USKRSNI OBIČAJ
NEOBIČNA OBITELJSKA TRADICIJA U ROČU Kad uoči Uskrsa utihnu crkvena zvona, OGLASI SE ŠKREBETAVNICA
Stanovali smo blizu župne crkve, a brat Dino i ja još kao djeca pomagali smo zvoniti. Preuzeli smo zvonjenje, kampelanje i škrebetanje, a osim toga smo navijali i crkveni sat na zvoniku, prisjeća se Josip Krulčić
Gdje Josip posustane, supruga Eda nastavi (Snimila Gordana Čalić Šverko)
Kada utihnu crkvena zvona, na Veliki petak u Roču se čuje prodoran zvuk škrebetavnice. Neobičan je to instrument. Izrađen je od drva, a težak moguće i tri kilograma. Ovaj ročki iz daleke je 1843. godine. Pokreće ga jednostavan ručni mehanizam. U upotrebi je samo jednom godišnje, uoči Uskrsa. Za škrebetanje je zadužen 75-godišnji Josip Krulčić iz poznate zvonarske obitelji.
Na Veliki četvrtak kod večernje mise u vrijeme pjevanja slave u crkvi, zazvone crkvena zvona i to je zadnje zvonjenje do uskrsnog bdijenja. Nastupa zabrana zvonjenja svih crkvenih zvona, a obredi u župnoj crkvi Sv. Bartola najavljuju se škrgetalnicom, škrebetalnicom, koju u Roču zovu škrebetavnica.
Na Veliki petak Josip u dva navrata, u podne i navečer kada se inače zvoni Zdrava Marija, umjesto zvona, škrebeta. Ide tri puta oko crkve s škrebetavnicom. Isto tako i na Veliku subotu s time da navečer škrebetanjem dodatno najavljuje i svetu misu koja počinje u 21 sat. To čini u dva navrata, u 20 sati i 20.45 sati.
Ručno zvonjenje tradicija je Krulčićevih od 1956. godine. Kada je prethodna zvonarska obitelj Fabris otišla u Portorož, tu su dužnost na prijedlog tadašnjeg župnika Ratislava Udovičića, preuzeli Krulčići, udovica Vitalija i njeno dvoje djece.
Josip Krulčić i tri kilograma teška škrebetavnica (Snimila Gordana Čalić Šverko)
- Stanovali smo blizu župne crkve, a brat Dino i ja još kao djeca pomagali smo zvoniti. Preuzeli smo zvonjenje, kampelanje i škrebetanje, a osim toga smo navijali i crkveni sat na zvoniku, prisjeća se Josip.
Kada su brat i on otišli na školovanje, a majka je radila u ročkoj mljekari, tu obavezu nakon nekoliko godina preuzeo je župnik, sve do dolaska novog, Mladena Matike, 1997. godine, kada su brigu o crkvenim zvonima ponovno povjerili obitelji Krulčić. Josip je zbog zdravstvenih poteškoća u međuvremenu posustao, pa je sve do elektrifikacije zvona 2015. godine, za ručno zvonjenje bila zadužena njegova supruga Eda.
No to što su zvona elektrificirana i automatizirana ne znači da zvonari u Roču, Josip i Eda Krulčić, nemaju obveza jer kod bilo kakve promjene, treba doći, isključiti ono što je memorirano i ponovo uključiti zvono. Primjerice, zvonjenje za mrtve ima svoja pravila pa tako ako je pokojnik muškarac zvoni se jednom u četiri navrata s tri zaustavljanja, a ako je preminula žena također jednom, ali u tri navrata s dva zaustavljanja. Za sprovode se zvoni dva puta s dva zvona, prije nego počne sprovod, a kada župnik završi obred pri izlasku iz kapele, zvoni se još do dolaska povorke na grobno mjesto.
Tradicionalno picanje jaja
Za Uskrs su se u Roču, kaže Eda Krulčić, uvijek kuhala domaća jaja. Farbala su se ljuskama luka. Obavezno su se pekle pince i titule te frigalo ili kuhalo špaletu. Omiljena zanimacija mladih bilo je picanje. "Kuhana jaja gađali smo starinskim lirama. Trebalo je pogoditi jaje tako da se novac zadrži u njemu", prisjeća se Josip.
Dva zvona
Na ročkom 26-metarskom zvoniku veliko je zvono nazvano Sveti Petar, teško 580 kilograma, a izlio ga je u Ljubljani 1889. godine ljevač Albert Samassa. Zvono Santa Marija od "svega" 280 kilograma, izliveno je 1922. godine u Trstu. Santa Marija malo zvono ili tzv. "mrtvi zvon", u Roču ga zovu "mrtvački zvon", prije nekoliko godina napuklo je i gubilo zvuk pa je 2018. godine izrađeno novo teško oko 330 kilograma. Izliveno je od bronce, mješavine kositra i bakra, u ljevaonici zvona Grassmayr u Innsbrucku.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
