IZAZOVI PRIPADNIKA GORSKE SLUŽBE SPAŠAVANJA IZ PULE:
PLEMENITI VOLONTERI DOKTOR MARIO FRANOLIĆ I DAVOR KALČIĆ: Jedan spašeni život opravdava sav trud i školovanje, to je ono što čovjeka nosi dalje
Mario Franolić i Davor Kalčić pred zapovjednim vozilom (Zvjezdan STRAHINJA)
Trebali ste vidjeti te emocije kada smo izgubljeno dijete donijeli u obitelj, kada su se tvrdi ljudi navikli na svakakve prizore, okrenuli i počeli plakati. Suze su tekle, priča nam Mario Franolić
To su emocije! Sreća! Ne mogu vam opisati osjećaje kada pronađete živog čovjeka. Tada kažeš: "K vragu i s tim što sam morao otići s posla", "što su propali planovi za vikend"... K vragu i umor, neispavanost, snijeg, kiša… Kad nađemo živog čovjeka sve se opravdava i pune se baterije, sve dobiva smisao. Za to i jesmo tu, kaže nam dr. Mario Franolić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja - Stanice Pula, podsjećajući nas na akciju spašavanja izgubljenog 88-godišnjaka na Barbanštini prošle nedjelje.
Starac iz Hrboki nestao je u subotu, hladnu je noć proveo vani, istarski GSS-ovci pronašli su ga u nedjelju promrzlog, stabilizirali ga i predali hitnoj pomoći. Kako nam pripadnik GSS-a Davor Kalčić kaže, puno se akcija Službe u Istri odnosi upravo na traženje dementnih osoba, pa i u našoj novinskoj arhivi nalazimo i do deset takvih slučajeva godišnje.
- Da, to jesu najčešće potrage, a često nestale nađemo negdje u blizini. Imamo principe potrage za svaku kategoriju ljudi, koliko se brzo kreću i slično, prave se procjene za prvu potragu, pa za širi krug… A onda se nekada ispostavi da su stari ljudi, još i dementni, otišli puno dalje nego bi očekivali. Kao da ne znaju da ne mogu. Starac što smo ga tražili prošle nedjelje vrlo je pokretan, unatoč godinama. Svakodnevno pješači od Hrboki do Barbana i nazad. Taj je dan u Barban otišao u kupovinu, dakle tada je bio suvisao, ali kad se vraćao nazad skrenuo je prečicom i izgubio se. Sve smo pretražili, da bi ga potom našli na 50 metara od prve kuće, otvorenih očiju, dehidriranog, nije komunicirao. Kako je dementan očito je i malo "potonuo", ali vjerujem da će se oporaviti, kaže nam Franolić, poznati pulski liječnik, trenutno mentor u barokomori Zavoda za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC-a Rijeka.
Kartu čitaj - seljaka pitaj
Jako je bitno kako se traže nestali - potraga ne smije biti stihijska. Stvaraju se modeli, raspoređuju članovi HGSS-a u timove s policajcima, vatrogascima, mještanima, lovcima… I uvijek se područja pretrage pokrivaju GPS-om, podaci se obrađuju i kompjuterski da bi znali što se pregledalo, gdje bi trebalo koristiti psa ili dron.
- Velika je pomoć lokalnog stanovništva. Za velike potrage treba puno nogu i mještana koji znaju svaki kamen ili jamu gdje se moglo upasti. Jako je važno dobiti informacije od mještana. Ima i ona stara izreka: "Kartu čitaj - seljaka pitaj", priča Franolić.
Istarski GSS ima 31 čovjeka, uvijek treba još, mada ne puno više od toga.
- Ima nas i radnika i inženjera i liječnika. Ali svi smo isti. Nema privilegija, u GSS-u nema elitizma. Svako ima specifična znanja i sposobnosti, ali svi smo isti. I svi smo jako vezani kao prijatelji. Jedni druge držimo na konopu, jedan drugome držimo život u rukama. Bitno je da se radi srcem, a ne zato jer se mora. Zato GSS i želi ostati volonterska služba, zaključuje Franolić.
Problem je što svi članovi rade i ne mogu svi i uvijek izaći s posla. I poslodavci su, kaže pročelnik, različiti i nije ih sve briga za plemeniti cilj Službe.
- Nije lako naći ljude, kada čuju da smo volonteri mnogi odustanu. Mi smo ljudi koji daju sebe, ono što imamo od opreme to je ono što dobijemo od Županije, gradova, općina, nešto od centrale, ali tu je i puno naše privatne opreme. Sada imamo problem s prastarim vozilima. U ovoj zadnjoj akciji pokvario se stari terenac pa smo molili pomoć vatrogasaca. Za to nama trebaju novci, mi nismo plaćeni pa i ne trebamo biti, poručuje Franolić.
Suze su tekle
Priča nam da je najemotivnija akcija za njega bila kada su prije četiri godine pronašli nestalo 4-godišnje dijete u središnjoj Istri.
- Dijete je potrčalo za dva mala psa i u tren se izgubilo u šumi. Uključilo se u potragu sve što hoda: GSS, vatrogasci, policija, lovci, mještani. Valjda 200 ljudi? I ujutro smo dijete našli živo, psići su se stisnuli uz njega da ga griju. Trebali ste vidjeti te emocije kada smo ga donijeli u obitelj, kada su se tvrdi ljudi, navikli na svakakve prizore, okrenuli i počeli plakati. Suze su tekle, priča Franolić.
Nažalost, nisu sve priče sretne, često iz šuma i jama vade tijela. Mnogi naši poznanici, sugrađani, aktivni su članovi GSS-a. Srećemo ih svakodnevno, ali se rijetko pitamo kako se oni nose s tim teškim slikama.
- Iskreno, dečki su navikli. Teško je vidjeti čovjeka mrtvog, pa ga u šumi dići i spakirati u vreću da bi ga mogli iznijeti, kao što smo vadili i tijelo ispod vijadukta u Limu. Tražili smo ga po makiji, prošli tri puta pored njega, a da ga nismo vidjeli. U tim situacijama brzo postane jasno tko to može podnijeti, a tko ne. Jednostavno s takvim se stvarima nosiš sam, imaš ih negdje duboko u sebi. Ima to svoju težinu, često i suza pođe sama od sebe. Ali kada nađemo živog sve se počisti. Jedan spašeni život opravdava sav trud i školovanje, a tijekom karijere u GSS-u spasimo ih mnogo. To je ono što čovjeka nosi dalje, priča Franolić.
Ovog je vikenda puno posla za GSS-ovce. Na Poreštini, naime, ugošćuju sudionike speleološke konferencije iz 16 zemalja svijeta. Ne treba to posebno čuditi - jedna od specijalnosti HGSS-a Pula su i jamska spašavanja. U Istri je puno jama, puno je i speleologa koji se mogu naći u nevolji. Tako je jučer sudionicima konferencije predstavljen sustav za prozračivanje jama, nužan za provođenje akcija spašavanja u podzemlju, a koji su osmislili upravo članovi našeg HGSS-a. Istarske jame, priča nam iskusni GSS-ovac Davor Kalčić, imaju jednu specifičnost zbog čega nisu nimalo bezazlene za posjetitelje i ljubitelje podzemlja.
Opasne jame u Istri
- U istarskim špiljama nema prozračivanja. Da zimi imamo temperature od -10, onda bi hladni zrak pao dolje i dignuo ustajali gore, ovako jednostavno nema ventilacije. I kako doći do unesrećenog i osigurati mu dovoljno zraka? Osmislili smo da pripadnik GSS-a silazi s bocom koja ima kisika dovoljno da postavi najlonsku cijev kroz koju se upuhuje zrak ventilatorom. Vrlo brzo dolazi do izmjene zraka, ugljični-dioksid, koji je teži i leži dole, novi zrak diže gore. U suprotnom ne bi mogli započeti s akcijom spašavanja. Takav sistem zanimljiv je za naše jame, a vjerujem da bi bilo dobro i za neke građevinske objekte, u brodu, u septičkoj jami, kotlu, bilo koji zatvoreni prostor koji bi trebalo provjetriti da bi spasioci mogli ući, priča Kalčić.
Franolić objašnjava da se za to koristi običan najlon u obliku cijevi, kakvi se kupuju, na primjer, u agrariji. Lagan je, fleksibilan, provlači se kroz špilju i napuhivanjem sam prilagođava terenu.
- U Istri nismo imali nekih ozbiljnijih akcija spašavanja u jamama. Bilo je slučajeva da su naši krenuli dolje pa u zadnjem momentu osjetili da nisu dobro i prepoznali znakove da brzo pobjegnu gore. To su jame s nabacanim granama i lešinama, odvija se fermentacija i stvara ugljični dioksid pa posjetitelji odjednom počinju gubiti dah, objašnjava Franolić. Takvih je jama najviše na Labinštini, a Kalčić kao primjer navodi i jednu kod Valture u kojoj su pripadnici Službe osjetili što znači ostati bez dovoljno kisika, ali su srećom brzo izašli.
Jamska spašavanja posebno su zahtjevna. Kalčić nas kroz razgovor podsjeća na nedavne velike akcije u Italiji i Njemačkoj, u kojoj su također sudjelovali istarski spasioci, a gdje su akcije spašavanja trajale i do 12 dana.
Dođe li onda ikada spasiocima da ispsuju speleologe: "Kog ste vraga radili tamo dolje"?
- Ne, jer je i među nama dobar dio speleologa i razumljiva nam je ta strast, kaže Franolić.
Ljetos je pulska stanica sa Speleo-komisijom organizirala veliku državnu vježbu na Učki, na kojoj je sudjelovalo 60-ak ljudi. Vježba se sastojala od toga da se spasioci spuste s vrha Učke, kroz uske prolaze i kroz dva sifona, i s roniocima izvuku unesrećenog do tunela Učka.
- Vježba se odvijala u kavernama na koje se naišlo kada se kopao tunel Učka. To je zapravo jezero otkud vodu dobiva Opatija. U tunelu su vrata za izlaz, a mali se ulaz do tih velikih kaverni nalazi kod bivšeg odmarališta Ine. I to je jedino jamsko spašavanje koje se odvija nizbrdo. Naime, do tih se ogromnih prostora dolazi sat vremena dugim provlačenjem kroz jako uske prolaze i nema šanse da se unesrećeni izvuče prema gore. Cijeli je sustav zanimljiv za istraživanje u potrazi za dodatnim količinama vode, tamo postoje speleološke aktivnosti, a vježbom se željelo utvrditi na koji način nekog spašavati ako se štogod dogodi. S obzirom da povratka za unesrećenog nema, mora ga se izvlačiti prema dolje, a da bi ga izvukli mora se i dva puta roniti, što je veliki problem s unesrećenim u nosilima, rekao je Kalčić.
- Ta je vježba odjeknula u svijetu. Od najjačih službi iz cijelog smo svijeta dobili pohvale da je to najteža speleo-vježba ikad napravljena i da je HGSS u vrhu. Treba reći da je vježbu vodio naš pripadnik i speleolog Martin Glavić, inače moj zamjenik, kaže Franolić.
Spašavali Franolića
Vježbe su bitan dio djelovanja HGSS-a, i sasvim sigurno nisu bezazlene. To pokazuje i primjer kada se vježba silom prilika pretvorila u akciju spašavanja. Spašavanja koga? Šefa spasioca!
- Da, spašavali su mene! Uslijed jedne vježbe dogodio mi se suspenzijski sindrom, visio sam na konopu i izgubio sam svijest. Jedan naš pripadnik shvatio je da se nešto događa i spustio do mene, kaže Franolić. Ulaz u jamu bio je vrlo nezgodan - kroz slap. Prvi se po konopu spustio Kalčić i sklonio u stranu da se na njega ne bi što obrušilo. Potom je sišao Franolić, sa stvarima i liječničkim ruksakom, zaglavio se i prekinula mu se cirkulacija, pa rukama zbog hladnoće ni kočnicu nije mogao otpustiti.
- Još sam svjestan, znam što će mi se dogoditi, ali nemam snage niti dozvati ikoga. Srećom, spustio se do mene jedan naš pripadnik, dignuo me na konop, privezao na sebe i spustio dolje gdje je krenula klasična akcija spašavanja, prvo da me osuše i ugriju. Tako sam i sam, kao liječnik stanice, imao prilike i vidjeti onu drugu stranu, doživjeti kako je onome u nosilima, čime smo stekli neka nova iskustva, kaže Franolić.
**************
Potreba ne poznaje granice
Nužda ne poznaje administrativne granice, za potrebu svaka stanica HGSS-a može aktivirati ljude i opremu najbliže raspoložive stanice. Da to funkcionira u praksi potvrđuju nam i Robi Mrvoš s mladim psom Maxom iz stanice Karlovac te Kruno Stipetić s iskusnim i vrijednim psom Drakom iz Ogulina, koje smo susreli u Puli s Franolićem i Kalčićem.
- Jedni drugima pomažemo. Kad je 2014. ledena kiša okovala Gorski kotar mi smo stigli među prvima. Išli smo izvlačiti ljude koji trebaju na dijalizu, koji trebaju lijekove i ogrjev. To je bila jedna od žešćih akcija. Pješice smo se probijali kroz snijeg, a oko nas su padala cijela stabla. Došli smo do potpuno izoliranih sela i donijeli lijekove i iznijeli koga god je trebalo, kaže Franolić.
Danas spasiocima, osim pasa, uvelike pomažu i dronovi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
