tunela mogli izaći ili njime u tunel ući zatrpali sa ni manje ni više nego s više desetaka kubika raznog smeća i otpada kojeg voda pomalo ispire, nosi dole te naravno opet u Plominski zaljev.

Mada kako nam je Đani pričao, dok se Čepićko polje još obrađivalo kroz tunel je sa obradivih površina u more isticalo toliko blata, osušenog bilja, poljoprivrednog otpada, rekli bi viška, nusproizvoda i smeća da bi pola ne Plominskog zaljeva već Kvarnerskog bilo smeđe boje.

Moja prva pomisao na tom mjestu bila je - smeća ukloniti, stube dobro osigurati, na dnu s lijeve i desne strane postaviti čelične rešetke kako bi se spriječila šetnja u oba pravca, dio tunela na dnu stuba osvijetliti i ispuniti povijesno i ekološki zanimljivim sadržajima, i na kraju dolje voditi turiste u grupama. Utopija naravno, a i tko zna koliko bi sve to koštalo? Mada još me uvijek progoni misao da bi se investirano, osim što bi se smeće uklonilo, što se samo po sebi nameće kao neophodno uz dobru promidžbu, prodaju ulaznica pa i potpore ubrzo vratilo. Vjerojatno sam samo sanjar i griješim, mada se što se tiče uklanjanja otpada ne dvoumim. Inače su jame u Istri, a u ovom slučaju i tunel, naročito one u blizini naselja često pune raznog otpada, ali to je posebna tema.

Cijelo to naše malo putovanje kroz podzemnu, ljudskom rukom izgrađenu povijest Istre trajalo je dulje od dva sata. Dva sata za četiri i pol kilometara pomisliti ćete. I ja sam kada nam je Ibro rekao da je toliko potrebno za prolazak kroz tunel, još smo bili i brzi s obzirom na uspon i silazak do nekadašnjeg pomoćnog izlaza, a danas otpada Vozilići.

Sa sobom sam ponio i mali Lumix, fotoaparat pa imate prilike vidjeti i nešto fotografija. Dapače, snimao sam i kratke klipove te montirao mali, radi svjetlosnih uvjeta, ne jako kvalitetan film kojega možete naći na YouTubeu. Ali i što može mali kompakt   miljama daleko od neke pa i polu profesionalne opreme procijenite sami. Ipak, kao svojevrsni dokument o tunelu ostao je i do danas drugi i bolji, koliko ja znam nije napravljen.

Završiti ću ovu malu štoriju podacima koje svi možete pronaći na internetu.

Površina jezera prije isušivanja varirala je od 5,4 do 8,6 četvornih kilometara, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunšćice. Dubina se kretala od jednog do dva i pol pa i tri metra. Jezero je bilo obraslo trstikom i šašem te bogato ribama, posebno jeguljama i šaranima, te ptičjim vrstama kao što su divlje patke, bijela roda pa i labudovi, međutim bilo je i stanište malaričnih komaraca koji su uzrokovali velik postotak bolesti okolnoga stanovništva.

U cijelom poduhvatu oko iskopa tunela posebno se ističe jedno ime. Giuseppe Lazzarini, najprije socijalist, potom talijanski nacionalist izbjegao u Italiju, vrativši se nakon prvog svjetskog rata postao je jedan od najutjecajnijih labinskih političara u Istri te je tako postao i "najzaslužniji" za isušivanje Čepićkog jezera, ali i za prikupljanje iscrpne dokumentacije o tom gospodarskom poduhvatu. Na iskopu tunela radilo je između 90 i 260 radnika. Radovi su započeli 1928. godine te su radeći gotovo danonoćno radnici svoj posao završili 1932. godine.

Točno u 13 sati 11. prosinca 1932 godine sa 24 mina razbijena je brana, čime je omogućen snažan protok vode u tunel. Potkraj siječnja iduće godine mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom su dnu nekadašnjeg jezera imali su posljednju ali bogatu "berbu" riba.

Nekoliko mjeseci kasnije započelo je vrlo intenzivno uređivanje novih površina, izgradnja odvodnih kanala, gradnja brana i drugih elemenata modernog melioracijskog sustava. Na ljeto 1934. godine na izoranom dnu jezera niknuo je i prvi "kukuruz". Sve u svemu - Kuruza, rekli bi.

Povezane vijesti

• Plominski zaljev dobiva novu lučicu i lungomare od dva kilometra
• Plutajući LNG "seli" iz Omišlja u Plomin
• U Plomin luci održana tradicionalna ribarska fešta