RIJEČ UREDNICE
Tea Tidić: Tradicija je temelj na kojem gradimo moderni Glas Istre
(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)
Samo mijena stalna jest, ali usred svih promjena danas izuzetno užurbanog ritma života, tradicija ostaje temelj kojemu se uvijek vraćamo. Tradicija u smislu identiteta, regionalnosti, i dobro znanih običaja i užanci koje usprkos hvatanja ritma novih tekovina, uvijek je temelj koji čini našu osobnost.
A u cijelom tom "melting potu" novih struja i tradicije Glas Istre čvrsto drži svoje vrijednosti – jer, u današnje vrijeme hiperinformiranosti i izuzetne dostupnosti informacija, Glas Istre i dalje njeguje ljudski pristup gdje su čitatelji i svi žitelji Istre na prvom mjestu.
Čarolije zanata
U mom radnom vijeku u Glasu Istre, koji je počeo 1997. godine iliti prije 27 godina, novinarstvo je bilo znatno drukčije, ali opet je imalo istu nit vodilju – prenijeti čitateljima zanimljivu, korisnu informaciju. Nas, tada "klince", budnim okom su nadzirale i nerijetko oštrim riječima ispravljali i obrazovali ljudi koji su novinarski zanat "pekli" na terenu, među ljudima, koji su nas naučili što je vijest, i da se u naizgled skromnim, nerječitim ljudima, krije bogatstvo djela koja su tkala povijest.
Sjećam se Pjera Ladavca, koji je prkosio računalima, čak i kad je cijela redakcija imala kompjutere, on se držao svoje narančaste pisaće mašine, čiji je zvuk odjekivao redakcijom. Davida M. Fištrovića, od čijeg smo strogog pogleda strahovali svi mi klinci honorarci. Beskrajno strpljivog Vlade Mandića koji nam je pojašnjavao novinarske forme i pravila zanata.
Tih godina se još fotkalo na filmu, a kad bi došla u foto službu, gdje je šjor Gianni sve držao pod kontrolom, samo bi me pitao – "Mala, na šta ideš?". "Na pressicu", odgovorih, a on bi rekao – "Onda ti je dovoljno osam snimaka". I to je bilo to, čarolija zanata, kako zabilježiti događaj u svega osam klikova fotoaparata. Naravno, bilo je mutnih i svakakvih fotografija, ali to smo znali tek nakon što bi film prošao proceduru u mračnoj komori u redakciji Glasa Istre.
Kad bi dobili rezultate, često bi bili razočarani kako nismo ulovili kadar vrijedan objave u tiskanom izdanju, no tu su uvijek savjetom bili spremni vrhunski fotografi – Eduard Strenja i Goran Zec, koji su nas učili o kompoziciji, svjetlu i kako snimiti novinarsku fotografiju – jer fotografija govori više od tisuću riječi, a da bi se to postiglo, valja znati osnove zanata.
Dokumenti trenutaka
I meni osobno neiscrpni mentori beskrajnog znanja i strpljenja – Igor Brajković, Vesna Čamdžić i Robert Buršić, koji bi već letimičnim pogledom na tekst istaknuli gdje bi štogod trebalo dodati ili popraviti. I svaka konstruktivna kritika bila je valjana, jer – danas nam je informacija svugdje dostupna, no valja dobrano razlikovati koliko nam je ta informacija bitna, valjana i točna.
Jer, u poplavi objava na brojnim portalima i društvenim mrežama, kojima smo svi svakodnevno obasipani, važno nam je doći do prave vijesti. A kako se oduvijek govorilo – vijest je kraljica novinarstva. Ne govorim ovdje o senzacionalnim vijestima, već o zbivanjima koja su naizgled beznačajna, a velika su za pojedine zajednice, koliko god male ili velike one bile.
Jedan od prvih intervjua koje sam radila u mojim ranim dvadesetima bilo je s tada jednim od rijetkim majstora koji su štimali klavire u Puli – Dušanom Nožicom. Nije želio da snimam razgovor, draže mu je bilo da pišem. Intervju na duplerici. I više od dva desetljeća od tog razgovora, sjećam se kako smo sjedili u dnevnom boravku gospodina Nožice, gdje mi je on minuciozno pojašnjavao tajne tog zanata.
Otvaranje zoga (boćališta) u Pačićima mi je još jedan od dražih terenskih zadataka. Mnogi su možda zaboravili taj događaj, ali sigurna sam da mještanima Pačića to itekako znači. Đir po vodnjanskom samlju. Posjet restauratorskom odjelu Juršići. Priča o ližnjanskom župniku koji ima enormnu agavu. Rušenje bespravne gradnje na području Medulina… Sve su to zbivanja, ljudi i trenuci koji su zabilježeni u Glasu Istre.
Jer kako su govorili naši stari – ako nije bilo u Glasu Istre, nije se dogodilo. A upravo to i želimo – zabilježiti zbivanja današnjice, da bi bili informirani, ali i da bi se sjećali kad za desetak, dvadesetak i više godina razmišljamo o nekim događajima koji su obilježili život u Istri. Naravno, skandali i senzacionalne vijesti se uvijek rado čitaju, ali nama su jednako vrijedne i priče svih Istrijanki i Istrijana, koje želimo zabilježiti i da ostanu nam kao dokument trenutka i u nasljeđe budućim generacijama.
Odgovorni tradiciji
Kao što sam na početku spomenula, samo mijena stalna jest – Glas Istre je, slijedeći gospodarske prilike, pripojen većoj i snažnijoj korporaciji koja osigurava stabilnost rada ovog dnevnog lista koji izlazi više od osam desetljeća. Tako je Glas Istre udružen s Novim listom, Zadarskim listom i Glasom Slavonije, a sve pod krovnom organizacijom tvrtke Media Solutions, postao doslovno glas koji izvještava o zbivanjima u Istri i u ostatku Hrvatske.
Iako prije 27 godina, kad sam došla u Glas Istre kao novinarka Kulture, zatim Mozaika i Kulture, pa na pulskoj kronici i u konačnici kao novinarka rubrike Istra, te sam potom bila urednica Mozaika, zatim Istre i portala Glasa Istre zadnjih 12 godina – moram priznati da mi je izuzetna čast podarena što mogu biti glavna urednica Glasa Istre. A s time ide i velika odgovornost, prvenstveno prema Vama, čitateljima Glasa Istre.
I zato, sa sjajnom ekipom novinarki i novinara, koji žive novinarstvo časno i gorljivo, dat ćemo sve od sebe da svakog dana na terenu saznamo i dostavimo Vam relevantne, zanimljive i svježe vijesti, i da dođemo do svakog kutka Istre. Jer, sam naziv Glas Istre, i više od osam desetljeća koliko izlazi ovaj, najčitaniji istarski dnevnik, velika su odgovornost prema tradiciji i nit vodilja kako ćemo i dalje dati sve od sebe da njegujemo novinarstvo u najprofesionalnijem obliku.
Mi smo tu zbog Vas, i hvala Vam što nas čitate svakodnevno. Javljajte nam vaše priče, probleme, uspjehe… sve su to događaji koje želimo zabilježiti u našem, i Vašem dnevnom listu, Glasu Istre.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
