Između Zrenja, mogućeg rodnog mjesta sv. Jeronima i naselja Sveta Lucija kod Oprtlja, nekako na pola puta, blizu granice sa Slovenijom, omanji je zaseok Škofi, poznat po Lini Vežnaver koja je tradiciju izrade domaće tjestenine pretvorila u pravi brend Tjestenina Lina.

- Godina imam kao Učka, u siječnju sam ih navršila 73, našalit će se naša sugovornica i dodati kako tjesteninu radi s guštom, a kupci kupuju, niti ne pitaju za cijenu jer znaju da je domaće, bez aditiva i umjetnih boja.

- Što je više narudžbi, to duže radim pa i po noći ako treba, kaže Lina.

Može se pohvaliti širokom paletom domaće ručno rađene tjestenine od pšeničnog brašna, s jajima, s četiri vrste sira, tartufima, gljivama, špinatom, koprivom, šparogama…, pa i bez glutena, od kukuruznog, pirovog, heljdinog brašna…

Tajna uspjeha

Kako se vremešna, vjerojatno najstarija aktivna poduzetnica u istarskom okruženju, iz jednog malog sela gotovo pa "Bogu iza nogu" uspjela probiti na tržište, pitamo Linu, a ona odgovara da je tajna u tome što svoje tradicionalne fuže, rezance, šurlice, raviole, mijesi isključivo od kvalitetnih domaćih sastojaka. Tajna uspjeha Tjestenine Lina upravo je u tome što je sve domaće i rađeno s ljubavlju.

Iako se njena generacija rijetko služi internetom, Lina s time nema problema, svojevrsna je gastro influencerica. Profil joj je otvorio 20-godišnji unuk Patrik, a na svojoj Facebook stranici ima čak 3.846 prijatelja. Redovno objavljuje fotografije svojih tjestenina. - Pravi online marketing, kaže kroz smijeh, i dodaje da je najbolja reklama ipak usmena predaja zadovoljnih kupaca.

- Jaja su od naših kokoši, brašno od naše pšenice. Dodaci tjestenini također su iz našega vrta, eventualno iz okolice. Suprug sije pšenicu, meljemo je u ročkom mlinu, kada nemamo jaja kupujemo ih u okruženju, uvijek domaća. Maslinovo ulje kupujem kod susjeda. Za izradu svojih tjestenina potrošim 50 litara godišnje. Zato se ona prilikom kuhanja neće zalijepiti, napominje Lina Vežnaver.

Lina je sve popularnija, njena tjestenina sve traženija. Kaže da se u životu nije naradila kao ovog ljeta. Došlo je neočekivano puno turista i restorani su imali puno više posla, tako da je bilo i puno više narudžbi.

Kad ima posla radi po cijele dane, po deset, 12 sati dnevno. U ljetnoj špici, najviše je u jednom danu proizvela 17 kilograma fuži, a doslovce svaki prođe kroz njene ruke jer se motaju ručno oko drvenog štapića, jedan po jedan. Mašina za izradu fuži je 35.000 eura, suprug Mario i ona su u godinama, i ta im je investicija neisplativa, racionalno će obrazložiti naša sugovornica.

Mala manufaktura

Gotovo sve radi ručno, u maloj manufakturi, maloj radionici proizvodnje domaće tjestenine, pripomoć su dvije miješalice za tijesto, veća i manja, stroj za valjanje tijesta i sušilica.

Ovog ljeta restorani na zapadnoj obali Istre najviše su tražili smrznute i svježe fuže i raviole. Za sušenom tjesteninom je manja potražnja, a kupuju je turisti kao suvenir oprtaljskog kraja. Sušenoj pašti boju daju crvena paprika, špinat, kopriva. Paolo Nežić, harmonikaš i ugostitelj iz Zrenja poručio joj je jednom zgodom na sajmu u Livadama. "Ti bojama krasiš naš kraj."

Vežnaveri tjesteninu sami dostavljaju restoranima, a individualni kupci dolaze im na kućni prag. Puno je stranaca koji za njih doznaju na Internetu. Preko jedne agencije iz Novigrada tjesteninu izvozi za Njemačku.

Linini fuži uvršteni su u njemački gastro vodič autora Gerda Wolfganga Sieversa "111 orte in Istrien die man gesehen haben muss". Hrvatska Istra razvija se u prvorazrednu gurmansku destinaciju maslinovih ulja, vina, najfinijeg pršuta i tartufa, zapisao je autor i izdvojio 111 mjesta u Istri koja pričaju priču o krajoliku koji je po njemu jedna od najljepših, najsvestranijih i najzanimljivijih regija na Mediteranu. Linine domaće fuže kušao je u jednom zagrebačkom restoranu i došao u Škofe. Samo joj je pokucao na vrata. Napravio je više od dvjesto slika, a objavio svega jednu. Ljetos ju je posjetio još jedan Nijemac koji je također namjerava uvrstiti u gastro brošuru.

Prepričava još jednu neobičnu ovoljetnu dogodovštinu. Zadnjeg dana svog godišnjeg odmora provedenog u susjednom selu Jakusi, supružnici iz Austrije došli su kod nje kupiti paštu. Počastila ih je kavom, ne sjeća se čime ih je još poslužila, ali im se njeno gostoprimstvo očito dopalo. Nakon dvadesetak dana, po rođacima koji su ljetovali u Istri, poslali su joj poklon iz Austrije - tortu suvenir u kutiji.

Rodom iz susjednog sela Šorgi, Lina tjesteninu mijesi od malih nogu, naučila se uz nonu i mamu. U obiteljskoj kući u Šorgima fuže su nekoć pripremali rijetko, samo za velike fešte.

Lina se udala u Škofe, radila je neko vrijeme u bolnici u Trstu, potom kao trgovkinja u rodnom kraju. Bila je zadnji trgovac u Zrenju, a radi skrbi o bolesnoj svekrvi odlučila se za prijevremenu mirovinu u koju je otišla s 57,5 godina života i 1.006 kuna mirovine. Dilema je bila kako podebljati mjesečne prihode pa je na poticaj rođaka, ugostitelja sa zapadne obale Istre, počela raditi fuže. U početku je bilo administrativnih poteškoća, tražila je način kako se uskladiti s zakonskom regulativom, i otvorili su OPG Mario Vežnaver, na suprugovo ime. Često je bila na sajmovima, na priobalju i unutrašnjoj Istri. Gotovo da nije propustila niti jedne Dane Zigante tartufa u Livadama. Prošle godine, kao ni ove, zbog korone se sajam tartufa nije održao, a kada bi se sutra organizirao, odmah bi se odazvala jer zaželjela se biti među ljudima.

Živi za sajamsku vrevu

- Cijeli život radim s ljudima, nedostaje mi sajamska vreva. Radila sam po cijele noći da bi mogla biti na sajmu u Livadama, subotu i nedjelju, i tako deset vikenda za redom. Uvijek sam u pokretu, među ljudima, volim ljude. Nikome ne želim zlo. U životu nisam imala i nemam neprijatelja. Tko god je došao širom sam mu otvorila vrata, svakoga nečim ponudila, pa makar kavom, čašom vina ili domaće rakije, povjerila nam je Lina Vežnaver.

Prije deset godina preboljela je mali moždani udar. Trinaest dana imala je vrtoglavice, nikako nisu prolazile i tek je tada otišla kod liječnika

- Preživjela sam i strujni udar prilikom tuširanja. Prethodne noći nestalo je struje, a tog su jutra popravljali instalacije. To možda jedan na milijun preživi, a ja sam imala sreću. Spremila sam se i nakon toga otišla na ljetni sajam u Oprtalj, kao da ništa nije bilo. Ne kažu uzalud - što nas ne ubije, to nas ojača, poručila je najpoznatija mještanka malog sela Škofi uz samu državnu granicu.

Škofi

Selo Škofi u oprtaljskoj općini na 400 je metara nadmorske visine, uz samu granicu sa Slovenijom.

- Ne znam, ali što se čuje od naših starijih, a oni su čuli od onih kojih nema više među nama, Škofi su dobili ime po biskupu. Valjda je tu bio rođen biskup ili su stanovali biskupi, prenijela je Lina.

U selu je danas 13 stalnih stanovnika. U dvije kuće obitelj Vežnaver ih je devet. U vrijeme njenog djetinjstva, mladih je u Škofima i okolnim selima, Jakusi, Strahi, Mohorići, Šorgi, Končari, Markovići, za prvi razred bilo trinaest, sada ih je četvero osnovnoškolskog uzrasta.

Linin sin Dario bio je vatrogasac, također je u mirovini i bavi se pčelarstvom. Pčelarstvo Vežnaver na oprtaljskoj je Cesti meda.

- Dobro mu ide, ali ima jako puno posla jer ni s pčelama nije lako. Cijelu godinu je posla, ali ljeti najviše, od 11 do 16 sati po najvećem suncu je u pčelinjaku, kaže Lina.

Povezane vijesti

• Za rekonstrukciju javne rasvjete osigurano 2,4 milijuna kuna
• Je li "tona" jednako teška u Sloveniji i u Hrvatskoj?
• Najviše interesa za nabavu alata, opreme i radnih strojeva