Iako se tek u četrdesetoj godini otisnuo na more 73-godišnji Mirko Medica je skupio toliko iskustva da se može nazvati morskim vukom. Medica je, naime jedini Rovinjac koji se u ribolovu pridnenim mrežama, pasarelama, otisnuo sve do Palagruže. Spojivši ribolov sa izletničkim turizmom uz pomoć sinova Tonija i Gianluce posluje cijele godine. Prvi je privatni brodar koji je u Rovinju u suradnji sa Maistrom uspostavio stalnu pomorsku vezu od uvale Valdibora do resorta Amarin. Svojoj floti od četiri stakloplastična broda priključio je "Mariju", po evidenciji Hrvatskog registra brodova službeno najstariji brod na Jadranu.

Bilo mi je žao da "Marija", izgrađena pred 158 godina, ode iz Rovinja, pa sam ju kupio jer iza sebe ima izuzetno bogatu prošlost. Ja međutim u Rovinju ne mogu složiti posadu za jedan takav trofejni brod od drva, kojeg treba posebno paziti i održavati. Da ne govorimo kako je, osim kloniranja, nemoguće naći entuzijasta i znalca kakav je Toni Črnac, koji je obnovio "Mariju", a potom je njenu zanimljivu priču na vješt način znao prenijeti turistima. Brod je u dobrom stanju sa važećom dozvolom Hrvatskog registra brodova ali se dvoumim da li ga uz svoja četiri broda, od za održavanje pogodnije stakloplastike mogu zadržati, kaže Mirko Medica.

"Marija" stigla u Rovinj 1984.

Još 1984. godine Toni Črnac i Rikardo Tošić, animator i zapovjednik izletničkih brodova Jadranturista znali su kakav se potencijal skriva u izletničkom turizmu pa su kupili dotrajalu "Mariju" od braće Jureško na otoku Pašmanu. Ulaganje od 40 tisuće maraka, za koliko su se mogla kupiti dva automobila, se brzo isplatilo, pa su se 1989. mogli upustiti u rekonstrukciju u rovinjskom škveru, tijekom kojeg je "Marija" dobila sadašnji izgled. Tom prigodom Marija je dobila novu kobilicu. Zamijenjena je i većina dotrajalih rebara, a na kraju je dobila novu oplatu i palubu.

Upravo su ti radovi ukazivali na to da je riječ o starom brodu. Oplata je, naime, bila pričvršćena kovanim brončanim čavlima, a krmena osovinska statva je umjesto paklinom bila zalivena betonom. Uoči Domovinskog rata novoosnovana udruga "Mare Nostrum Croaticum", pod pokroviteljstvom nizozemske duhanske kompanije Rothmans, koja je kasnije ušla u sastav koncerna BAT, tada je tražila najstariji brod na Jadranu.

Pretragom dokumentacije u Hrvatskom registru brodova pokazalo se da je upravo "Marija" najstariji hrvatski brod.

Na posebnoj svečanosti u Krku vlasnicima "Marije" je uručena posebna plaketa. Potom ih je Rothmans, zajedno s potpisnikom ovih redova, koji je vlasnike broda potaknuo da se jave na natječaj, objavljen u tada popularnom tjedniku "Arena", poveo na jednotjedni studijski obilazak Nizozemsku. U pratnji ekipe Hrvatske televizije, na čelu sa Branislavom Bimbašićem, Rovinjci su bili počasni gosti velike regate starih nizozemskih jedrenjaka, koji su služili za prijevoz tereta morem i Nizozemskom prošaranim kanalima. Vlasnici masivnih, zakovicama okovanih željeznih jedrenjaka, sličnih teglenicama u kojima se nekad rađalo i živjelo, sa nevjericom su gledali fotografije elegantne drvene "Marije", koja po izgledu ne odaje svoje godine.

Toni Črnac

Opet trebao postati loger

Toni Črnac, koji je nakon što je Rikardo Tošić nabavio ribarski brod, nastavio obiteljski posao izletničkog turizma sa sinom Markom je nakon "Marije" nabavio je još dva broda. Za "Mariju" je ipak bio posebno vezan, pa je nije htio prodati, čak ni kada mu je jedan kolekcionar iz Austrije nudio 150 tisuća eura. Budući da je zaštićena kao kulturno dobro, pod nadzorom konzervatora namjeravao je ugradit i drugi drveni jarbol i postaviti jedra, čime bi povratio njen nekadašnji izgled logera, najvećeg broda u klasi manjih teretno-trgovačkih jedrenjaka, kojime je Rovinj do pojave brodskih motora bio najveća luka na sjevernom Jadranu. Planirao je i vratiti pulenu na pramac, koji se kao trofej još čuva u poznatom brodarskom mjestu Krila Jasenica.

Tome se međutim ispriječila bolest, pa se Toni Črnac teška srca morao oprostiti od "Marije". Ipak, zahvaljujući njegovoj upornosti rekonstruirana je povijest ovog broda koja može stati u pravu filmsku priču. U plovidbenoj dozvoli piše da je "Marija" izgrađena u Baškoj na Krku, pa je prvi dio priče istražila tamošnja udruga Sinjali, poznata po uređenju 10-kilometarske Bašćanske staze glagoljice. Utvrđeno je da je "Marija" doista izgrađena 1863. godine u jednom od sedam tamošnjih brodogradilišta.

Dinko Millazzi iz Rijeke, čija obitelj potječe iz Baške, poslao je Toniju Črncu dva dokumenta koja potvrđuju da je "Marija" izgrađena u Baškoj. U certifikatu o izgradnji, napisanom na talijanskom, navedene su sve karakteristike broda i materijali od kojih je izgrađen. Uz brodograditelje Girolama Millazzija (Dinkov pradjed) i Nikolu Barbalića 19. lipnja 1863. potpisali su ga braća Antonio i Mateo Lovrić, za koje je izgrađen i dobio ime "Dva brata". U ugovoru o prodaji, sastavljenom 1892., navode se novi vlasnici u Cresu, a u slijedećoj etapi brod je završio na Lošinju.

Od bracere do logera

Brod sagrađen kao bracera, kasnije je pretvoren u motorni brod te na kraju u jedrenjak loger s motorom. Kada smo 2011. pisali o novootkrivenoj povijesti "Mariji" Toniju Črncu se iz Zagreba javio tada 95-godišnji Šime Zanze, rodom iz Šibenika, čija je obitelj 1907. kupila "Mariju" na Lošinju. Na iznenađenje Črnca Zanze je doputovao u Rovinj da vidi "Mariju". Njihov se susret zbio pred odlazak na izlet oko rovinjskih otoka, pa su njegove uspomene zorno slušali i turisti, koje itekako zanimaju ovakve priče.

"Mariju" je kupio njegov djed za prevoženje vina iz Istre i sa otoka Suska u Dalmaciju. Zbog toga je uz jedra ugradio i motor od tek 24 konjske snage, da posluži kada nema vjetra. Da bi iskoristio prostor štive bačve su rađene na licu mjesta i položene između rebara. Međutim, Šimetov djed je umro prije nego je isplatio bankovni kredit. Da ih banka ne ovrši obitelj je teška srca morala prodati "Mariju", koja je završila kod poznate brodovlasničke obitelji Tomaš u Krila Jesenice.

Od 1938. "Marija" je bila u vlasništvu Filipa Rakuljića, koji je sa svojom obiteljskom posadom prevozio vino s otoka u Šibenik, Zadar i Rijeku. Prevozio je i pijesak, vapno i druge građevinske materijale na Šoltu, Korčulu i druge otoke te na Pelješac. Rekonstruirana je 1953. u brodogradilištu Murter kada joj je izmijenjen pramac, čime je produžena za tri metra i prešla u kategoriju broda. Tom je prigodom Ante, sin Filipa Rakuljića, kao trofej iz izvorne bašćanske faze broda sačuvao pulenu, drvenu žensku glavu s pramca "Marije", koja je kasnije pronađena u konobi njegovog brata Špire Rakuljić. No najvažnije je što je u toj fazi preuređena u loger sa dva jarbola i velika jedra i motorom od sto konja.

Sljedeća luka u kojoj je boravila "Marija" bila je Mrljane na otoku Pašmanu, gdje je služila za vađenje pijeska iz Pašmanskog kanala i prijevoz građevinskog materijala. Danko Jureško ju je kupio 1971. od Filipa Rakuljića. Brod mu se pokazao iznimno pouzdanim na otvorenom moru, pa je Jureško sa svoja tri sina cementom iz Splita za građevinskog buma opskrbljivao ne samo Pašman, već i susjedne otoke Ugljan, Dugi otok i Vrgadu. Sa Pašmana "Marija" je došla u Rovinj, gdje je bila mažena i pažena, a gdje će završiti saznat će se iduće godine, kada ju Mirko Medica namjerava prodati

Kako je taksist ulovio 900 kila šuoja

Zanimljivo je kako je Mirko Medica postao morski vuk. Do 1986. je radio kao šofer kamiona a potom taksista. Nešto ga je vuklo na more pa je nabavio 8-metarski labinski Adratic. Mislio je da će se na jesen i zimu, u mrtvoj sezoni za taksiranje, baviti ribarstvom, ali u to vrijeme nije bilo mogućnosti biti obrtnik sa dvije djelatnosti.

- Na kraju sam u četrdesetoj godini prelomio i odlučio postati ribar, krenuvši na jesen u lov na šuoje. Mreže mi je napravio pokojni Vinko Matošević, dugogodišnju kapetan ribarskih brodova Mirne. Na šuoje treba izaći desetak milja od obale, pa me već za prvog izlaska uhvatila panika. Na čamcu nisam imao navigacijski radar, pa sam, kada više nisam vidio vrh zvonika sv. Eufemije, mislio da ću se izgubiti na pučini. Srećom, sa mnom je bio ronilac Nikola Matošević, koji je bio vičan na moru, pa nas je uspješno vratio u luku. Korak po korak savladavao sam nautičke i ribarske vještine. Te su godine bile zlatne za male ribare, o kojima današnji mladi mogu samo sanjati. Jednom prilikom uspjeli smo uhvatiti ček 900 kilograma šuoja. Sa drugom pridnenom tobom na palubu smo ukrcali tonu ribe. Brod je toliko potonuo da nam je voda dolazila na palubu. Srećom, bila je bonaca, pa smo sretno stigli u kraj, priča Mirko Medica.

Cjelokupni ulov šuoja izvozio se u Italiju. Kada je počeo Domovinski rat sve je stalo, a kupci ribe su našli Medici posao u Italiji.

- Kad su se opet uspostavili trgovinski odnosi sa Italijom vratio sam se i kupio 11-metarski gliser Mirconi. Sa njime smo mogli pratiti sezonsko seljenje šuoja od zapadne obale Istre do Suska i Lošinja. Sezona ne šuoje nam se tako produžila do ožujka. Imali smo brzi brod pa smo mogli i do duljih ribarskih postova. Od ribara sa

dalmatinskih otoka doznali smo da na parangal love velike rombe. Opet smo se obratili Vinku Matoševiću koji nam je konstruirao pasarele sa okom od 160 mm, koja može loviti samo veliku ribu, prisjeća se Mirko Medica.

- Prema našim informacijama najbolja su poste za rombe bile van Dugog otoka, pa smo tu počeli postavljati mreže. I sami smo bili iznenađeni ulovom. Rombi koji se nisu mogli provući kroz mrežu imali su od tri do pet kilograma. I ti su trofejni primjerci preko otkupnih stanica u Biogradu i Zadru završavali u izvozu za Italiju, zaključio je Medica.

Ribarili sve do Palagruže

Ribolov na rombe trajao bi do svibnja, u posao se uključio i stariji Mirkov sin sin Toni, pa su se znali otisnuti sve do Palagruže. Ipak, to je za gliser bez rashladnog prostora bio prevelik izazov jer su se svakog dana morali vraćati do otkupnih stanica. Na kraju su se odvažili krenuti u izletnički turizam i tako u kombinaciji sa ribarstvom popuniti cijelu godinu. Godine 2000. nabavili su 10,5 metara dugačak brod Popaj, prigodan za ribarenje i prijevoz turista. Posao se širio, pa su 2008. nabavili i 14-metarski Akvarij. U osiromašenom moru ulov je bio sva manji, pa se sve više okretali turizmu . U posao se sezonski uključio i mlađi sin Gianluca.

Katamaran Litus

- Uz suglasnost Maistre, 2018. smo uspostavili sezonsku brodsku liniju Valdibora - Monsena, zbog čega smo kupili 17-metarski katamaran Litus. Njime prevozimo goste iz hotela Amarin i resorta Amarin do uvale Valdibora. Iskrcavamo ih na rivi kod spomenika, pa brodom stižu u samo srce grada. Više ne moraju dolaziti automobilima i tražiti uvijek nedostatan parking. Budući da u Amarinu ljeti boravi preko pet tisuća turista, kao u pravom malom gradu, ovime smo dali svoj doprinos smanjivanja prometnog krkljanca u gradu, zaključuje Mirko Medica, koji se u obiteljskoj tvrtki sve više bavi logistikom a mjesta za kormilom prepušta mlađima.

Povezane vijesti

• EKOLOŠKI INCIDENT Iscurila nafta iz libanonskog broda i preplavila Trget, u tijeku je saniranje onečišćenja mora 
• ORLIĆ: Kazne moraju biti velike, kao poučak brodarima kako se treba PONAŠATI U HRVATSKIM VODAMA
• NAJSTARIJI BROD NA JADRANU: Trabakul Marija se s morem bori već 158 godina, A SADA JE U VLASNIŠTVU MIRKA MEDICE IZ ROVINJA