- Kako bi Hrvatska bez (pre)velike štete prebrodila energetsku krizu koja trese temelje gospodarstva čitave Europske unije, SAD-a, Dalekog i Bliskog Istoka, a uz pretpostavku da ratni sukobi na relaciji Ukrajine i Rusije, Rusije i NATO-a i SAD-a i Kine neće dodatno eskalirati, potrebno je odgovorno poslovanje HEP-a, mudro političko vodstvo premijera Plenkovića, zajednička solidarnost, međusobno povjerenje, maksimalno odricanje i neizostavni faktor sreće.

Svijet se na dnevnoj i vidljivoj razini mijenja pred očima generacije koja sada živi, stvara, ali i trpi veliku opasnost od posljedica klimatskih promjena, nuklearnog sukoba i krize energenata. Zbog nikada razvijenijih gospodarstava polako se iscrpljuju zemljini kapaciteti. Suvremene industrije i njihove potrebe za energentima prenapregnule su ionako opterećenu prirodu čiji se resursi opasno smanjuju. Istodobno dobavni pravci postaju nesigurni, a energenti su sve nedostupniji što sve skupa dovodi do dramatičnog povećanja njihovih cijena. Hrvatska, naravno, nije izolirani otok na kojem je moguće funkcionirati bez velikih posljedica uslijed tih procesa, kao i posljedičnih poskupljenja koja prijete urušavanjem svega što se stvaralo posljednjih desetljeća.

Politikama Vlade premijera Andreja Plenkovića pokušava se situaciju donekle dovesti u red i krizu, prije svega sa strujom, držati pod kontrolom. Za preživljavanje kriznog razdoblja koje je počelo i nitko ne može precizirati do kada će potrajati, osim na Vladi velika odgovornost je i na HEP-u. Premijer Plenković ovih je dana zaključio da “većina hrvatskih građana nije ni svjesna činjenice da električnu energiju plaćaju po cijeni koja je desetinu od tržišne”. Taj je zaključak izvukao iz činjenice da se na referentnoj regionalnoj burzi sa sjedištem u Budimpešti trguje električnom energijom i po deset puta većoj cijeni nego što je plaćaju Hrvati. Zadnja cijena za drugi kvartal 2023., prošli petak bila je preko 950 eura.

Osim toga, u protekle dvije godine, s naglaskom na razdoblje od početka ruske agresije na Ukrajinu, cijena plina porasla je za 2800, a ugljena 500 posto. Cilj je Vlade, po svemu sudeći, da svojim mjerama prioritetno zaštiti građane i, isto tako važno, osigura normalno funkcioniranje gospodarstva. Prema HEP-u, čija se politika povećavanja cijena velikim gospodarskim sustavima osporava više paušalno nego argumentirano, gleda se kao na glavnog krivca, premda samo malo površnija analiza oko nabavke i proizvodnje električne energije sugerira da to baš nije tako te da Hrvatska funkcionira u okviru striktnih tržišnih odredbi i pravila određivanja cijena koja su postavljena na europskoj razini. I tu odstupanja nema i ne može biti.

Gledajući na te okolnosti s hrvatske strane, poanta je da se svi dionici u tom “strujnom procesu” sada moraju priviknuti na nove okolnosti. Posebno se to odnosi na lokalne političare koji kadroviraju u svojim komunalnim društvima isključivo partijski, nepotistički i po principu podobnosti novoizabranih direktora, umjesto da na ključna mjesta dovode iskusne stručnjake s menadžerskim znanjima i pristupom. Struja postaje skupi luksuz. Loše promišljanje o njenoj nabavci, cijeni, kao i politizacija te situacije, lokalne političke čelnike mogla bi stajati vlasti, ukoliko na svojim razinama pod hitno ne uoče potrebu za oblikovanjem novih energetskih politika. Razmišljanje o tome tako da su za sve “krivi HEP i Vlada” bježanje je lokalnih stranačkih elita od problema koji najčešće proizlaze iz neznanja populistički orijentiranih političara čiji je jedini cilj - što dalje od sebe udaljiti svoju odgovornost.

Prvak među takvim prvacima, (samo)prozvani pučki tribun i gradonačelnik Sinja Miro Bulj, u napadu bijesa, nemoći i netrpeljivosti prema Vladi HDZ-a jeftinom retorikom i neviđenom bukom koristi HEP i cijenu električne energije kao oružje u borbi protiv političkog neprijatelja. Živopisni Sinjanin je, međutim, profulao metu. Gdje je, onda, Bulj pogriješio, a grešku, očekivano, nije priznao?

Radi se, dakle, o tome da je HEP u tri navrata, u listopadu i prosincu prošle, i u ožujku ove godine, tamošnjem Vodovodu ponudio cijenu električne energije, redom 134, 170 pa 253 eura po megavatsatu. Međutim, Bulj je, u ime sinjske komunalne tvrtke Vodovod, frajerski, autoritativno odbio ponude, iako su sve tri ponuđene cijene jednostavno pratile kretanja na burzi i nisu bile formirane ni proizvoljno ni tendenciozno prema jednom od čelnika MOST-a. U međuvremenu je cijena zbog ukrajinske krize i blokiranja postojećih dobavnih pravaca narasla na 600 eura po megavatsatu. Bulj, tako očekivano, nije anticipirao događaje. Pokazao je da ne razumije kako (grado)načelnici ubuduće moraju djelovati drugačije nego dosad: menadžerski, kao u realnom sektoru, s time da odsad više nisu samo potrošači proračuna, već će morati ponuditi širu dimenziju funkcioniranja.

Bulj je, pak, umjesto o pregovorima oko cijene električne energije, razmišljao o Alki i jednokratnoj financijskoj pomoći Sinjanima, ne shvaćajući da će im se njegovih 200 kuna pomoći, zbog povećanja cijena vode kroz komunalno društvo, istopiti brže od komada leda na užeglom asfaltu. Bulj je, zaključimo, samo jedan u nizu (grado)načelnika koji funkcioniraju po principu ostvarivanja kratkoročnog političkog efekta i dodvoravanja biračima. Očito je čelnik bez vizije i strateškog promišljanja. Upravo na ovom, Buljovom poučku i primjeru, može se dešifrirati važan moment - politiziranje lokalnih šerifa gdje politizaciji nema mjesta što znači da je Bulj, umjesto stručnjaka, u pregovorima s HEP-om poslušao svoj glas prepun neznanja te odbio dobre ponude za cijenu struje.

Realnost pokazuje da lokalni političari, pod kojima su komunalna društva koja su u praksi veliki potrošači električne energije, imaju prilike dogovarati s HEP-om cijene struje, no za tako nešto osim kvalificiranih suradnika moraju imati dobru procjenu i nešto zrna pameti u glavi. Bulj to nije imao. Zbog njegovog propuštanja prilike za ugovor s HEP-om, po puno prihvatljivijim cijenama kad je to bilo moguće izvesti, ono što će u Sinju uslijediti - građanima se neće sviđati.

Kako tamošnje komunalno društvo Vodovod s novom cijenom struje ne bi završilo u stečaju, podignut će cijene usluge i vode prema građanima koji će to itekako osjetiti na svom džepu. Preveliki račun mogu zahvaliti svom gradonačelniku. Nije i neće Bulj biti jedini (grado)načelnik koji se nije snašao u novim tržišnim okolnostima, no njegov je primjer eklatantan u smislu da nesposobni upravitelji gradova i općina mogu direktno utjecati na cijene i standard svojih građana: dobro, ako znaju što čine, a loše, ako ignoriraju nove konstelacije odnosa.

Najveća politička bitka koja će se odvijati na platformi električne energije očekuje se u glavnom gradu Zagrebu, obzirom da se tamo nalazi golema komunalna infrastruktura - znatno veća nego u ostalim hrvatskim gradovima - koja koristi električnu energiju. Riječ je o tramvajskom prometu, vodovodu, gradskoj rasvjeti… Novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević imat će priliku pokazati je li samo (dovoljno) dobar političar ili je i menadžer, što je karakteristika, kvaliteta i sposobnost puno bitnija od efektne retorike za denunciranje mrtvog Bandića kao apsolutnog krivca za sve. Pitanje je hoće li on moći odgovoriti izazovu - menadžeriranju procesima s ciljem pravodobne i dobro ispregovarane cijene nabavke električne energije, što će od njega zahtijevati skup specifičnih znanja.

Tomaševićevo gašenje svjetala sat ranije ujutro palijativna je mjera s kratkim dometom efekta uštede. Puno je važnije, za Zagreb i Zagrepčane ključno, ima li u Tomaševićevom timu ljudi sposobnih provoditi štednju onako kako se to radi u poslovno odgovornim kompanijama u razvijenim tržišnim društvima - kontrolom ,kroz menadžment ,ulaznih troškova, višegodišnjom nabavom energenata unaprijed, postavljanjem kvalificiranih osoba na ključne pozicije…. Kao i u slučaju Bulja i Sinjana, tako će i kod Tomaševićeva i Zagrepčana cijene energenata i standard građana ovisiti o njihovim menadžersko-političkim sposobnostima.

Jedan od načina na koji se može prilično kvalitetno i pouzdano kontrolirati trošak električne energije je da i poduzetnici, poput komunalnih društava, mogu prihvatiti trogodišnje ugovore kojima si ujedno omogućavaju sigurnost, stabilnost i predvidivost oko troškova, cijena i ukupnog poslovanja. Iz HEP-a poručuju da su zaštićeniji oni kupci koji su na vrijeme sklopili dugoročne ugovore o nabavi struje. Njima cijena za vrijeme trajanja ugovora neće rasti ili će eventualni rast biti značajno ograničen. Takvi kupci struje mogu sklopiti ugovore o opskrbi s različitim rokom trajanja - od jedne do tri godine.

S obzirom na trenutno stanje na tržištu električne energije, povoljnija cijena ostvaruje se sklapanjem ugovora na dulji rok. Danas bi to bilo, umjesto više od 700 eura po megavatsatu za jednu godinu, oko 560 eura za razdoblje od dvije, a oko 470 za tri godine. Faktor zaštite interesa poduzetnika koji kupuju struju na ovaj način nalazi se u prijedlogu HEP-a da je, ukoliko tržišna cijena struje u idućoj godini značajno padne, spreman pregovarati o eventualnoj izmjeni komercijalnih uvjeta ugovora o opskrbi. Upravo zato što takav pristup i nije uobičajen u standardnoj poslovnoj praksi, on predstavlja veliki iskorak u poslovnoj suradnji HEP-a s kupcima i određeni benefit za njihovo poslovanje.

Situacija je takva da su i poslovni kupci na području cijele EU suočeni s jednako velikim, ponegdje i većim porastom cijena električne energije. U Hrvatskoj je zbog toga pod posebnim udarom turističko-ugostiteljsko-hotelijerski sektor koji je ujedno generator razvoja, punjenja proračuna i visokog BDP-a. Opterećivanje, recimo, hotelijera višim cijenama za struju može dovesti do odustajanja vlasnika od daljnjih ulaganja, što je opasno jer se radi o investicijama bez kojih hrvatski turizam neće biti visokokompetitivan kao što je sada slučaj. Takva situacija tražit će direktnu intervenciju Vlade koja će morati pronaći model suživota između, s jedne strane, opravdanog povećanja cijena struje i nasuprot tome investicijskog ciklusa koji se neće smjeti zaustaviti. U postavljanju te klackalice održivosti i koegzistencije premijer Plenković morat će zadržati možda i najvažniji balans u preostalom dijelu mandata.

Za razumijevanje cijele situacije oko cijene električne energije potreban je pogled prema van, na svjetske ratne, samim time i energetske krize, te posljedično nadiranje novonastalih okolnosti poput plimnog vala na Hrvatsku, gdje lokalne političke elite iz jedinica lokalne samouprave, ne manje važno, moraju prihvatiti da je preuzimanje odgovornosti i menadžersko upravljanje gradovima i općinama kroz pregovore s HEP-om oko cijene struje imperativ, nužnost i stvarnost. Višegodišnji ugovori za nabavku struje, kako njima, tako i biznis zajednici, čine se zasad najboljim rješenjem.

HEP je, unatoč svim kritikama, ipak proaktivan, ide prema tržištu, traži modele suradnje bez obzira na brojna zakonska ograničenja poslovanja u Hrvatskoj, i nedodirljive pravilničke odredbe koje stižu iz EU i reguliraju trgovinu strujom i formiranje cijene. U jednadžbi opstanka ostaje još Plenković. Njegov je (drugi) mandat obilježen događajima iz sfere vis major, a uoči jeseni i zime ulazi u krizu svih kriza. Dosad je pronalazio rješenja.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Zbog nepoštivanja uvođenja covid-potvrda Milanoviću i Bulju za kršenje mjera kazna do 10.000 kuna?
• Bulj: Od ministara bih želio čuti odgovore na 'sinjska' pitanja