Tome su sklonije mlađe generacije
I KOD NAS TREND MASOVNOG DAVANJA OTKAZA. "Nekad ispada skuplje raditi nego ne raditi"
Često se navodi da su nesigurna vremena te se pod tim vjerojatno podrazumijeva da radnici pristaju na bilo kakve poslove. Međutim, to su definitivno takvi loši uvjeti rada i plaće te odluke o otkazu spadaju pod neki tip racionalnog odabira radnika koji ne može živjeti od plaće, već živi u siromaštvu i radi u vrlo lošim uvjetima rada i nekada mu se čak isplati ne raditi ili raditi nešto drugo, smatra Jelena Ostojić, asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Ilustracija
Ne mogu više. Trebala bih raditi jedan posao za koji sam plaćena, a radim za njih četiri. Plaća je, naravno, jedna, požalila se nedavno poznanica koja radi na jednoj benzinskoj crpki u Poreču. Bila je to klasična hrvatska jadikovka koja je postala dio svakodnevne konverzacije. Čašica razgovora uz kavu, uz snatrenja o boljoj budućnosti i konstatacija da je satnica čistačice i liječnika gotovo ista. Sve je nekako znopako, rekli bi Istrijani. Misli to i "bezinaia" s početka teksta koja je nedugo nakon razgovora dala otkaz. Drugi posao nije našla, ali ovako više ne može. Ima obitelj, djecu koju još treba podignuti na noge, ali odlučila je nešto napraviti za sebe.
- Moram čuvati sebe. Gasim se. Mislim da ću poludjeti. Za sada ću čistiti apartmane, a onda ću nešto smisliti. Kažu da kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, kaže.
Nije u pitanju burn out, već jednostavno nezadovoljavajući uvjeti rada i isto tako radna okolina. I nije usamljena. Čak štoviše, dio je globalnog socijalnog fenomena davanja otkaza. Istraživanje u kojem je ispitano više od 52 tisuće radnika u 44 zemlje svijeta pokazuje da će se trend masovnog davanja otkaza poznat kao Great Resignation ubrzano nastaviti i iduće godine zbog sve većeg pritiska na plaće. Svaki peti radnik kaže da će u sljedećih 12 mjeseci vjerojatno promijeniti poslodavca. To je bio ključni rezultat PwC-ovog istraživanja Global Workforce Hopes and Fears. Pritisak na plaću najveći je u tehnološkom sektoru gdje 44 posto ispitanih radnika planira tražiti povišicu, a najniži je u javnom sektoru - 25 posto.
Dok je povećanje plaće glavni motiv za promjenu posla (71 %), želja za poslom koji ispunjava (69 %) i želja da na poslu budu uistinu onakvi kakvi jesu (66 %) čine 3 glavne stvari koje radnici traže. Gotovo polovici ispitanika (47 %) prioritet je bio mogućnost izbora gdje će raditi.
Za radnike za koje je vjerojatno da će tražiti novog poslodavca u sljedećih 12 mjeseci manje je vjerojatno da će biti zadovoljni svojim trenutačnim poslodavcem. U usporedbi s onima koji nemaju namjeru mijenjati posao, za njih vrijedi sljedeće: 14 postotnih bodova manje je vjerojatno da će imati posao koji ih ispunjava,
11 postotnih bodova manje je vjerojatno da osjećaju da na poslu uistinu mogu biti onakvi kakvi jesu, 9 postotnih bodova manje je vjerojatno da će se osjećati primjereno financijski nagrađenima.
Bob Moritz, globalni predsjednik PwC-a, izjavio je sljedeće:
- Od poduzeća se očekuje da ulože izniman napor kako bi poboljšali vještine radnika. Pritom moraju biti svjesni rizika polarizacije ako prilike za razvoj nisu jednake za cijelo društvo. Istovremeno, radnici ne traže samo pristojnu plaću, oni žele veću kontrolu nad načinom rada i žele u onome što rade pronaći veći smisao. To dvoje je povezano: stjecanjem vještina radnici zapravo mogu steći kontrolu nad poslom koji traže. Lideri se moraju prilagoditi kako bi izgradili timove potrebne za uspješno suočavanje s izazovima i prilikama današnjice, ali i onima koji tek dolaze.”
Istraživanje je pokazalo da su radnici posebno zainteresirani za utjecaj koji njihov poslodavac ima na gospodarstvo, klimu i društvo. Polovica radnika (53 %) smatrala je da je važno da njihov poslodavac bude transparentan u pogledu svog utjecaja na okoliš, dvije trećine (65 %) smatrale su da je transparentnost o zdravlju i sigurnosti ključna, za kojom je blisko slijedila transparentnost o ekonomskom utjecaju sa 60 %, a za njima aktivnosti vezane uz pitanja različitosti i uključenosti s 54 %.
Kvalificirani zaposlenici vjeruju da imaju najveći utjecaj, a time se povećavaju nejednakosti na radnom mjestu. Osim toga, prema rezultatima istraživanja, radna snaga je polarizirana na više razina.
Istraživanje je pokazalo da su žene u usporedbi s muškarcima za 7 postotnih bodova manje sklone izjaviti da imaju primjerenu plaću, ali i za 7 postotnih bodova manje sklone zatražiti povišicu. Žene su također za 8 postotnih bodova manje sklone zatražiti promaknuće te je veća vjerojatnost da će se mjerodavni oglušiti na taj zahtjev. Naime, 8 postotnih bodova manje žena od muškaraca osjećaju da njihovi nadređeni uvažavaju njihovo mišljenje.
Postojale su i značajne razlike među generacijama, pri čemu su radnici generacije Z manje zadovoljni svojim poslom te je kod njih zabrinutost da će tehnologija zamijeniti njihovu ulogu u sljedeće tri godine dvostruko veća nego kod baby boomera.
Jedan od najvažnijih utjecaja na polarizaciju su vještine – postoje velike razlike između radnika s vještinama velike vrijednosti u odnosu na one koji to nemaju. Podaci pokazuju da je za osobe s vještinama koje su tražene (29 % uzorka smatra da imaju vještine koje u njihovoj zemlji nedostaju) veća vjerojatnost da će osjećati zadovoljstvo svojim poslom (70 % prema 52 %), veća je vjerojatnost da će osjećati da menadžeri uvažavaju njihovo mišljenje (63 % prema 38 %) te imaju novca i nakon što plate svoje račune (56 % prema 44 %).
Kako bi se smanjile razlike u vještinama, radnici kažu da tvrtke ulažu u postojeću radnu snagu usavršavanjem i povećanjem plaća. U usporedbi s tim, manji broj ispitanih radnika je bio usredotočen na automatizaciju, eksternalizaciju i zapošljavanje.
Ovo posljednje istraživanje, samo je potvrda trendova koji su, osobito u SAD-u, uzeli velikoga maha. Jesu li takvi trendovi stigli u Hrvatsku ne može se sa sigurnošću reći, jer službene statistike nema. Sve ostaje na svojevrsnom dojmu. A on se razlikuje zavisno o sektoru. Ako se pita poslodavce, barem one u građevinarstvu i IT-ju, koji su najopterećeniji nedostatkom radnika, takvi trendovi još nisu stigli u Hrvatsku. Ako se pak pita struku, trend masovnih otkaza radnika je tu, samo u daleko manje obimu nego u SAD-u.
Jelena Ostojić, asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bavi se pitanjima rada i zapošljavanja, socijalnim politikama te industrijskim odnosima i smatra da je ovo trend iz Amerike te da je na neki način nezahvalna usporedba, jer je kod nas drugačija zaštita rada.
- Kod nas trend masovnih otkaza radnika nije zabilježen. Nešto na tragu toga možemo eventualno primijetiti kroz nedostatak radne snage u turizmu. Često odbijanje bilo kakvog posla nezaposlenih osoba nailazi na moralnu osudu te se pod tim podrazumijeva da radnici i radnice trebaju pristati na bilo kakve poslove. Međutim, odbijanje neadekvatnih poslova koji ne podrazmijevaju adekvatnu plaću za uloženi rad ili neki oblik sigurnosti i stalnosti koja iz zaposlenosti treba proizaći, nekada predstavlja racionalnu odluku radnika koji to vrijeme može uložiti u traženje posla od kojeg može živjeti.
- Imamo primjer sezonskog rada. U medijima se lako provlače priče o plaćama od sedam tisuća kuna za koje nitko ne želi raditi. Međutim, kada se pogleda satnica nekih sezonskih radnika i koliko ona iznosi, a s obzirom da se često radi bez slobodnog dana i da nerijetko radi i preko 10 sati, onda je ta satnica često mizerna pogotovo jer ne dozvoljava tim radnicima da zarade i za ostatak godine.
- Mi da bismo pokrili sezonu moramo imati ogroman broj nezaposlenih radnika na početku sezone. Ako preko godine nemamo taj veliki broj nezaposlenih radnika koji ulaze u sezonski rad iz nezaposlenosti, pa izlaze i traže druge privremene poslove, sezonski rad je u tom smislu generator privremenih nesigurnih poslova i on traži ozbiljne intervencije i strukturne promjene u pristupu zapošljavanja, smatra Ostojić.
Istraživanja pokazuju da su valovi otkaza karakteristični za mlađu populaciju u kojoj svaka druga osoba u Hrvatskoj radi u nekom obliku nesigurnog rada. Da bi se razumio ovaj globalni fenomen otkaza nije nevažno u kojim sektorima se oni dešavaju te kakve uvjete rada podrazumijevaju. Trend može biti odgovor na loše uvjete rada kao posljedicu slabljenja snage rada koja se vidi u profileraciji nesigurnih poslova recentno, smatra Ostojić. Ističe da su u pandemiji mnogi radnici na nesigurnim poslovima iskusili neizvjesnost rada.
- Puno se pojednostavljuje kada se kaže val otkaza radnika, a priča je kudikamo kompleksnija i često je neki racionalni odabir koji stoji iza toga jer nekada ispada skuplje raditi nego ne raditi, zaključuje Ostojić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
