Prosinac je mjesec darivanja, a ako je netko tome sklon to je zasigurno 84-godišnji rovinjski slikar Ivan Tanković Kićo, čiji bi život bio odličan scenarij za film. Od kada se, nakon umirovljenja, 17 godina intenzivno bavi slikarstvom, Kićo je poklonio više od sto svojih slika. Posljednje je donirao dvjema bolnicama, pulskoj i riječkoj.

- Krajem pretprošle godine pozlilo mi je prilikom ispijanja jutarnje kave u jednom rovinjskom kafiću. Hitna pomoć me brzo transportirala do Pule, doktor Igor Nikolić me nakon pregleda upozorio da sam u predinfarktnom stanju, pa trebam brzo na operaciju u Rijeku. Tamo mi je doktor Ervin Avdović ugradio tri stenta i spasio život. Nakon prisilne tromjesečne pauze u narednih šest mjeseci naslikao sam 12 slika. Šest sam ih poklonio pulskoj, drugih šest riječkoj bolnici, kaže Ivan Tanković.

Dugačak je popis adresa na koje je Kićo slao slike. Kao nekadašnji sportaš i vatreni ljubitelj sportskih ikona svojim je slikama prvo darivao Janicu Kostelić, potom Blanku Vlašić, Sandru Perković, Lina Červara i Luku Modrića, s kojim se za priprema nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji u Rovinju i družio. Kićine slike krase prostore Grada Rovinja, Općine Bale, Talijanske zajednice grada Rovinja, Doma za odrasle i nemoćne "Domenico Pergolis", rovinjske Gimnazije, Talijanske osnovne škole "Bernardo Benussi" i brojnih drugih ustanova.

- Svoje slike poklonio sam ambasadama Italije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. To su države prema kojima gajim poseban sentiment. S nepunih 19 godina 1957. sam s trojicom prijatelja, danas pokojnim Brunom Veggianom i braćom Ninom i Gigijem Bormeom, veslačkim četvercem krenuo u zbjeg prema Veneciji. Uz veslanje bavio sam se rukometom, ostala trojica su igrala nogomet, pa smo itekako imali snage za preveslati Jadran. Ipak, nadomak cilja u venecijanskoj laguni upali smo u neveru, pa su nas spašavali talijanski ribari, prisjeća se Kićo, koji je dobro poznat Rovinjcima i likovnoj sceni Istre.

Nakon ulaska u Italiju, Kićo i njegovi prijatelji su zbrinuti u američkom logoru za emigrante, gdje je nakon provjere trebalo mjesecima čekati za dobivanje vize i preseljenje u SAD. Bez novca i nemirnog duha Kićo je nošen svojim instinktom krenuo u Francusku. To su bili razlozi zbog kojih se Kićo svojim slikama nastojao odužiti trima državama koje su mu pružile utočište. 

Talent Ivana Tankovića Kiće za likovnu umjetnost primijećen je još u osnovnoj školi. Otud mu i nadimak Kićo, prema junaku iz stripa Vladimira Delača, kojeg su obožavala tadašnja djeca, a on ga je s lakoćom crtao. Učitelji su ga upućivali u srednju umjetničku školu, ali za to nije imao financijskih sredstava jer mu je otac u Drugom svjetskom ratu strijeljan kod Vodnjana, a tek 16-godišnji brat Mario poginuo u Gorskom kotaru, pa je kao ratno siroče odrastao u đačkim domovima, prvo u Puli, potom Lovranu i Savudriji.

- Srećom, uspio sam se upisati u rovinjsku strukovnu školu i odabrati za mene tada jedino pravo zanimanje soboslikara i dekoratera. Upisao sam školovanje za zanate koji imaju puno dodira sa slikarstvom. Dekoraciju mi je predavao slikar Antonio Macchi iz poznate rovinjske loze soboslikara i restauratora. Profesor likovnog bio nam je slavni slikar Bruno Mascarelli, koji mi je davao i posebne instrukcije iz slikarstva, prisjeća se Kićo svojih poratnih tinejdžerskih dana.

Uočivši njegov talent Macchi i Mascarelli su zamolili tadašnjeg ravnatelja rovinjskog Srednjoškolskog centra Ivu Ramljaka da ga pošalju na Likovnu akademiju u Beograd. Problem je međutim bio novac, pa se Kićo odlučio za bijeg na Zapad i odlazak u meku svjetskog slikarstva Pariz.

- Došavši u Pariz bio sam tako blizu svoje želje da postanem slikar. Danima sam boravio na trgovima, na Montmartreu, kraj Sacre Coeura i Place de Theatrea, i učio slikati od najvećih majstora. U taj ambijent zalazile su najveće zvijezde, pa su nam na primjer jednom na Montmatreu pozirale slavne glumice Brigitte Bardot i Sofia Loren. Uz ostale, tu sam imao priliku upoznati Pabla Picassa i Salvadorea Dalija, koji su uvijek bili spremni udijeliti savjet mladim talentima. Od nečega je ipak trebalo živjeti, pa sam se zaposlio kao konobar. Nikada se nisam odrekao slikarstva, pa sam se u slobodno vrijeme usavršavao u večernjim školama slikarstva i dizajna. Jedno vrijeme radio sam kao soboslikar i dekorater, a naučio sam i restauratorske vještine sudjelujući u obnovi Elizejske palače, priča simpatični Kićo.

S vremenom Kićo se odlučio na iskorak od bonvivanskog života, unajmio lokal i otvorio jednu od prvih pizzerija u Parizu. Obučili su ga vrsni pizzajoli iz Napolija, pa mu je posao dobro išao. Najljepše mu je bilo kada su mu u goste dolazili njegovi Rovinjci, posebno Bruno Mascarelli, koji je u Parizu stekao svjetsku slavu. Među njegovim gostima bili su direktori i šefovi rovinjskog Jadrana, koji su u Pariz dolazili na studijska putovanja. Kada je Jadran otvorio svoju prvu pizzeriju u Turističkom naselju Villas Rubin pozvali su upravo Kiću da im obuči mlade pizzajole.

- Vratio sam se u Rovinj nakon 20 godina, 1977., kada su se kod nas počele graditi obiteljske kuće, pa sam imao puno posla kao soboslikar i dekorater. Kao obrtnik obučio sam 20-ak pitura, a najvažnije mi je bilo kada sam se nakon dva neuspjela francuska braka treći put sretno oženio za moju Žminjku Milicu, koja mi je podarila dvoje prekrasne djece, kćerku Natalie i sina Nikolasa. Zadovoljan sam i da moj sin, kojeg također zovu Kićo, ima svoj soboslikarski obrt. Izradio sam puno dekoracija u kućama naših Rovinjaca. Moj forte bio je postojani stucco veneziano, koji ne treba obnavljati narednih 20 godina. I sam sam gradio kuću, pa sam u stisci s vremenom potisnuo slikarstvo. Kada sam otišao u mirovinu, prijatelji su me poticali da se više bavim slikarstvom, a to mi je ujedno bila terapija i utjeha nakon prerane smrti moje drage supruge Milice 2005. godine. Od tada gotovo da nema dana da nisam nešto naslikao, kaže Tanković, kojeg mnogi poznaju i po nadimku Kićo Pitur.

Kiću se u početku često viđalo po starom gradu kako izrađuje skice koje su kasnije postajale slike. Nakon što je naslikao puno veduta rovinjske povijesne jezgre i njene luke s neizostavnim batanama posvetio se prirodi. Tada je s olovke, ugljena, akrila i ulja prešao na slikanje tušem, u kojem nema prava na pogrešku. Najviše je slikao motive iz Rovinjcima omiljene uvale Lone i park šume Punta Corrente.

- Volim slikati žilava stabla stoljetnih borova na Punti, na koje sam se kao dijete penjao i skakao u more. Posebno su me očarale stare masline sa svojim neponovljivim oblicima i šarama. Nešto je veličanstveno u tim neuništivim stablima koja odolijevaju stoljetnim vremenskih mijenama. Kada sam počeo slikati te oblike, prenoseći ih i u apstrakciju, prešao sam u najzahtjevniju crtaću disciplinu pointilizam, slikanju malim točkama, pa mi za pojedinu sliku treba mjesec dana rada, strastveno objašnjava svoj način crtanja Kićo Tanković.

Od 2007., kada je još bio samozatajni slikar, a otkrili smo ga javnosti reportažom u Glasu Istre, Ivan Tanković stalno sudjeluje na rovinjskoj Grisiji i baljanskoj likovnoj koloniji Castrum Vallis. Redovno izlaže na brojnim skupnim izložbama u Poreču, Pazinu, Puli, Kanfanaru, Grožnjanu, Funtani i Koprivnici. Sudjelovao je i na poznatoj međunarodnoj izložbi "Sei corde", koja se održavala u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Austriji. Od 2009. izlagao je na devet samostalnih izložbi diljem Istre. Na otvaranju foto-izložbe vukovarskih učenika u rovinjskoj Photo Art galeriji "Batana" 2019. Kićo je kao uspomenu na poginule branitelje Gradu Vukovaru poklonio svoju znakovitu sliku "Vodena ruža", pa je dobio poziv za izlaganje u tamošnjem muzeju. Nakon toga je operiran, pa mu se teško odlučiti na tako daleki put, ali ga optimizam ne napušta, pa će se možda na kraju ipak uputiti u naš grad heroj.

Povezane vijesti

• Priznati akademski slikar koji je odgojio generacije mladih umjetnika dobitnik je Nagrade grada Pule za 2019. BILI SMO U CRNILU, SAD SMO U TAMNOSIVOM
• "TO JE DEMIR, LUTAJUĆI NEMIR, RASPRSNUTI SVEMIR": Naslikao je tisuću njenih varijanti, slikao ju je i u Opatiji i Rovinju. Bila je to njegova pulska Arena
• Umro ugledni hrvatski slikar Šime Perić