Županijski centar za gospodarenje otpadom (ŽCGO) Kaštijun već godinama tijekom ljetnih mjeseci puca po šavovima zbog enormnih količina otpada. Istarski model zbrinjavanja otpada ovih je dana, uoči turističke sezone, ali i zbog akumuliranih gubitaka u poslovanju Kaštijuna, ponovno na udaru kritika javnosti. Tim smo povodom o problemima Kaštijuna razgovarali s Viktorom Simončićem, međunarodno priznatim stručnjakom s bogatim iskustvom u problematici postupanja s otpadom i radom u akademskoj zajednici, gospodarstvu i upravi, kao i na složenim problemima u praksi.

Bio je i pomoćnik ministra okoliša te savjetnik slovenske vlade u Ministarstvu za okolje in prostor (MOP), u kojem je vodio izradu slovenske strategije postupanja s otpadom. Jednokratno je angažiran i kao savjetnik pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića za Kaštijun.

- Neki se još sjećaju prerade dijela starog porečkog deponija Košambra, što ste zajedno s Gradom Bečom i nekim austrijskim tvrtkama, predlagali i za odlagalište Kaštijun. Javno kritizirate i koncept županijskih centara gospodarenja s otpadom. Zašto?

- Nisam protivnik županijskih i/ili regionalnih centara gospodarenja s otpadom. Protivnik sam odabranih tehnologija, koje nam usput diktiraju stranci, bez uvažavanja naših uvjeta. Tehnologija Kaštijuna je vrh tehnologije obrade ostatka mješovitog komunalnog otpada, kao dio dobro organiziranog i usklađenog sistema, na svim razinama. Radio sam na reviziji Marišćine koja ima istu tehnologiju kao Kaštijun. Napisao sam tada da se mora odustati od koncepta proizvodnje goriva ako se ne stvore uvjeti za njegovo korištenja kod nas. Kritizirao sam i način postupanja s biootpadom.

Zar Vama ne zvuči tragikomično da se niti tona goriva s Kaštijuna ne može iskoristiti u cementari u Koromačnom uz pravednu naknadu? Proizvedeno gorivo, gorivo kao kvalitetan proizvod se vozi na iskorištavanje u druge države, uz nevjerojatno visoku nadoknadu čak od 200 eura po toni, a Koromačno navodno koristi gorivo od susjeda. Zašto? Čiji ovdje, ne mislim samo na Istru, već na cijelu državu, interesi prevladavaju? Naši, društveni ili stranih vlasnika temeljenih samo na profitu koji odnose iz države? Država još uvijek izbjegava da se jasno opredijeli do energijske uporabe goriva iz otpada, a bez toga nema niti za građane financijski prihvatljivog rješenja i niti ni "c" od cirkularne ekonomije.

Kao inženjer, ne razumijem koja je logika da se u složenom i skupom postupku pripremi gorivo, koje postaje problem i za kojeg se dodatno mora platiti, umjesto da je država odavno uspostavila pravila i sistem da se iskoristi proizvedeno gorivo kod nas. Ako neće cementare, zašto ne izgradimo naše energane na ovu vrstu goriva koje je tako kvalitetno da po nomenklaturi više čak ni ne nosi naziv gorivo iz otpada, već samo kruto gorivo, kako to rade svi u EU-u, osim, čini mi se, nas i Malte.

- Kažete da Kaštijun funkcionira savršeno tijekom godine, no problem nastaje u špici turističke sezone kada se značajno poveća količina biootpada zbog kojeg se otpad ne stigne obraditi na optimalan način. Tu su i prevelike količine miješanog komunalnog otpada u srpnju i kolovozu. Ukoliko Kaštijun ne može riješiti taj otpad nikakvim unaprjeđenjem u postojećoj tehnologiji obrade, kakvim bi se drugim mjerama to moglo spriječiti?

- Kaštijun, po onome što sam vidio i kako razumijem stvari, funkcionira besprijekorno deset mjeseci u godini. Problem je uvijek samo u dva uvijek ista ljetna mjeseca. Tada se, od danas do sutra, enormno povećaju količine otpada. U odnosu na zimski period, količina otpada u Medulinu u srpnju i kolovozu grubo se povećava za 800 posto, u Poreču i Rovinju za 500 posto, Umagu 400 posto, Vodnjanu 300 posto, Puli 200 posto, Labinu za 250 posto, Pazinu 70 posto i Buzetu samo za 50 posto. Za Kaštijun nisu problem količine. Kaštijun ih može obraditi. Problem je što se povećanje količina uglavnom temelji na otpadu iz ugostiteljskih objekata i na značajnom povećanju vlage. Rješenje je trenutno samo odvoz viška otpada, ali ne samo zbog viška količina, već prije svega zbog visoke vlažnosti. Količine se moraju smanjiti da bi se moglo produžiti vrijeme sušenja u boksovima. Bojim se da za ovu sezonu odvozom može samo pokušati ublažiti stanje, ali ne i u potpunosti eliminirati posljedice.

Kako sam upoznat, raspisan je natječaj na koji se javio samo jedan ponuditelj. Spominje se visoka cijena od oko 300 eura po toni. Mene visoka cijena na čudi. Prije 15, 20 godina sam upozoravao u Poreču, kada su odbili drugačiji koncept postupanja s otpadom koji smo radili zajedno s Bečom i po kojem bi trošak zbrinjavanja otpada trebao biti 40 eura po toni, da cijena obrade na Kaštijunu neće moći biti niža od 140 eura po toni. Prema sadašnjem iskustvu, mislim da bi realna cijena trebala biti i bitno iznad 200 eura po toni. Kad se uzme u obzir da bi netko trebao preuzeti doslovno smeće (pomije, napoj), a ne miješani otpad, 300 eura po toni je sasvim fer. Posebno ako se za preuzimanje proizvoda – goriva – koji ima tržišnu cijenu plaća 200 eura po toni. Ono što je potrebno je usklađivanje cijene zbog slanja dijela neprikladnog otpada drugom obrađivaču zbog činjenice da se problem ne rješava na mjestu nastanka, u ugostiteljstvu, turizmu. Pritom povećane troškove mora snositi onaj od čije djelatnosti oni nastaju. Turizam mora preuzeti te troškove i na taj način pokazati da cijeni jeftinu mogućnost zbrinjavanja, slobodno ću to nazvati "turističkog" otpada.

Posebno imajući u vidu, da uz određene rezerve, preuzimanje otpada iz kuhinja nije mandatna obaveza niti komunalnih poduzeća niti Kaštijuna. Posebno treba uzeti u obzir činjenicu da se cijena postupanja s otpadom, bez nužne korekcije cijena, preuzimanjem većeg dijela troškova od strane privrede ne može prebaciti na građane i sredine kod kojih je količina otpada praktički cijelu godinu ista i koji ne izazivaju problem povećanja vlage. Zašto da građani Buzeta, kod kojih sastav otpada odgovara ulaznim parametrima Kaštijuna i količina se poveća samo za 50 posto, plaćaju istu cijenu kao i građani Medulina kod kojih se količine povećaju za osam puta, uz smanjenu kvalitetu koju zahtijeva tehnologija Kaštijuna?

- Što s neugodnim mirisom s kojim se opetovano suočavaju mještani Banjola, Vinkurana, Pomera?

- Bojim se da se problem neugodnih mirisa neće moći izbjeći niti ove godine. Pa i kako bi se izbjegao kad se ne radi na rješavanju uzroka. Kaštijun ima mogućnost da spriječi širenje neugodnih mirisa samo na način, da dozvoli ulaz samo one vrste mješovitog otpada koji odgovara projektiranim karakteristikama otpada. Prije svega mislim na ograničenje od 50 posto vlage. Naravno da je to trenutno još nemoguće, ali ako se neće ništa poduzimati, onda to itekako mora postati realna alternativa.

- Ali Kaštijun ima obavezu preuzimanja svih količina nastalih na području Istre.

- Čuo sam da Kaštijun ima obavezu preuzimanja svih količina, ali sam siguran da to ne vrijedi za sve i svašta. Vrijedi za određene količine i točno određenu kvalitetu ostatka otpada, prije svega vezano za vlagu. Kaštijun je kao i autobus. Ako je autobus predviđen za 50 putnika, možete ugurati još njih pet-šest, ali ne 100. Smatrati da se pod obavezom preuzimanja "svih količina" radi o doslovnom preuzimanju svega nije i ne može biti prihvatljivo. Preuzimanje otpada visoke vlage, koji može imati značajno veću gustoću, kao i pojedinih frakcija izdvojenih na otpadu, koje nisu mješoviti komunalni otpad, osim što onemogućuje djelovanje procesa biološke i mehaničke obrade, može mehanički utjecati i na pojedine dijelove procesa, njihovom bržem habanju/trošenju i češćim kvarovima.

- Ova usporedba s autobusom je jasna. No, možete li još malo pojasniti postupak obrade otpada.

- Kaštijun je predviđen za obradu ostatka mješovitog otpada, ostatka nakon što se na izvoru izdvoje korisne sirovine, uključujući i dio biootpada. Na ulazu u postrojenje sav otpad se usitni. Nakon toga se otpad stabilizira biosušenjem. Biosušenje je prirodan proces u kojem bakterije koje se prirodno nalaze u biootpadu, uz dotok zraka, potiču biorazgradnju, to je prva faza komposiranja. Pritom dolazi do povećanja temperature i do sušenja smjese, s ulaznih 50 posto na otprilike 20 posto vlage. Kod te vlažnosti zaustavlja se aktivnost baterija. Kao primjer, na osušenom kruhu ne nastaje plijesan. Sijanjem se odvoji stabilizirani biomaterijal od ostatka. Stabilizirani biootpad se skladišti do trenutka kada se aktivira i proizvede plin koji se koristi za proizvodnju električne energije. Ostatak se dodatno usitni i pretvori u gorivo. Osim što se mogu izdvojiti metali, tehnologija na Kaštijunu ne omogućava izdvajanja drugih korisnih sirovina. Biološko sušenje se zbog povećane vlage mora bitno produžiti i zbog više vlage i zbog činjenice da visoka vlaga usporava biološki proces. Vlaga iznad 60 posto čak zaustavlja početak biološkog procesa. Budući da je kapacitet boksova ograničen i usklađen s određenim sastavom otpada, kod previsoke vlage se proces mora prekinuti u trenutku kada praktički značajnije tek počinje biološka aktivnosti. Pojava neugodnih mirisa u toj fazi i kasnijem odlaganju se ne može izbjeći.

Povezane vijesti

• Počelo testiranje opreme, otpad stiže krajem studenog
• Darko Višnjić na čelu tvrtke Kaštijun
• Kaštijun počinje s radom krajem siječnja